I Kž-883/2007-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 883/07-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić Baranović kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Ileane Vinja, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Aleksandre Holjevac kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Z. J., zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 1. i 2. KZ ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 111/03, 51/01, 105/04, 84/05 i 71/06) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 18. lipnja 2007. br. K-12/07, u sjednici održanoj dana 15. studenog 2007. u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Darka Kliera,

p r e s u d i o j e :

I. Djelomično se prihvaća žalba optuženika Z. J., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženiku Z. J., za kazneno djelo iz čl. 218. st. 2. KZ opisano u toč. 1. izreke, za koje je tom presudom proglašen krivim, temeljem citirane zakonske odredbe, uz primjenu čl. 57. st. 4. toč. c KZ, utvrđuje kazna zatvora u trajanju 2 (dvije) godine, a za kazneno djelo iz čl. 218. st. 2. KZ opisano u toč. 2. izreke, za koje je tom presudom proglašen krivim, temeljem citirane zakonske odredbe, utvrđuje kazna zatvora u trajanju 3 (tri) godine, pa mu se uz primjenu čl. 60. st. 1. i 2. toč. c KZ, izriče jedinstvena kazna zatvora u trajanju 4 (četiri) godine, u koju kaznu se, temeljem čl. 63. st. 1. KZ, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 10. siječnja 2007. godine pa nadalje.

II. U ostalom dijelu žalba optuženika a žalba državnog odvjetnika u cijelosti, odbijaju se kao neosnovane, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. Z. J. proglašen je krivim zbog dva kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. KZ.

Za djelo opisano pod točkom 1. izreke utvrđena je kazna zatvora u trajanju tri godine, a za djelo opisano pod točkom 2. izreke kazna zatvora u trajanju tri godine i šest mjeseci, pa je primjenom odredbe o stjecaju osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju četiri godine i šest mjeseci.

I Kž 883/07-4

Temeljem čl. 63. st. 1. KZ optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 10. siječnja 2007. godine pa nadalje.

Temeljem čl. 80. st. 1. KZ prema optuženiku je primijenjena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta, a temeljem čl. 82. st. 1. i 3. KZ oduzeta je imovinska korist ostvarena kaznenim djelom u iznosu 8.371,25 kuna.

Temeljem čl. 132. st. 2. ZKP oštećenica M. P. je s imovinsko pravnim zahtjevom upućena na parnicu.

Temeljem čl. 122. st. 4. ZKP optuženik je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka u cijelosti.

Protiv ove presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik, optuženik osobno te putem Zajedničkog odvjetničkog ureda L. M. i Ž. K., iz O.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni te predlaže strožu jedinstvenu kaznu zatvora.

Optuženik, u žalbi koju je osobno podnio, žali se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a u žalbi koju je podnio putem Zajedničkog odvjetničkog ureda, žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, sa prijedlogom pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskog sudu na ponovno suđenje, odnosno proglasiti ga krivim zbog jednog produljenog kaznenog djela, te mu utvrditi kaznu zatvora u kraćem vremenskom trajanju.

U dopuni žalbe (koja je podnesena unutar zakonom određenog roka za podnošenje žalbe) optuženik, putem istog Zajedničkog odvjetničkog ureda, žali se pored navedenih osnova i zbog odluke o kazni, te ponovno predlaže ukidanje pobijane presude odnosno preinaku na način da se osudi na kaznu zatvora u kraćem vremenskom trajanju.

Imajući u vidu sadržaj žalbe optuženika i žalbi Zajedničkog odvjetničkog ureda, one će se razmatrati kao jedinstvena žalba optuženika.

Odgovor na žalbe nije podnesen.

Prije održavanja sjednice vijeća, temeljem čl. 373. st. 1. ZKP, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje koje je vratilo spis uz podnesak u kojem predlaže žalbu državnog odvjetnika prihvatiti a žalbe optuženika u cijelosti odbiti kao neosnovane, u čemu je na sjednici vijeća ustrajao i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske.

Žalba optuženika je djelomično osnovana i to zbog odluke o kazni, a žalba državnog odvjetnika je neosnovana.

