Gž-112/2017-2 · Županijski sud u Puli - Pola

Poslovni broj: Gž-112/17-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Roberta Fabrisa, predsjednika vijeća, Brune Frankovića, suca izvjestitelja i člana vijeća te Kristine Pavičić-Sirotić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. J. iz A., ..., S., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici S. Č., odvjetnici iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravnom odjelu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-2058/12-19 od 29. srpnja 2016., na sjednici vijeća održanoj dana 15. svibnja 2017.,

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-2058/12-19 od 29. srpnja 2016.

Obrazloženje

Pobijanom presudom prvostupanjskog suda kao neosnovan odbijen je zahtjev tužitelja kojim je zahtijevao da se tuženici naloži naknaditi mu neimovinsku štetu u iznosu od 220.000,00 kn i imovinsku štetu u iznosu od 20.000,00 kn, sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kako je to pobliže naznačeno u izreci pobijane presude, kao i da mu je dužna naknaditi troškove postupka. Ujedno je tužitelju naloženo naknaditi tuženici troškove postupka u iznosu od 7.500,00 kn. Protiv ove presude žalbu, pravovremeno, podnosi tužitelj. Žalbu podnosi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešne primijene materijalnog prava te zbog odluke o troškovima postupka. U žalbi, u bitnome, ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo zaključujući da je u konkretnom slučaju nastupila zastara njegove tražbine, pri čemu se poziva na postojeću praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Smatra da objektivni rok zastare ne može početi teći ako nije počeo teći ni subjektivni rok zastare. Nadalje ističe da je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud trebao utvrditi je li smrt njegove majke posljedica kaznenog djela i sukladno tome odlučiti o zastari njegove tražbine. Poziva se i na odredbe Konvencije o zaštiti ljudskih prava i sloboda i u vezi s tim pravna shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava. Osim toga, smatra i da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - u daljnjem tekstu: ZPP), koji se ovdje ima primijeniti temeljem odredbe čl. 102. st. 2. i 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj:25/13). Prigovara i odluci o troškovima postupka. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili podredno da se ona preinači na način da se kao osnovan prihvati njegov tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka.

Sa žalbom tužitelja postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. st. 1. ZPP.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba tužitelja nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tom - dodatno po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je prvostupanjska presuda pravilna i zakonita.

Prije svega, u ovom postupku valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz odredbe čl.354. st. 2. točke 11. ZPP jer pobijana presuda nama nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, budući u svemu sadrži jasne i neproturječne razloge, utemeljene na provedenim i pravilno ocjenjenim dokazima (čl. 8. ZPP).

Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja da mu tuženica naknadi nematerijalnu štetu u iznosu od 220.000,00 kn i materijalnu štetu u iznosu od 20.000,00 kn, smatrajući da mu je tuženica dužna naknaditi ovu štetu temeljem odredbi Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu koju su uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata ("Narodne novine" broj:117/03) budući je njegova L. J. umla nasilnom smrti 9. rujna 1993. za vrijeme vojnih operacija hrvatskih oružanih snaga u M. dž.

Tijekom ovog postupka prvostupanjski sud je nakon dovoljne raspravljenosti svih, za ovaj spor, pravno relevantnih činjenica pravilno, i po ocjeni ovog suda, utvrdio (čl. 8. ZPP):

- da je majka tužitelja pok. L. J., kao civilna osoba umrla za vrijeme Domovinskog rata nasilnom smrti 9. ožujka 1993. u D. od strane nepoznatog počinitelja i da u vezi njezine smrti nije vođen nikakav kazneni postupak;

- da su se u to vrijeme na području D. vodile ratne vojne operacije;

- da je za njezinu smrt tužitelj saznao 29. rujna 1993., kada je i izvršena njezina identifikacija;

- da je tužitelj temeljem odredbe čl. 186.a ZPP 16. siječnja 2012. podnio zahtjev tuženici za mirno rješenje spora;

- da je tuženica tijekom postupka istaknula prigovor zastare.

Prvostupanjski sud je na temelju ovih činjeničnih utvrđenja, kao neosnovan odbio zahtjev tužitelja zaključujući da je u konkretnom slučaju nastupila zastara ove novčane tražbine tužitelja na temelju odredbe čl. 376. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), a koja se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05), obzirom da je od trenutka nastanka štete uz koju tužitelj vezuje tužbeni zahtjev (9. rujna 1993.) do trenutka podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora 16. siječnja 2012 protekao objektivni rok zastare od pet godina. Pri tom je izrazio i pravno shvaćanje da se u konkretnom slučaju ne primjenjuje odredba čl. 377. st. 1. ZOO jer tijekom postupka nije utvrđeno da je šteta uzrokovana kaznenim djelom.

Ovakva činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu pravilne, logične i napose uvjerljive razloge, uvjerljivost kojih nije doveo u dvojbu ni sam žalitelj, samo paušalno ističući da žalbu podnosi i iz ovih zakonskih žalbenih razloga ne navodeći pri tom u čemu bi činjenično stanje bilo pogrešno utvrđeno.

Obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je i materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je kao neosnovan odbijen zahtjev tužitelja.

