Gž-3888/2003-2 · Županijski sud u Zagrebu

Posl. br. XXVIII Gž-3888/03-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Radomire Felicijan Maoduš, kao predsjednice vijeća, te Ines Smoljan i Dubravke Burcar, kao članica vijeća, pravnoj stvari tužitelja HRVATSKOG ZAVODA ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Središnja služba Zagreb, koga zastupa punomoćnica Ž. T. dipl. pravnica, protiv tuženika dr. A. M. iz Z., koga zastupa punomoćnica K. B., odvjetnica iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zagrebu od 5. svibnja 2003. posl. br. P-10397/02, u sjednici vijeća održanoj dana 3. svibnja 2005.,

p r e s u d i o j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zagrebu od 5. svibnja 2003. posl. br. P-10397/02.

Obrazloženje

Prvostupanjskom je presudom naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 9.732,54 kn sa zateznom kamatom koja teče od 1. veljače 1997. do isplate, te da mu naknadi trošak postupka od 258,00 kn.

Protiv navedene presude je žalbu izjavio tuženik iz svih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("NN" broj: 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 - dalje: ZPP) sa prijedlogom usvajanja žalbe.

Žalba nije osnovana.

Predmet spora jest zahtjev tužitelja HZMIO da mu tuženik plati utuženi iznos, koji mu je u razdoblju od 1. prosinca 1994. do 31. studenog 1996. isplaćen na ime obiteljske mirovine.

Nije sporno da je rješenjem tužitelja od 27. studenog 1996. (list 2) tuženiku prestalo pravo na obiteljsku mirovinu s danom 25. studenoga 1994., kojim je određeno da se isplata obustavlja s danom 30. studenoga 1996., kao niti visina isplaćenog iznosa.

U ovoj fazi postupka je sporno radi li se o zastarjeloj tražbini.

Prema odredbi članka 164. Zakona o mirovinskom osiguranju («NN», br. 102/98, dalje ZMIO) osigurana osoba koja primi neko novčano davanje iz mirovinskog osiguranja koje joj ne pripada, dužna ga je vratiti Zavodu. Obveza vraćanja davanja stečenog bez osnove postoji u situaciji kada je pravo iz mirovinskog osiguranja ostvareno protivno ovom Zakonu, kada je novčano davanje isplaćeno u svoti većoj od pripadajuće.

Odredbom članka 166. ZMIO potraživanje naknade štete, prema odredbama ovoga Zakona, zastaruje istekom rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima (stavak 1.), time da rokovi zastare potraživanja naknade štete u slučajevima iz ovoga Zakona počinju teći od dana kada je u upravnom postupku postalo konačno rješenje kojim je osiguraniku priznato pravo na primanje iz mirovinskog osiguranja, odnosno kojim je utvrđeno da isplaćeno davanje ne pripada ili pripada u manjem opsegu (stavak 2.). Na svotu potraživanja, na ime naknade štete, Zavod ima pravo na zateznu kamatu u visini određenoj zakonom koja teče od idućega dana nakon isteka roka određenog u pozivu odgovornoj osobi da naknadi štetu (stavak 3.).

Članak 167. ZMIO pri utvrđivanju prava na naknadu štete nanesene Zavodu, primjenjuju se odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima, ako nisu u suprotnosti s odredbama ovoga Zakona.

Osnovano je prvostupanjski sud otklonio prigovor zastare jer je pravilno zaključio da se radi o potraživanju s naslova stjecanja bez osnove, koji zastaruje u općem zastarnom roku od 5 godina (čl. 371. Zakona o obveznim odnosima, «NN» br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, dalje ZOO). Budući da od donošenja navedenog rješenja (27.11.2000.) do podnošenja tužbe u ovom predmetu (27. 11. 2000.), evidentno nije protekao zastarni rok od 5 godina, osnovano sud nije utvrđivao (kasniji) dan konačnosti navedenog rješenja.

Neosnovano žalitelj smatra da je predmet ovog zahtjeva naknada štete ukazujući da ga je tako tužitelj okvalificirao (podneskom na listu 41), kao i odredbe čl. 160. st. 1 i 2. i čl. 166. ZMIO.

Ovo stoga što stjecanje bez osnove postoji i kad se nešto primi s obzirom na

aj. Stoga po

osnovu koja je kasnije otpala (čl. 210. st. 3. ZOO), kao što je ovdje sluč shvaćanju ovog suda kad je tuženiku rješenjem od 27. 11. 2000. prestalo pravo na obiteljsku mirovinu, tada je tužitelj ovlašten od njega kao svog osiguranika tražiti vraćanje isplaćene svote, a kako je to propisano i odredbom čl. 166. ZMIO. Na prirodu tog zahtjeva ne može utjecati pravna kvalifikacija tužbenog zahtjeva koju je dao tužitelj, kao niti okolnost da pojedine odredbe X. Glave ZMIO govore o naknadi štete. Ovo posebno imajući u vidu i da specijalna odredba čl. 164. ZMIO upućuje da se radi o vraćanju stečenog bez osnove.

Zastarni rok počinje po specijalnoj odredbi čl. 166. st. 2. ZMIO teći (najranije) od časa kada je otpala osnova za držanje primljenog iznosa donošenjem rješenja od 27.11.2000., kako je pravilno utvrdio prvostupanjski sud, kada je tužitelj mogao saznati da bez osnove drži primljeno.

Neosnovano žalitelj prigovara da se imovina tužitelja povećavala već primanjem mjesečnih isplata u razdoblju od 1.12.1994. do 31.1.1996. jer u to vrijeme za navedenu isplatu odnosno primanje postoji osnova. Donošenjem rješenja od 27.11.2000. je ona otpala i ono što je tuženik primio je (tim časom) stečeno bez osnove. Suprotno prigovoru žalitelja nije na njegovu štetu primijenjena odredba čl. 166. st. 2. ZMIOR kada je početak tijeka roka zastare za obvezu vraćanja (čl. 164. ZMIO) utvrđen u času donošenja rješenja, umjesto kasnijim danom njegove konačnosti.

Zatezna kamata na navedeno potraživanje nije određena na štetu žalitelja kada mu je naloženo plati od 1. veljače 1997. (čl. 166. st. 3. ZMIO i čl. 214. ZOO), jer je utvrđeno da je tužitelj pozvao tuženika da plati (povratnica od 1. siječnja 1997.).

Budući da je rješenje od 27.11.2000. postalo konačno (što žalitelj ne osporava), neodlučan je njegov prigovor koji se tiče neorganiziranosti i pogreškama u radu službe tužitelja, kojih je i po shvaćanju ovog suda bilo tijekom ovog postupka. Navedeni razlog ne opravdava primjenu odredbe čl. 211. ZOO (na koju upire žalba), niti osnovanost zahtjeva za vraćanje isplaćenog po osnovi stjecanja bez osnove ovisi o krivnji stjecatelja, već o tome ima li osnove u pravnom poslu ili zakonu.

Slijedom navedenoga, a kako nisu uočene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a žalitelj ne upućuje da bi bile počinjene druge povrede, te kako je pravilno primijenjeno materijalno pravo, odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude (čl. 368. ZPP).

Odluka o trošku postupka je donesena primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP.

U Zagrebu, 3, svibnja 2005. godine

Predsjednica vijeća:

Radomira Felicijan Maoduš