Suprotno žalbenim navodima optuženika, u pobijanoj presudi nema proturječnosti između njene izreke i obrazloženja. Sud prvog stupnja je, glede odlučnih činjenica, označio

I Kž 883/07-4

jasne i logične razloge na kojima se zasniva izreka presuda. Isto tako, sud je označio dokaze temeljem kojih proizlazi zaključak da je optuženik počinio dva kaznena djela iz čl. 218. st. 2. KZ, kako je to navedeno u izreci pobijane presude, a potom obrazložio na osnovu kojih odlučnih činjenica je to zaključio.

Netočna je tvrdnja žalitelja kako je utvrđenje suda prvog stupnja da je optuženik više puta udario po glavi i rukama djelatnicu M. P. u proturječju sa vještačkim nalazom i mišljenjem dr. Z. T.. Naime, ovaj je vještak, očitujući se o iskazu oštećenice M. P. da ju je optuženik udarao čekićem, utvrdio da je ona zadobila nagnječenje i ranu razderotinu tjemenog dijela glave i nagnječenje desne strane lica („…pojedinačno i u zbiru lake tjelesne ozljede…“) te da je udarac čekićem u glavu bio srednjeg intenziteta jednako kao i udarac u lice (list 157 spisa) dok pregledom desne podlaktice nije utvrdio „ … znakova oštećenja…“ (list 88 spisa).

Slijedom navedenog, u pobijanoj presudi nema proturječnosti a utvrđenje suda prvog stupnja da je optuženik više puta udario M. P., proizlazi iz iskaza ovog vještaka, a poglavito iz detaljnog i uvjerljivog iskazivanja oštećenice. Ona je iskazala kako je od optuženika zadobila udarce čekićem (list 78 spisa) odnosno jasno je napomenula (list 157 spisa) da ju je optuženik čekićem udario kako po glavi, tako i u desnu stranu lica te u desnu ruku u predjelu između lakta i šake.

Žalitelj nije u pravu kada tvrdi da je ostvarena povreda kaznenog zakona jer da se radi o jednom produljenom kaznenom djelu.

Nedvojbeno je utvrđeno kako je optuženik počinio dva kaznena djela razbojništva, jedno ostvareno 30. prosinca 2006. u V. kada je, uz snažno udaranje po pultu baseball palicom, naredio djelatnici M. Š. da mu preda novac i drugo ostvareno 10. siječnja 2007. u Ž., kada je zidarskim čekićem više puta udario djelatnicu M. P., te iz blagajne uzeo novac i telefonske bonove.

Budući se počinjenjem kaznenog djela razbojništva napada na osobne vrijednosti, na život ili tijelo, onda samom tom činjenicom već nisu ispunjeni zakonski uvjeti za konstrukciju produljenog kaznenog djela. Pored ove odlučne činjenice, u konkretnom slučaju ne postoji prostorna ni vremenska povezanost između počinjenih djela niti postoje okolnosti koje ih povezuju u jedinstvenu cjelinu.

Prema tome, nasuprot tvrdnji žalitelja, ne radi se o jednom produljenom kaznenom djelu, već su radnje optuženika pravilno kvalificirane kao dva kaznena djela razbojništva.

Optuženik se žali i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, prema odredbi čl. 363. st. 7. ZKP, žalbu zbog ovog osnova ne može podnijeti optuženik koji se u odnosu na sve točke optužbe izjasnio da se smatra krivim. Prema odredbi čl. 365. toč. 4. ZKP, optuženik koji je u cijelosti priznao osnovanost svih točaka optužbe, može u žalbi iznijeti samo one nove činjenice i nove dokaze koji su važni za odluku o kazni.

Optuženik je u istrazi priznao počinjenje oba kaznena djela, ali je negirao da bi čekićem udario ošt. M. P., tvrdeći da se ona sama ozlijedila. Međutim, na glavnoj raspravi, dana 2. travnja 2007. (list 156-157 spisa) optuženik se očitovao krivim u odnosu na obje točke optužbe, dakle i u odnosu na točku 2. izreke, gdje je navedeno kako je oštećenicu više puta

I Kž 883/07-4

udario po glavi i rukama zidarskim čekićem. Iznoseći, potom, svoju obranu iskazao je da je ovo „…učinio impulzivno, nikada do sada nisam udario niti jednu ženu u životu. Žao mi je što sam to učinio…“. Imajući u vidu ovakvo njegovo očitovanje te iznesenu obranu, nedvojbeno proizlazi zaključak kako se optuženik očitovao krivim, a iz sadržaja obrane proizlazi njegovo cjelovito priznanje u odnosu na obje točke optužbe.