Naime na temelju odredbe čl. 1. i 2. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu koju su uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata propisana je odgovornost Republike Hrvatske za štetu koju su tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s tom službom općim pravilima o odgovornosti za štetu, ali samo za onu štetu koja nema karakter ratne štete.

Odredbom čl. 3. st. 2. navedenog zakona propisano je da se pretpostavlja da je posljedica ratnog čina (ratna šteta) ona šteta koju su tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s obavljanjem vojne ili redarstvene službe, ako je počinjena u vrijeme i na prostoru odvijanja vojnih borbenih akcija, ali oštećenik može dokazivati suprotno

.

Cijeneći sadržaj ovih zakonskih odredbi i navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da je, suprotno navodima tužitelja, pravilno pravno shvaćanje nižestupanjskog suda da je u konkretnom slučaju, sve i kada bi tuženica bila odgovorna za štetu koju trpi tužitelj, za predmetno potraživanje nastupila zastara na temelju odredbe čl. 376. st. 2. ZOO, zaključujući pri tom da se u konkretnom slučaju ne primjenjuje odredba čl. 377. st. 1. ZOO jer tijekom postupka nije utvrđeno da je šteta uzrokovana kaznenim djelom.

Odredbom čl.360. st. 1. ZOO propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

Na temelju odredbe čl. 376. st. 1. i 2. ZOO propisano je da potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva (u subjektivnom roku) za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, odnosno u svakom slučaju (u objektivnom roku) za pet godina od kada je šteta nastala.

Polazeći od izloženog, obzirom da je šteta uz koju tužitelj vezuje tužbeni zahtjev nastala 9. rujna 1993., a da se trenutak njegova saznanja za okolnosti pod kojima odštetno pravo propisuje odgovornost subjekta (ovdje države) koji odgovara za tu štetu (saznanje za osobu koja je štetu učinila podrazumijeva u suštini saznanje za osobu koja je za štetu odgovorna i protiv koje se može podići tužbu) ima vezati s stupanjem na snagu Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu koju su uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata („Narodne novine“ broj:117/03 ), a to je 14. srpnja 2003., u okolnostima konkretnog slučaja već su 14. srpnja 2003. bile ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 376. st. 1. ZOO za početak tijeka subjektivnog roka zastare za potraživanje utužene štete.

Kako je u konkretnom slučaju tužitelj zahtjev za naknadu utužene štete – zahtjev za mirno rješenje spora utemeljen na odredbi čl.186. a st. 1. i 3. ZPP podnio nadležnom državnom odvjetništvu 16. siječnja 2012., kojim je zastalo zastarijevanje, prvostupanjski sud je, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tužitelju subjektivni zastarni rok od tri godine (čl. 376. st. 1. ZOO) za predmetno potraživanje istekao i prije zastoja zastarijevanja – još 15. srpnja 2006., a da je u svakom slučaju istekao i objektivni zastarni rok od pet godina (čl. 376. st. 2. ZOO), radi čega je žalbu žalitelja u ovom dijelu valjalo ocijeniti neosnovanom.

Osim toga, suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti niti odredba čl. 377. st. 1. ZOO.

Naime, prema odredbi čl. 377. st. 1. ZOO propisano je da kad je šteta uzrokovana kaznenim djelom, a za kazneno gonjenje je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog gonjenja.

Međutim, prethodna odredba ZOO, koja propisuje dulji rok zastare, primjenjuje se samo u slučaju kada je protiv počinitelja kaznenog djela vođen kazneni postupak i dovršen osuđujućom presudom (što ovdje nije slučaj).

Suprotno žalbenim navodima žalitelja parnični sud je samo iznimno ovlašten kao prethodno pitanje utvrđivati je li šteta uzrokovana kaznenim djelom, i to tek ukoliko su postojale određene procesne smetnje zbog kojih se protiv poznatog počinitelja nije mogao provesti kazneni postupak (npr. u slučaju smrti štetnika ili njegove nesposobnosti za rasuđivanje). Ako počinitelj kaznenog djela nije uopće poznat (što je slučaj u ovom predmetu), to, suprotno navodima žalitelja, parnični sud nije ovlašten raspraviti kao prethodno pitanje je li šteta uzrokovana kaznenim djelom, radi čega je i neosnovano pozivanje žalitelja na navedena pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koja u žalbi ukazuje jer su ona donesena u drugačijoj činjeničnoj i pravnoj situaciji.

Suprotno navodima žalitelja, pobijane odluke nisu protivne ni Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih prava u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. i čl. 51. Dodatnog protokola, svrha kojih je zaštita civilnog stanovništva od ratnih zločina, kod činjenice da u postupku nije dokazano da bi štetni događaj bio posljedica počinjenog kaznenog djela ratnog zločina, a koji se dokazuje pravomoćnom sudskom presudom, koje u konkretnom slučaju nema, a sve kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, pa je žalba žalitelja neosnovana i u ovom dijelu.

Nije u pravu žalitelj niti kada prigovara odluci o troškovima postupka jer se ona temelji na pravilnoj primijeni odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP, pa je žalba žalitelja neosnovana i u ovom dijelu.

Stoga, kako je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao žalitelj, a niti one na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbe tužitelja odbiti, kao neosnovani i na temelju odredbe čl. 368. st.1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

Pula - Pola, 15. svibanj 2017.

Predsjednik vijeća:

Robert Fabris, v.r.