Revr-272/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 272/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski, kao predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić, Đure Sesse i Mirjane Magud, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. K. iz S. T., kojeg zastupa punomoćnik T. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika E. d.d. Z., kojeg zastupa punomoćnik N. I., odvjetnik u Z., radi poništenja odluke, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-2481/07 od 18. studenoga 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Pr-3038/94 od 1. ožujka 2007., u sjednici održanoj 8. rujna 2009.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja, koja je potvrđena presudom suda drugog stupnja je suđeno:

„I. Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

„Poništava se odluka direktora poduzeća „E.“ d.d. broj 57/92 BN od 23. siječnja 1992. kojom se utvrđuje da tužitelju N. K. prestaje radni odnos u poduzeću „E.“, te se nalaže tuženom da vrati tužitelja na rad, na radno mjesto poslovođe s danom 21. siječnja 1992. u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

II. Tužitelj je dužan tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.660,00 kn u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.“

Protiv citirane pravomoćne drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba Zakona o parničnom postupku i pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu na način da tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja usvoji u cijelosti uz obvezu tuženika za naknadom parničnih troškova tužitelju, podredno da iste ukine i predmet vrati na ponovni postupak i odlučivanje. Protivna stranka nije dostavila odgovor na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Temeljem odredbe čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05 – dalje: ZPP) ovaj revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga točno određenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu ZPP-a iz čl. 354. st. 2. toč. 8.

Revident u reviziji ističe bitnu povredu odredaba ZPP-a iz čl. 354. st. 2. toč. 11., koja nije ostvarena, jer obrazloženje nižestupanjskih presuda nije nerazumljivo, u istima su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama za donošenje odluke u istom, a isti nisu nejasni, a niti proturječni, jer tako proizlazi iz stanja u spisu.

Dakle, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati i izreka presude nije nerazumljiva i ne proturječi sama sebi i danim razlozima, to znači da nije ostvarena bitna povreda odredaba ZPP-a na koju se ukazuje revizijom.

Revident ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a iz tih se razloga po odredbi čl. 385. ZPP-a revizija ne može izjaviti.

U postupku je utvrđeno da je tuženik dana 23. siječnja 1992. donio odluku o prestanku radnog odnosa tužitelju zbog neopravdanog izostanka s posla u vremenskom razdoblju od 13. siječnja 1992. do 20. siječnja 1992. Nadalje je utvrđeno, da je tužitelj izostao s posla u navedenom vremenskom razdoblju. Tužitelj da nije opravdao izostanak s posla u prijepornom vremenu, što je u suprotnosti st. 3. odluke tuženika od 24. lipnja 1991. kojom odlukom je tužitelj raspoređen na čekanje od dana 24. lipnja 1991. zbog smanjenog opsega posla, s obvezom da se javi na posao po pozivu tuženika. Tuženik da je pozvao tužitelja na posao. Tužitelj se pozivu nije odazvao, a nije opravdao svoj nedolazak na posao, jer nije boravio u inozemstvu radi liječenja, da se dana 16. ožujka 1992. obratio molbom da ga se vrati na rad ili da mu se odobri godišnji odmor za 1991. i 1992., ali je tu molbu tužitelj povukao. S obzirom na iznijeta utvrđenja nižestupanjskih sudova tj. da se izostanak tužitelja s posla u vrijeme kada je bio pozvan na rad od strane tuženika i njegovo neodazivanje bez opravdanog razloga ima smatrati neopravdanim izostankom s posla, te su pravilno primijenili materijalno pravo kad su tužbeni zahtjev tužitelja odbili.

Naime, u skladu s odredbom čl. 25. st. 2. Zakona o radnim odnosima („Narodne novine“, broj: 19/90), poslodavac ima pravo da radnika pozove na rad kada se ukaže potreba obavljanja poslova radnog mjesta koje odgovara njegovom stupnju stručne spreme određene vrste zanimanja, a st. 4. istog članka je propisano da radniku koji se na poziv poslodavca ne odazove na rad da prestaje radni odnos.

Iznijeto znači, da je pobijana odluka tuženika donijeta uz pravilnu primjenu normativnih akata tuženika i uz pravilnu primjenu odredbi Zakona o radnim odnosima. Slijedom navedenog nisu osnovani revizijski razlozi bitne povrede odredaba ZPP-a, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava, pa je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju tužitelja trebalo odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 8. rujna 2009.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Jasna Brežanski, v.r.