Legislator Case Law & Legislation
I Kž-187/2004-5 AI generated

Croatian Supreme Court partially allowed appeal, increasing drug abuse sentences due to increased social danger.

Case Number I Kž-187/2004-5
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia partially accepted the prosecutor's appeal and modified the first-instance judgment regarding the legal classification and sentencing of two defendants for drug abuse. While the court rejected the defendants' appeals as unfounded, it found the initial sentencing too lenient because the first-instance court failed to adequately weigh the increased social danger posed by the rising frequency and modalities of drug abuse crimes. Consequently, the court increased the prison terms to better achieve the goals of punishment and deterrence outlined in the Criminal Law.

Legislator headnote

AI generated

čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona; čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP-a: When a first-instance court fails to correctly classify a crime due to a change in the Criminal Law, the Supreme Court must correct the legal designation; furthermore, if the initial sentence is too lenient because the court underestimated the increased social danger of the crime, the Supreme Court may increase the penalty to ensure the proper balance of aggravating and mitigating circumstances.

Keywords

AI generated
drug abuse social danger legal classification sentencing modification Criminal Law Supreme Court appeal aggravating circumstances

Cited Legislation

AI generated
čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona
P., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona u vezi čl.
čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona
Kaznenog zakona u vezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženih I.
čl. 63. Kaznenog zakona
na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine u koju mu se po čl. 63. Kaznenog zakona uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 16.
čl. 82. Kaznenog zakona
Po čl. 82. Kaznenog zakona u vezi čl.
čl. 466. Zakona o kaznenom postupku
Kaznenog zakona u vezi čl. 466. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj: 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02 i 115/06 – u daljnjem tekstu: ZKP) od optuženika I.
čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP-a
Zato je Vrhovni sud presudu ispitao na temelju čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP-a.
čl. 390. st. 1. ZKP-a
čl. 387. ZKP-a
Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci, na temelju odredbi čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP-a.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 187/04-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te mr. sc. Branka Zmajevića, Dražena Tripala, Ileane Vinja i Miroslava Šovanja, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Vlaste Patrčević, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika I. L. i optuženika M. P., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona u vezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženih I. L. i M. P. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 18. prosinca 2003. broj K-126/03, u sjednici održanoj 13. lipnja 2007., u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske N. K.-P.,

p r e s u d i o j e:

I/ Djelomičnim prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, a povodom te žalbe, te žalbi optuženika, po službenoj dužnosti preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela i odluci o kazni, te se izriče da su optuženici I. L. i M. P. djelom opisanim u izreci pobijane presude počinili kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97) u vezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 129/00), pa se za to kazneno djelo na temelju istih zakonskih propisa osuđuju: optuženik I. L. na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine u koju mu se po čl. 63. Kaznenog zakona uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 16. siječnja 2001. do 25. rujna 2003., a optuženik M. P. na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju mu se po čl. 63. Kaznenog zakona uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 16. siječnja 2001. do 07. ožujka 2002. i od 10. srpnja 2002. do 14. studenog 2003..

II/ U preostalom dijelu žalba državnog odvjetnika, te u cijelosti žalbe optuženika I. L. i optuženika M. P. odbijaju se kao neosnovane, te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom đuje presuda suda prvog stupnja.

dijelu potvr

Obrazloženje

Pobijanom presudom od 18. prosinca 2003. broj K-126/03 Županijski sud u Splitu proglasio je krivima optužene I. L. i M. P. za učin kaznenog djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, zlouporabom opojnih droga iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona i na

I Kž 187/04-5

temelju toga zakonskog propisa optuženika I. L. osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, a optuženika M. P. na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

Po čl. 63. Kaznenog zakona u kazne zatvora koje su izrečene optuženicima je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i to optuženiku I. L. od 16. siječnja 2001. do 25. rujna 2003., a optuženiku M. P. od 16. siječnja 2001. do 07. ožujka 2002., te od 10. srpnja 2002. do 14. studenog 2003.

Po čl. 82. Kaznenog zakona u vezi čl. 466. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj: 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02 i 115/06 – u daljnjem tekstu: ZKP) od optuženika I. L. oduzeta je imovinska korist stečena izvršenjem kaznenog djela u iznosu od 5.000,00 kn.

Na temelju čl. 173. st. 7. Kaznenog zakona određeno je trajno oduzimanje privremeno oduzete droge, za koju je odlučeno da se ima uništiti.