Imajući u vidu da žalitelj dio prigovora u odnosu na utvrđeno činjenično stanje djelomično pozicionira u žalbeni osnov bitne povrede odredaba kaznenog postupka, a djelomično u žalbeni osnov odluke o kazni, napominje se kako je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih svjedoka i na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza su logični, zakoniti i pravilni, pa su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica čvrsto utemeljeni na izvedenim dokazima.

U pravu je, međutim, optuženik kada tvrdi da mu je kazna prestrogo odmjerena.

Odluka o kazni mora uvijek izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uvijek uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnostima u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

Prilikom odmjeravanja kazne sud prvog stupnja je, kao olakotnu okolnost, imao u vidu činjenicu da je optuženik obiteljski čovjek, da je otac malodobnog djeteta, priznanje počinjenja oba kaznena djela, izraženo žaljenje zbog počinjenog, smanjenu ubrojivost u vrijeme počinjenja, neosuđivanost i da je novac (pribavljen djelom opisanim pod toč. 2. izreke) vraćen. Otegotnim je cijenjeno to što je optuženik djela počinio u relativno kratkom vremenskom razdoblju sa izraženom upornošću a pri počinjenju kaznenog djela u Ž., izraženu nasilnost, bezobzirnost i brutalnost.

U pravu je optuženik kada tvrdi da prvostupanjski sud nije na odgovarajući način cijenio ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela. Prvostupanjski sud uopće nije cijenio utvrđenu činjenicu da je optuženik (nezaposleni invalid) počinio oba kaznena djela upravo u vrijeme kada je dugotrajni postupak naknade štete zbog izgubljene noge, vraćen na početak. Imajući u vidu optuženikovu obiteljsku situaciju i materijalne prilike, izjalovljena financijska očekivanja su, prema psihijatrijskom nalazu i mišljenju „…izrazito traumatično djelovalo na okrivljenika u smislu osjećaja izigranosti, prijevare, birokratskog ignoriranja njegove patnje i životnog gubitka, te je po svemu sudeći nadmašen njegov kapacitet sučeljavanja sa stresom…“ (list 229 spisa).

Imajući u vidu sve utvrđene okolnosti, ovaj sud procjenjuje kako su u odnosu na kazneno djelo počinjeno u V. (opisano pod točkom 1. izreke) gdje nije bila izražena posebna

I Kž 883/07-4

nasilnost, ispunjene zakonom propisane pretpostavke za sudsko ublažavanje kazne, te je optuženiku utvrđena kazna zatvora u trajanju dvije godine, dok je utvrđena kazna zatvora u trajanju tri godine za počinjeno kazneno djelo u Ž. (opisano pod točkom 2. izreke).

Vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (čl. 56. KZ), o ublažavanju kazne (čl. 57. KZ), o svrsi kažnjavanja (čl. 50. KZ) te o stjecaju kaznenih djela (čl. 60. KZ) jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju četiri godine izraziti će se jasna društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, ali utjecati i na sve ostale da ne čine kaznena djela kao i na svijest građana o pogibeljnost kaznenog djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

Upravo odmjerenom jedinstvenom kaznom zatvora, optimalno će se ispuniti zahtjevi kako generalne, tako i specijalne prevencije.

S obzirom na razloge, iz kojih je ovaj sud optuženiku utvrdio blaže pojedinačne kazne, i razmjerno istima, izrekao blažu jedinstvenu kaznu, žalba državnog odvjetnika kojom se predlaže izricanje strože jedinstvene kazne, nije mogla biti prihvaćena.

Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Stoga je primjenom odredbe čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 15. studenog 2007.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Senka Klarić Baranović, v. r. Aleksandra Holjevac, v. r.