Revr-1822/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1822/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Matasić-Špoljarić, predsjednice vijeća, te Katarine Buljan, mr. sc. Lucije Čimić, Viktorije Lovrić i Branka Medančića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. K. iz S., zastupanog po B. K. iz Sindikata I., Z., protiv tuženika I. – I. n. d.d. iz Z., zastupanog po punomoćnici I. G., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ž. V.-D. & p., Z., radi poništenja odluke o otkazu i vraćanju na rad, te isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-1052/10 od 8. lipnja 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pr-1965/06 od 30. ožujka 2010., u sjednici održanoj 9. veljače 2011.,

p r e s u d i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-1052/10 od 8. lipnja 2010. potvrđena je presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pr-1965/06 od 30. ožujka 2010. kojom je utvrđena nedopuštenom i nezakonitom odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu tužitelju broj 21/00 od 22. prosinca 2000., te održan na snazi Ugovor o radu broj 1359-537/98 od 20. ožujka 1998. sa Aneksom od 27. ožujka 1999. i 11. veljače 2000. na temelju kojeg je tužitelj obavljao poslove šefa benzinske postaje S. – I. u Poslovnoj jedinici Z. I., te tuženik dužan vratiti tužitelja na rad na poslove šefa benzinske postaje S. – I. u PJ Z., te na ime naknade plaće u razdoblju 22. prosinca 2000. – 31. kolovoza 2004. isplatiti tužitelju iznos 94.167,11 kn s pripadajućom zateznom kamatom.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezino preinačenje odbijanjem tužbenog zahtjeva podredno ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a, a za koju povredu nije našao da bi bila počinjena.

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o svim činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika, o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Sudovi su obrazlažući svoje odluke izložili zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele, te dokaze koje su predložili, koje su od tih činjenica utvrđene, zašto i kako su utvrđene, a u odnosu na one koje su utvrđivane dokazivanjem naveli su koji su dokazi izvedeni i zašto, tako da nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a na koju revizija upire. S tim u svezi treba reći da prema odredbi čl. 8. ZPP-a sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane, prema svom uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako postupili su nižestupanjski sudovi u konkretnom slučaju, pa nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 8. ZPP-a.

Revizijski navodi tuženika kojima se prigovara pravilnosti ocjene provedenih dokaza sadržajno su prigovori činjenične naravi, a o kojima u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a.

Predmet spora je dopuštenost odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, a kojeg je tuženik dao tužitelju odlukom od 22. prosinca 2000.. U ovom revizijskom stadiju postupka i dalje je sporno je li u postupanju tužitelja kao šefa benzinske postaje bilo propusta koji imaju značaj osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, te bili razlogom za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju.

Tuženik je odlukom od 22. prosinca 2000. izvanredno otkazao ugovor o radu tužitelju, smatrajući da je kao šef benzinske postaje propustio izvršiti kontroliranje njezinog poslovanja, te kontrolu rada prodavača na toj postaji, a što da je bila njegova obveza prema Pravilniku o radu i organizacijskim propisima broj 1-10-00 „poslovanje na benzinskoj postaji“.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju bio njegov propust u kontroliranju poslovanja tvrtke i rada njezinih prodavača, posljedica čega je bila zlouporaba korištenja INA kartica na benzinskoj postaji S. 3. srpnja 2000. tako da su izdana dva računa bez stvarne prodaje robe u vrijednosti 3.997,58 kn, a koji računi su zatvoreni INA karticom korisnika tvrtke R. d.o.o., a taj iznos mijenjan za gotovinu, za koliko je tuženiku nastala šteta,

- da tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi tužitelj počinio povrede obveza iz radnog odnosa za koje je terećen u izvanrednom otkazu ugovora o radu, jer

- da tužitelj kao šef benzinske postaje nije propustio izvršiti kontrolu poslovanja te postaje, niti je propustio kontrolirati rad njezinih prodavača, te

- da se tužitelj u svom radu pridržavao organizacijskog propisa broj 1-10-00 „poslovanje na benzinskoj postaji“ i ispunjavao u potpunosti svoje obveze iz ugovora o radu, te

- da do zlouporabe INA kartice na postaji S. 3. srpnja 2000. nije došlo zbog propusta tužitelja pošto su dva računa izdana na temelju INA kartica koje tada nisu bile na „crnoj listi“ tuženika, zbog čega su iste bile valjano sredstvo plaćanja, a tužitelj iz dokumentacije na temelju koje je izvršena kontrola prometa tvrtke nije mogao utvrditi nepravilnosti ili zlouporabu kartica kojima je plaćeno, posebno što agregati koji su postojali na toj benzinskoj postaji nisu bili informatički povezani ni međusobno, a niti sa blagajnom,

- da tužitelj na temelju pumpnog izvještaja i dnevnog obračuna prodaje (obračun blagajne) nije mogao utvrditi da je izdan račun, a bez stvarnog istakanja goriva pošto se to moglo utvrditi isključivo analizom kontrolne trake (odmotavanje obračunske trake za cijeli dan i zbrajanjem pojedinih računa sa trake za svaku od tri vrste goriva, a što se nije moglo obaviti unutar radnog vremena tužitelja pošto ono traje za sve tri vrste goriva oko 5,5 sati), a da se postojećim kompjutorskim sustavom takva kontrola nije mogla obaviti.

Na temelju prednjih utvrđenja pravilno su nižestupanjski sudovi prihvatili tužbeni zahtjev pravilno zaključivši da u konkretnom postupanju tužitelja nije bilo propusta, a koji da bi se mogli smatrati teškom povredom obveza iz radnog odnosa zbog kojih nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika ne bi bio moguć, dakle da nisu ostvarene pretpostavke iz odredbe čl. 107. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 38/95, 54/95 i 65/95) za dopuštenost izvanrednog otkaza ugovora o radu.

Stoga je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno, zbog čega je reviziju trebalo odbiti i odlučiti kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

U Zagrebu, 9. veljače 2011.

Predsjednica vijeća:

Gordana Matasić-Špoljarić, v.r.