Na temelju čl. 120. ZKP-a optuženici su presuđeni na plaćanje troškova provedenog kaznenog postupka i to svaki od njih troška provedenog vještačenja u iznosu od 1.500,00 kn i troška paušala u iznosu od 1.000,00 kn.

Ovu presudu, pravodobno podnesenim žalbama, pobijaju Županijsko državno odvjetništvo u Splitu, optuženik I. L. po branitelju B. T. M., odvjetniku u S. i optuženik M. P. po branitelju T. V., odvjetniku u S.

Državni odvjetnik žalbu podnosi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kaznenoj sankciji i predlaže da se žalba prihvati, ukine pobijana presuda i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Optuženik I. L. žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a podredno i zbog odluke o kaznenoj sankciji. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se optuženika oslobodi optužbe, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak, odnosno da se pobijana presuda preinači u odluci o kaznenoj sankciji na način da se optuženiku L. izrekne blaža kazna.

Optuženik M. P. žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog odluke o kaznenoj sankciji, a žali se i na troškove postupka. Predlaže da se pobijana presuda preinači tako da se optuženiku M. P. izreče primjerenija kaznena sankcija, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske je, na temelju čl. 373. st. 1. ZKP-a, u pisanom mišljenju od 29. ožujka 2004. broj KŽ-DO-514/04 predložio da se žalba državnog odvjetnika prihvati, a žalbe optuženih odbiju kao neosnovane.

I Kž 187/04-5

Na zahtjev optuženih, na temelju čl. 374. st. 1. ZKP-a, o sjednici vijeća obaviješteni su optuženici i njihovi branitelji, koji svi uredno pozvani na sjednicu nisu pristupili, pa je sjednica vijeća održana u njihovoj odsutnosti, na temelju čl. 374. st. 4. ZKP-a.

U sjednici vijeća zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske ustrajala je kod pismenog prijedloga.

Žalba državnog odvjetnika djelomično je osnovana, a žalbe optuženih nisu osnovane.

Nije u pravu optuženik I. L. kada tvrdi da je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 367. st. 2. ZKP-a, jer da je pobijana presuda utemeljena na nezakonitim dokazima, iskazima svjedoka, djelatnika policije o saznanjima do kojih su došli provođenjem, po stajalištu žalitelja, posebnih izvidnih mjera iz čl. 180. ZKP-a, na nezakoniti način, tj. bez naloga istražnog suca.

U konkretnom slučaju ne radi se o dokazima pribavljenim na nezakonit način, jer su djelatnici policije dali iskaze o neposrednim saznanjima nastalim na temelju osobnog zapažanja tijekom kriminalističke obrade, odnosno izvida kaznenog djela, koje se poduzeli u skladu s odredbom čl. 177. st. 1. i 2. ZKP-a.

Naime, odredbama čl. 177. st. 1. i 2. ZKP-a propisano je da su redarstvene vlasti dužne, ako postoje osnove sumnje da je počinjeno kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, poduzeti potrebne radnje da se pronađe počinitelj kaznenog djela, da se počinitelj ili sudionik ne sakrije i ne pobjegne, da se otkriju i osiguraju tragovi kaznenog djela i predmeti koji mogu poslužiti pri utvrđivanju činjenica, te da se prikupe sve obavijesti koje bi mogle biti od koristi za uspješno vođenje kaznenog postupka. Radi ispunjenja tog zadatka redarstvene vlasti mogu, između ostalog, za prijeko potrebno vrijeme ograničiti kretanje na određenom prostoru (blokada, racija, zasjeda i dr.), te poduzeti druge potrebne mjere i radnje. Iz iskaza svih saslušanih djelatnika policije proizlazi da su oni opservirali točno određeni teren u S., parkiralište u blizini zgrade H.-a. i prilazne ceste tom parkiralištu za koje su saznali da se tamo opojna droga rastura i prodaje. Dakle, na temelju toga saznanja djelatnici policije opservirali su neko vrijeme točno određeno područje pri čemu su bili raspoređeni na nekoliko punktova oko tog područja.

