I Kž-384/1994-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 384/1994-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Potrebica Ante, kao predsjednika vijeća, te Gudelj Milana, Jelić Katice, Šibl Neve i Vrbetić Vesne, kao članova vijeća i savjetnice Vinja Ileane, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. K. I. zbog krivičnog djela iz čl. 161. st. 2. u vezi čl. 157. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 9. veljače 1994. br. K-4/94, u sjednici održanoj 13. rujna 1995., u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Papac Balde,

presudio je i riješio je:

I. Djelomično se uvažava žalba opt. K. I., ukida se pobijana presuda u odnosu na teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 161. st. 2. u vezi čl. 157. st. 1. KZRH opisano pod toč. 1. izreke te presude i u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Uslijed gornje odluke, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni tako da se opt. K. I., za krivično djelo nepružanja pomoći osobi povrijeđenoj u prometnoj nezgodi iz čl. 158. st. 1. KZRH zbog kojeg je pod toč. 2. izreke pobijane presude oglašen krivim, uz prihvaćanje po sudu prvog stupnja utvrđene kazne zatvora, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci.

III. U ostalom dijelu žalba opt. K. I. odbija se kao neosnovana, te u neukinutom i nepreinačenom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom je opt. K. I. oglašen krivim zbog teškog djela protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 161. st. 2. u vezi čl. 157. st. 1. KZRH, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine i četiri mjeseca, te zbog krivičnog djela nepružanja pomoći

I Kž 384/1994-3

osobi povrijeđenoj u prometnoj nezgodi iz čl. 158. st. 1. KZRH za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od devet mjeseci, pa je, uz primjenu odredaba o stjecaju iz čl. 43. st. 2. toč. 3. OKZRH, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i osam mjeseci.

Temeljem čl. 63. OKZRH, optuženiku je izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije za vrijeme od dvije godine, a po čl. 90. st. 1. ZKP, naloženo mu je da nadoknadi troškove krivičnog postupka, kako je to precizirano u odnosnom dijelu izreke te presude.

Protiv te presude žali se optuženik po svom branitelju B. Ž., odvjetniku iz Č., zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o krivičnoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno da se ta presuda preinači i optuženik osudi na što blažu kaznu.

Zamjenik državnog odvjetnika Republike Hrvatske je, nakon uvida u spis na temelju čl. 360. st. 2. ZKP, dostavio prijedlog da se žalba optuženika kao neosnovana odbije, a presuda suda prvog stupnja u cijelosti potvrdi.

Žalba je djelomično osnovana.

U pravu je žalitelj da je sud prvog stupnja, u dijelu odluke koja se odnosi na krivično djelo iz čl. 161. st. 2. u vezi čl. 157. st. 1. KZRH, počinio apsolutno bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, te s tim u vezi i povredu krivičnog zakona, dok je, nasuprot tome, pobijana presuda u odnosu na krivično djelo iz čl. 158. st. 1. KZRH u svemu pravilna i zakonita, zbog čega žalbeni navodi u tom dijelu nisu osnovani.

Utvrđujući da je optuženik, upravljajući vozilom u alkoholiziranom stanju od 1,90 g/kg alkohola u krvi i zbog toga očigledno nesposoban za sigurnu vožnju, skrivio predmetnu prometnu nezgodu u kojoj je jedna osoba izgubila život, sud prvog stupnja je, u pogledu stupnja alkoholiziranosti optuženika tempore criminis, svoju presudu temeljio na nedozvoljenom dokazu.

Naime, analizirajući obranu optuženika koji tvrdi da je nakon nesreće konzumirao rakiju u količini od 1,5 dcl, sud prvog stupnja takovu njegovu obranu nije prihvatio temeljeći svoju odluku na podacima iz Zahtjeva za liječnički pregled, vađenje krvi i uzimanje mokraće, te Zahtjeva za utvrđivanje stupnja alkoholiziranosti (list 15 spisa), a prema kojima je optuženik, na upit pod br. 21 tog Zapisnika - da li je pio nakon nesreće - odgovorio negativno. Međutim, spomenuti Zapisnik nesporno je sačinjen od strane djelatnika policije u vršenju njihovih ovlaštenja temeljem čl. 142. st. 2. ZKP, te se kao takav, naročito kada su obavještenja dobivena od kasnije okrivljene osobe, ne može koristiti nakon dovršene istrage, a još manje se na tamo sadržanim podacima može zasnivati sudska odluka. Ovo iz razloga jer se radi o obavijestima koje je građanin, a kasnije okrivljenik, dao bez prethodnih upozorenja u pogledu njegovih prava koja uživa temeljem zakonskih propisa (prava da nije dužan iznositi svoju obranu, niti odgovarati na postavljena pitanja - čl. 208. st. 2. ZKP - i prava na stručnu pomoć branitelja - čl. 208. st. 9. ZKP).

I Kž 384/1994-3

Zbog izloženog, dakle, podaci sadržani u takovom Zapisniku ne mogu se koristiti kao dokazno sredstvo, a niti se temeljem njih može otkloniti obrana optuženika, kao što je to ovdje nezakonito učinio sud prvog stupnja.

