Rev-334/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 334/04-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jakoba Miletića, kao predsjednika vijeća, te Katarine Buljan, dr. sc. Ivana Kaladića, mr. sc. Andrije Erakovića i Ivana Mikšića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. C. iz Z., zastupanog po punomoćniku M. Ž., odvjetniku u Z., protiv tuženika 1. M. K. i 2. S. K., oba iz S. I. Z., radi isplate, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Velikoj Gorici br. Gž-1593/02. od 3. rujna 2003. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Svetom Ivanu Zelini br. P-131/97. od 29. lipnja 1999. godine, u sjednici održanoj dana 13. srpnja 2005. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Svetom Ivanu Zelini br. P-131/97. od 29. lipnja 1999. godine, tužena ad. 1. M. K. obvezana je isplatiti tužitelju kunsku protuvrijednost iznosa od 72.000 DEM prema srednjem tečaju Narodne banke Hrvatske na dan isplate sa pripadajućom kamatom od čega na iznos od 12.000 DEM kamata teče od 26. studenoga 1993. godine, a na iznos od 60.000 DEM kamata teče od 26. studenoga 1994. godine, sve pa do isplate, kao i naknaditi tužitelju parnični trošak od 45.158,00 kn, dok je u odnosu na tuženika ad. 2. S. K. tužbeni zahtjev odbijen.

Presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici br. Gž-1593/02. od 3. rujna 2003. godine, potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske pravomoćne presude u dijelu u koje je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika ad. 2. S. K. tužitelj je izjavio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši u tom dijelu ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno njeno preinačenje prihvaćanjem tužbenog zahtjeva i u odnosu na tuženika ad. 2. S. K..

Tuženik ad. 2. nije odgovorio na reviziju, niti se o istoj izjasnio državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 7. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje ZPP) sud je dužan potpuno i istinito utvrditi sporne činjenice o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva, a stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

S obzirom na citiranu odredbu, te onu iz čl. 186. st. 1. ZPP-a, a prema kojoj tužba uz ostalo treba sadržavati činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev i dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te okolnost da tužitelj niti u tužbi, a niti do zaključenja glavne rasprave svoj zahtjev prema tuženicima nije temeljio na činjenici da bi utuženu obvezu tužena ad. 1. M. K. preuzela kao jamac platac radi potreba bračne zajednice njene i tuženika ad. 2. S. K., time što sudovi nisu samoinicijativno utvrđivali ovu činjenicu, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 7. ZPP na koju revizija upire.

Tužitelj naime u reviziji sugerira da je sud rukovodeći se načelom inkvizitornosti trebao utvrđivati činjenice izvan onih na kojima se temelji tužba tužitelja. Na takvo postupanje sud je međutim ovlašten temeljem odredbe čl. 7. st. 4. ZPP-a samo onda ako su u pitanju raspolaganja stranaka iz čl. 3. st. 3. ZPP-a, a što ovdje međutim nije bio slučaj.

Na druge bitne povrede odredaba parničnog postupka revident i ne upire, a kako ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP-a na koju temeljem odredbe čl. 386. ZPP-a ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, zaključiti je da nema bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženici ad. 1. i 2. solidarno isplate kunsku protuvrijednost 72.000 DEM. U ovom revizijskom stadiju postupka nesporna je obveza tužene ad. 1. M. K. na isplatu tog iznosa tužitelju, dok je dalje sporno da li takva solidarna obveza postoji i na strani tuženika ad. 2. S. K..

S obzirom na utvrđenje nižestupanjskih sudova:

- da je tužitelj dao unuku tuženih E. W. 162.000 DEM radi kupnje i uvoza whisky-a iz Škotske, a koji posao se nije ostvario,

- da je E. W. vratio dio primljenog iznosa tužitelju, nakon čega da je dugovao tužitelju daljnjih 75.000 DEM o čemu,

- da je dana 23. rujna 1993. godine, sačinjena priznanica u kojoj se tužena ad. 1. M. K. obvezala kao jamac platac,

- da je u međuvremenu tužitelju vraćeno 3.000 DEM, tako da je nevraćen ostao iznos od 72.000 DEM

pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su obvezali tuženu ad. 1. M. K. na isplatu tog iznosa tužitelju temeljem odredbe čl. 1004. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje ZOO), a odbili tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika ad. 2. S. K., pravilno zaključivši da obvezivanjem tužene ad. 1. M. K. kao jamca placa za dug E. W. prema tužitelju nije nastala i obveza na strani tuženika ad. 2. S. K. prema tužitelju. Ovo stoga, što obvezu koju je tužena ad. 1. M. K. preuzela kao jamac platac E. W. nije učinjena u svrhu podmirivanja potreba bračne zajednice nje i tuženika ad. 2. S. K., odnosno njihove porodične zajednice, zbog čega nema ni solidarne odgovornosti tuženika ad. 2. S. K. u smislu odredbe čl. 295. Zakona o braku i porodičnim odnosima (“Narodne novine”, broj 45/89, 51/89 – pročišćeni tekst i 59/90

– dalje ZBPO).

S druge pak strane kako u postupku nije utvrđeno da bi tuženik ad. 2. S. K. preuzeo bilo kakvu obvezu prema tužitelju vezano za tražbinu koju ovaj ima prema E. W. temeljem priznanice od 23. rujna 1993. godine, a na kojoj tužitelj i gradi svoje potraživanje u ovom sporu, to je pravilno zahtjev tužitelja prema tom tuženiku odbijen kao neosnovan. Zbog navedenog odlučeno je kao u izreci, sve temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a.

U Zagrebu, 13. srpnja 2005. godine

Predsjednik vijeća:

Jakob Miletić, v.r.