Niti jedan od ispitanih djelatnika policije nije naveo da su tajno pratili ijednog od optuženika, a niti to proizlazi iz sadržaja njihovih iskaza. Slijedi da se radilo o operativnim radnjama opserviranja objekata, odnosno točno određenih i prostorno ograničenih područja, kako bi se utvrdilo tko su počinitelji i kako bi se otkrili i osigurali tragovi kaznenog djela, što znači da se radilo o radnjama iz čl. 177. st. 2. ZKP-a (između ostalog i o zasjedi), a koje su u nadležnosti redarstvenih vlasti, pa tim mjerama nisu privremeno ograničena ustavna prava i slobode optuženika, pa se samim time ne radi o mjerama iz čl. 180. st. 1. ZKP-a kako to neosnovano ističe žalitelj, niti pak o dokazima za koje bi se saznalo iz tih podataka i obavijesti, a samim time iskazi svjedoka djelatnika policije nisu nezakoniti dokazi.

Optuženik M. P. u žalbi ističe bitnu postupovnu povredu iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP- a i pritom parafrazirajući zakonski tekst te povrede postupka navodi da postoje odstupanja i proturječja između dokaza izvedenih tijekom postupka i razloga na koje se sud prvog stupnja poziva obrazlažući presudu. Takvo postupanje suda, po mišljenju ovog optuženika, odrazilo

I Kž 187/04-5

se i na pravilnost činjeničnih utvrđenja, a samim time i na izrečenu kaznenu sankciju i odluku o troškovima postupka.

Suprotno tvrdnji ovog žalitelja sud prvog stupnja nije počinio istaknutu bitnu povredu postupka. Između provedenih dokaza i njihovog obrazlaganja nema odstupanja ni proturječja, u pobijanoj presudi navedeni su razlozi za sve odlučne činjenice potrebne za presuđenje u ovom kaznenom predmetu i za odluku suda dati su razlozi koje kao pravilne prihvaća i ovaj sud drugog stupnja. Iz navedenog proizlazi da je neosnovana žalba ovog optuženika zbog bitne postupovne povrede iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a.

Neosnovane su žalbe državnog odvjetnika, a i obojice optuženih zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Državni odvjetnik osporava činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda u pogledu događaje od 09. siječnja 2001., tvrdeći da prvostupanjski sud pogrešno, iz provedenih dokaza, zaključuje kako nije sa sigurnošću utvrđeno da bi optuženici i toga dana prodali neutvrđenu količinu droge T. V., a potom sud iz činjeničnog opisa neopravdano izostavlja dio koji se odnosi upravo na taj događaj. Državni odvjetnik smatra da iz provedenih dokaza proizlazi suprotno, jer iz iskaza svjedoka – djelatnika policije proizlazi da su i 09. siječnja 2001. bili na parkiralištu ispred zgrade H.-a. na … u S., te su vidjeli predaju PVC vrećice između optuženih i svjedoka T. V., što se sve događalo na identičan način, kao i 16. siječnja 2001. za koji događaj su optuženici proglašeni krivima pobijanom presudom. Okolnost što djelatnici policije nisu poduzeli daljnje operativne radnje radi pronalaženja i oduzimanja droge ne znači da ona nije od strane optuženih prodana svjedoku T. V.

Državni odvjetnik smatra da je sud prvog stupnja trebao optužene proglasiti krivima i za događaje od 09. siječnja 2001., kako je to optuženicima stavljeno na teret optužnim aktom državnog odvjetnika, zbog čega je činjenično stanje po mišljenju ovog žalitelja ostalo pogrešno utvrđeno.

Suprotno tvrdnji žalitelja sud prvog stupnja pravilno je postupio utvrdivši da nije, s potpunom izvjesnošću, utvrđeno je li tog 09. siječnja 2001. došlo do prodaje droge od optuženih svjedoku V.

Svjedok M., djelatnik policije, o svemu nema nikakvih bitnijih saznanja. Iz njegovog iskaza proizlazi da nije vidio niti je mogao vidjeti nekakvu primopredaju novca i droge, a posebno nije mogao vidjeti da se radilo baš o opojnoj drogi heroin.

Svjedok B., također djelatnik policije, svjedoči kako je T. V. kritične zgode izvadio iz džepa nešto, njemu se učinilo da se radi o novcu koji predaje optuženiku L., a potom optuženik iz džepa vadi i predaje V. PVC vrećicu, vjerojatno sa sadržajem droge heroin. Međutim, ovi svjedoci ne prilaze optuženicima niti svjedoku V., pa ničime nije na jasan i nedvojben način utvrđeno da se 09. siječnja 2001. radilo o predaji baš novca i opojne droge i koje vrste opojne droge.

