Rev-767/2003-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 767/03-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, mr. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović-Ivanišević i Nenada Perina kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. O., koga zastupa G. M., odvjetnik u Z., protiv tuženice C. o. d.d. iz Z., radi isplate, te protutužitelja C. o. d.d. iz Z., protiv tuženika G. O., radi utvrđenja ugovora ništavim i poništenja ugovora, rješavajući reviziju tuženika i protutužitelja C. o. d.d. iz Z., protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 8. travnja 2003. godine, br. Gžn 2215/02-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 10. siječnja 2002. godine, br. Pn 870/98-59, u sjednici održanoj dana 26. svibnja 2004. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika i protutužitelja C. o. d.d. kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda obvezana je tuženica C. o. platiti tužitelju G. O. iznos od 518.518,84 kn zajedno sa zateznom kamatom koja počinje teći od 15. studena 1993. godine do isplate, te mu naknaditi parnični trošak, dok je istom presudom C. o. kao protutužiteljica odbijena sa zahtjevom za utvrđenje da je ugovor o osiguranju automobilskog kaska zaključen između nje i G. O. ništav, odnosno da se taj ugovor poništava.

Drugostupanjski sud je potvrdio presudu prvostupanjskog suda.

Protiv presude drugostupanjskog suda tuženica odnosno protutužiteljica C. o. je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači u smislu navoda revizije ili da ukine presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tužitelj i protutuženik G. O. je odgovorio na reviziju poričući njezine navode i predložio da ona kao neosnovana bude odbijena.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Protivno tvrdnji u reviziji prvostupanjski sud nije bio nepropisno sastavljen stoga što je u predmetu sudio sudac pojedinac, jer je o tome postignuta suglasnost među strankama u smislu odredbe čl. 43. st. 2. Zakona o parničnom postupku – ZPP ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99). Takav sporazum se odnosi na cijeli postupak proveden pred prvostupanjskim sudom, pa i onaj dio nakon ukidanja prvostupanjske presude od 18. travnja 1996. godine, br. Pn 204/94 od strane drugostupanjskog suda rješenjem od 30. rujna 1997. godine, br. Gž 6542/96.

Stoga nije došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka na koju ukazuje revizija predviđene u čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 43. st. 2. ZPP.

Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja G. O. kao osiguranika protiv tuženice C. o. d.d. kao osiguratelja za isplatu osigurane svote na temelju ugovora o osiguranju automobilskog kaska, budući da je nastupio osigurani slučaj, tj. krađa tužiteljeva automobila.

Ovaj spor se također vodi po tužbi tuženice C. o. za utvrđenje da je sporni ugovor o osiguranju ništav budući da je suprotan moralu, odnosno za poništenje toga ugovora, jer da je sklopljen uz mane tuženikove volje.

Prvostupanjski sud je utvrdio, da je tuženik izvršio procjenu štete (list 34) prema kojoj ova iznosi 518.518,84 kn, a koju je u cijelosti prihvatio tužitelj i na temelju nje postavio zahtjev prema tuženici.

Takvo utvrđenje prihvatio je i drugostupanjski sud.

Tuženik je svoj zahtjev za utvrđenje ništavim ugovora o osiguranju temeljio na činjenici, što je tužitelj lažno prikazao vrijednost automobila koji je osigurao, budući da je u nju uračunao carinu i ostala davanja koje u stvarnosti nije platio, pa da je na temelju takve vrijednosti zaključen sporni ugovor.

U vezi s tim u dosadašnjem postupku je utvrđeno da je na temelju procjene automobila, koju je izvršio tuženik tužitelj ovome platio premiju.

Stoga je pravilno pravno stajalište nižestupanjskih sudova da nije riječ o ugovoru koji bi bio protivan moralu, pa da stoga nisu ispunjene pretpostavke za utvrđenje ugovora ništavim predviđene u čl. 103. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 i 3/94).

Tuženik je daljnji zahtjev za poništenje istoga ugovora temeljio na činjenici da je zbog vrijednosti osiguranog vozila bilo potrebno odobrenje da se takav ugovor sklopi od zastupnika tuženika s više iskustva, nego što je bio zastupnik koji je u ime tuženika potpisao ugovor, što da je u konkretnom slučaju izostalo.

Prvostupanjski sud je, međutim, utvrdio, protivno toj tvrdnji, da je za sklapanje konkretnog ugovora postojalo pismeno odobrenje šefa odjela prodaje imovinskog osiguranja fizičkim osobama.

Iz tih razloga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo (čl. 103. i 111. Zakona o obveznim odnosima), pa je u tom dijelu reviziju kao neosnovanu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP).

Pravilno je primijenjeno materijalno pravo i u odluci o kamatama.

Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužiteljeva tražbina prema tuženiku, tj. osiguratelju po čl. 6. st. 1. Općih uvjeta osiguranja, koji su sastavni dio Ugovora o osiguranju, dospjela 15. studenog 1993. godine.

Stranke su u ugovoru o osiguranju odredile svotu osiguranja u stranoj valuti (DEM), dok je tužitelj zatražio isplatu te svote u protuvrijednosti u kunama, tj. iznosa od 518.518,84 kn sa zateznom kamatom također u kunama od dospjelosti tuženikove tražbine. Taj iznos je upravo onaj koji je tuženik utvrdio kalkulacijom u podnesku od 27. studena 1995. godine (list 34), prema kojem izračunu je preračunao stranu valutu po tečaju od 3,72 kn za 1 DEM, koji tečaj je po utvrđenju prvostupanjskog suda bio niži od onoga koji je važio na dan 15. studena 1993. godine (3,74 kn), koji dan je utvrđen kao dan kada je tužiteljeva tražbina dospjela. Tog momenta prestala je djelovati i valutna klauzula, te je tužiteljeva tražbina postala običnom tražbinom u domaćoj valuti.

Budući da se prema ugovoru iznos izražen u stranoj valuti preračunava u domaću po tečaju koji važi na određeni dan, a koji je ujedno i dan dospijeća tražbine, vjerovnik ima pravo na zatezne kamate koje se plaćaju na tražbine u domaćoj valuti koje nisu zaštićene valutnom klauzulom. Stoga tužitelj nije u pravu kada u reviziji iznosi stajalište da bi tužitelju pripadale zatezne kamate tek od presuđenja, odnosno da bi se dotada tužitelju trebala priznati kamata u devizama.

Iz navedenih razloga nije osnovana tuženikova revizija ni protiv odluke o kamatama.

Također nije osnovana revizija ni protiv odluke o parničnom trošku.

Tužitelj je uspio u cijelosti sa svojim zahtjevom, pa ovaj sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud u skladu sa odredbom čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku – ZPP ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99) uz primjenu tarife o naknadama za rad odvjetnika dosudio parnični trošak na teret tuženika.

Tuženik pak u svojoj žalbi nije naveo bilo kakve konkretne razloge zbog kojih pobija tu odluku.

Stoga je neosnovana njegova revizija glede te odluke u kojoj navodi da drugostupanjski sud nije dao valjane razloge zbog kojih je odbio njegovu žalbu protiv navedene odluke.

Iz svih navedenih razloga tuženikova odnosno protutužiteljeva revizija nije osnovana, pa ju je kao takvu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 26. svibnja 2004. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.