Budući da je sud prvog stupnja otklonio obranu optuženika prema kojoj je stupanj njegove alkoholiziranosti dijelom rezultat konzumiranja alkohola nakon predmetne nezgode isključivo na temelju podataka koje je optuženik dao djelatnicima policije prilikom sastavljanja naprijed navedenog Zapisnika, to s obzirom da prema drugim dokazima u spisu nije očito da bi i bez tog podatka bila donesena ista presuda, proizlazi da je sud prvog stupnja, takovim svojim propustom, počinio apsolutno bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 8. ZKP.

Osim toga, prema mišljenju toksikološkog vještaka proizlazi da bi se, u slučaju prihvaćanja obrane optuženika prema kojoj je on pio i nakon nezgode, kod njega tempore criminis radilo o koncentraciji alkohola od 1,22 g/kg alkohola u krvi, te da bi optuženik tada bio u stanju pripitosti, ali ne i bitno smanjenih vozačkih sposobnosti, što je, opet, od odlučnog utjecaja na pravnu kvalifikaciju osnovnog krivičnog djela za koje se optuženik tereti. Naime, bez obzira što su kod krivičnog djela ugrožavanja javnog prometa iz čl. 156. st. 1. KZRH i krivičnog djela ugrožavanja javnog prometa uslijed omamljenosti iz čl. 157. st. 1. KZRH zapriječene jednake kazne zatvora, krivično djelo iz čl. 157. st. 1. KZRH je, s obzirom na način njegovog izvršenja, teže krivično djelo, budući da za izvršenje tog djela, za razliku od krivičnog djela iz čl. 156. st. 1. KZRH, nije neophodno nastupanje zabranjene posljedice (lake tjelesne povrede ili imovinske štete), već je dovoljno utvrditi stanje dovođenja u konkretnu opasnost, odnosno stanje ugrožavanja zaštićenih dobara.

Kako je, u ovom slučaju, pitanje pravilnosti utvrđenja stupnja optuženikove opijenosti u vrijeme nezgode relevantno i za pravilnu primjenu materijalnog prava, to je sud prvog stupnja, oglasivši optuženika krivim zbog krivičnog djela iz čl. 161. st. 2. u vezi čl. 157. st. 1. KZRH, povrijedio i krivični zakon na njegovu štetu, a kako se to pravilno ističe žalbom.

S tim u vezi, a u cilju što pravilnijeg utvrđenja stupnja optuženikove alkoholiziranosti u vrijeme događaja, potrebno je provesti i u žalbi predložene dokaze saslušanjem svjedoka K. M., Ž. M. i K. M., koji, prema tvrdnji žalitelja, imaju saznanja o tome što je i kada optuženik konzumirao od alkoholnih pića.

Nasuprot tome, u pogledu drugih prigovora žalbe koji se odnose na pitanje eventualne zaslijepljenosti optuženika svjetlima vozila iz suprotnog smjera, treba reći da je sud prvog stupnja, na temelju vjerodostojnog iskaza očevica događaja M. D., s pravom otklonio taj navod optuženikove obrane, zbog čega u tom dijelu navodi žalbe nisu osnovani.

Slijedom izloženog, trebalo je djelomičnim uvaženjem žalbe, ukinuti pobijanu presudu u dijelu koji se odnosi na krivično djelo iz čl. 161. st. 2. u vezi čl. 157. st. 1. KZRH, i u tom dijelu predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, kao stoje to odlučeno ad 1) izreke ove odluke.

Što se, pak, tiče krivičnog djela nepružanja pomoći osobi povrijeđenoj u prometnoj nezgodi iz čl. 158. st. 1. KZRH, treba reći da su u žalbi, usprkos tvrdnje da se prvostupnjevna presuda pobija u cijelosti, u potpunosti izostali konkretni razlozi pobijanja tog

I Kž 384/1994-3

dijela presude, pa kako ovaj Vrhovni sud nalazi da je sud prvog stupnja u odnosu na to krivično djelo činjenično stanje potpuno i pravilno utvrdio, te je primijenio i odgovarajuću odredbu materijalnog prava, ostalo je da se optuženiku, s obzirom na djelomično ukidanje prvostupnjevne presude, za to krivično djelo sada izrekne i odgovarajuća kazna.

Imajući u vidu, sjedne strane, sve po sudu prvog stupnja utvrđene olakotne i otegotne okolnosti, a s druge strane, naročitu društvenu opasnost počinjenog krivičnog djela, ovaj Vrhovni sud smatra da je utvrđena kazna zatvora u trajanju od devet mjeseci u svemu primjerena i podobna da se njome na odgovarajući način utječe na optuženika da više ne čini takova ili slična krivična djela, zbog čega je, prihvaćanjem po sudu prvog stupnja utvrđene kazne zatvora, optuženika trebalo osuditi upravo na tu kaznu.

Kako su time navodi žalbe optuženika djelomično osnovani, trebalo je, na temelju čl. 375. st. 1. ZKP, čl. 377. st. 1. ZKP i čl. 374. st. 1. ZKP, odlučiti kao ad 1) i 2) izreke ove odluke.

U Zagrebu, 13. rujna 1995.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vinja Ileana v.r.

Potrebica Ante