Sve su to odlučne činjenice koje moraju biti pouzdano utvrđene, što iz provedenih dokaza nije utvrđeno, iako je moguće a i vjerojatno, da se i taj događaj zbio, a kako drugih

I Kž 187/04-5

dokaza vezano za ovaj događaj nema, pravilno je postupio prvostupanjski sud ispustivši ovaj dio inkriminacije iz činjeničnog opisa pobijane presude, postupajući pritom u skladu s odredbom čl. 3. st. 2. ZKP-a.

Zbog navedenog neosnovana je žalba državnog odvjetnika u pogledu žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Iz istog žalbenog osnova presudu pobijaju obojica optuženih, uglavnom preocjenjujući dokaze provedene tijekom prvostupanjskog postupka i opetovano prigovarajući odbijanju njihovog prijedloga za provođenjem rekonstrukcije.

Tako optuženik I. L. pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje vidi u okolnosti što prvostupanjski sud bezrezervno vjeruje svjedocima – djelatnicima policije, bez da je provjerio vjerodostojnost njihovih iskaza provođenjem rekonstrukcije događaja na licu mjesta, čime bi se utvrdilo da sa mjesta na kojem su svjedoci stajali nisu mogli vidjeti predaju droge i novca o čemu svjedoče, a sud im to neosnovano vjeruje. Ukazuje se i na moguću pristranost djelatnika policije koji su u sukobu s obitelji L., te u razdoblju od gotovo dvije godine maltretiraju tu obitelj pretragama stanova. Uz to prvostupanjski sud ne vjeruje nikom drugom, ni majci optuženika L., ni svjedoku V., ni optuženiku P., sve u pogledu porijekla novca nađenog kod optuženika L. i vlasništvu droge nađene kod svjedoka V., iako za to nema opravdanih razloga.

U bitnome istovjetne prigovore utvrđenju činjeničnog stanja ističe i optuženik P. I on prigovara vjerodostojnosti iskaza svjedoka, djelatnika policije, bez provjere provođenjem rekonstrukcije događaja. Posebno se ističe priznanje optuženika P. u pogledu rješavanja opojne droge u njegovom vlasništvu prije odlaska na liječenje u K., čemu prvostupanjski sud neopravdano ne vjeruje. Kod ovog optuženika nije pretragom pronađen nikakav novac, kod optuženika L. nađen je novac u apoenima neuobičajenim kod prodaje droge, pa optuženik P. tvrdi da je novac nađen kod optuženika L. bio namijenjen zimovanju L. i njegove majke. Ponavlja potom obranu i tvrdi da se kritične zgode ne naplatno želio riješiti droge prije odlaska na liječenje u K., jer da je kanio prodati drogu postupio bi, kao dugogodišnji ovisnik, sofisticiranije znajući kakav kazneni tretman dobivaju osobe koje se bave prodajom droge, ističući nadalje da u njegovom ponašanju nije bilo ni svijesti ni volje za prodaju zabranjenih tvari.

Suprotno navodima žalbe optuženih sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje. Na temelju iskaza svjedoka, djelatnika policije kojima prvostupanjski sud nema razloga ne vjerovati i koji su potvrđeni i drugim dokazima (provedeno vještačenje po C. z. k. v. I. V., potvrde o privremenom oduzimanju predmeta) utvrđeno je da su 16. siječnja 2001. djelatnici policije opservirali područje oko zgrade H.-a. u S. već od 7,30 sati ujutro, potom oko 8,00 sati dolazi svjedok T. V. svojim osobnim automobilom, desetak minuta nakon njega vozilom dolazi optuženik L. koji zaustavlja svoje vozilo uz vozilo svjedoka V., a ovaj svjedok se premješta u vozilo optuženika L. sjedajući na mjesto suvozača. Tada V. predaje novac L., nakon čega se svjedok vraća prema svome vozilu. Nakon toga dolazi optuženik P. te V. kroz prozor vozila predaje PVC vrećicu, nakon čega odlazi do L. vozila i sjeda na mjesto suvozača. Prije nego su napustili mjesto događaja, optuženici i svjedok, zaustavljeni su od djelatnika policije. Pregledom vozila svjedoka V. na prozoru, retrovizoru i podu desne strane osobnog vozila marke Zastava 750 nađena je praškasta materija, koju je

I Kž 187/04-5

svjedok prosuo kad je uočio djelatnike policije, a za koju je vještačenjem utvrđeno da se radi o opojnoj drogi heroin.

Pregledom vozila optuženika L., na podu ispod volana, nađena je folija s praškastom materijom za koju je također utvrđeno da se radi o opojnoj drogi heroin.

Osim toga kod optuženika L. je pronađeno i potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta oduzeto 2.100 DEM i 90,00 kn.

Iz opisanoga, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, na jasan i nedvojben način proizlazi da su optuženici L. i P. zajednički i dogovorno prodali svjedoku V. najmanje 25 grama opojne droge heroin za iznos od 2.100 DEM, na način kako stoji u činjeničnom opisu ovog kaznenog djela opisanog u izreci presude, a što je sve podrobno i uz argumentaciju koju prihvaća i ovaj drugostupanjski sud obrazloženo u pobijanoj presudi. Ovakva utvrđenja prvostupanjskog suda nisu dovedena u pitanje niti jednim žalbenim navodom optuženih, pa je njihova žalba i u tome dijelu neosnovana.

Optuženik I. L. presudu pobija i zbog povrede kaznenog zakona ne obrazlažući ovaj žalbeni navod. Zato je Vrhovni sud presudu ispitao na temelju čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP-a. Ispitivanjem je utvrđeno da je prvostupanjski sud propustio djelo pravilno pravno označiti, s obzirom na donošenje i stupanje na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj: 129/00) kojim je u čl. 25. za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona izmijenjena zapriječena kazna i ona je u vrijeme počinjenja djela određena u trajanju od jedne do dvanaest godina. Budući da nije objavljen pročišćeni tekst Kaznenog zakona koji bi dozvoljavao pravnu oznaku kao u pobijanoj presudi, trebalo je djelo pravno označiti kao u izreci ove presude i u tom smislu preinačiti prvostupanjsku presudu.

Neosnovan je i prigovor optuženika L. na izračun imovinske koristi u iznosu od 5.000,00 kn kojim je na temelju čl. 82. Kaznenog zakona u vezi čl. 466. ZKP-a odlučeno da

čl. 466. ZKP-a da visinu

mu se ima oduzeti. Prvostupanjski sud iskoristio je ovlaštenje iz imovinske koristi odmjeri po slobodnoj ocjeni, ako bi njezino utvrđivanje bilo skopčano s nesrazmjernim teškoćama ili sa znatnim odugovlačenjem postupka.

Na odluku o kaznenoj sankciji žalbu je uložio državni odvjetnik ustvrdivši da su kazne na koje su osuđeni optuženici preblage jer je prvostupanjski sud propustio ispravno cijeniti povećanu društvenu opasnost počinjenog kaznenog djela zbog stalnog porasta takvih kaznenih djela, dok istodobno optuženici smatraju kako su precijenjene otegotne okolnosti kojih gotovo da i nema, dok su podcijenjene brojne olakotne okolnosti.

Žalba državnog odvjetnika u tom je dijelu osnovana, a neosnovane su žalbe obojice optuženih.

U pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da je sud prvog stupnja podcijenio otegotnu okolnost kod obojice optuženika koja se ogleda u velikoj društvenoj opasnosti kaznenog djela zlouporabe opojnih droga koja porastom broja i modaliteta izvršenja predstavlja atak na zdravlje i živote sve većeg broja mlađe populacije. Imajući u vidu sve olakotne okolnosti pravilno utvrđene po prvostupanjskom sudu kod obojice optuženih, cijeneći i dosadašnju osuđivanost optuženika L. za istovrsno kazneno djelo, a posebno cijeneći povećanu društvenu

I Kž 187/04-5

opasnost počinjenog kaznenog djela, trebalo je prihvatiti žalbu državnog odvjetnika i osuditi optužene na kazne zatvora navedene u izreci ove presude. Po mišljenju ovog suda jedino će se takvim kaznama postići opća i posebne svrhe kažnjavanja propisane čl. 5. i 60. Kaznenog zakona.

Nije osnovana žalba optuženika P. na odluku o troškovima postupka. Optuženik je pobijanom presudom proglašen krivim, pa je prvostupanjski sud pravilno odlučio da je dužan platiti troškove provedenog postupka u iznosu navedenom u pobijanoj presudi, budući njihovim plaćanjem neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje optuženika.

Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci, na temelju odredbi čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP-a.

U Zagrebu, 13. lipnja 2007.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vlasta Patrčević, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.