I Kž-651/1997-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 651/1997-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te mr. Branka Zmajevića, Katice Jelić, Ante Potrebice i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća, te više savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. G. S., zbog kaznenog djela iz čl. 161. st. 2. u svezi s čl. 157. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 21. listopada 1997.g. br. K 41/93, u sjednici održanoj 18. kolovoza 1999.g., u prisutnosti državnog odvjetnika Pavla Vidića,

p r e s u d i o j e :

Uvažava se djelomično žalba opt. G.S., a u povodu te žalbe i po službenoj dužnosti preinačuje se presuda suda prvog stupnja, u pravnoj oznaci djela, odluci o kazni i mjeri sigurnosti, te se presuđuje da je opt. G.S. činjenjem zbog kojeg je proglašen krivim presudom suda prvog stupnja počinio kazneno djelo

na kaznu

izazivanja prometne nesreće iz čl. 272. st. 3. KZ, pa se po istom zakonskom propisu osuđuje zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 3 (tri) mjeseca, a temeljem čl. 78. KZ prema optuženiku se primjenjuje mjera sigurnosti zabrane upravljanja osobnim motornim vozilom kroz vrijeme od dvije godine, time da se vrijeme izvršenja kazne ne uračunava u vrijeme trajanja te mjere.

U ostalom dijelu odbija se žalba opt. G.S., kao neosnovana i u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Varaždinu proglasio je krivim opt. G.S. zbog kaznenog djela ugrožavanja javnog prometa iz čl. 161. st. 2. KZRH, opisanog u izreci te presude, te mu primjenom čl. 38. i 39. OKZRH izrekao kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

Temeljem čl. 63. OKZRH optuženom je izrečena mjera sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije u trajanju od dvije godine.

Protiv te presude žali se optuženi zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenim sankcijama, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

– 2 –

I Kž 651/1997-3

Državni odvjetnik Republike Hrvatske predložio je da se žalba optuženog odbije kao neosnovana.

Žalba je djelomično osnovana.

Navodi optuženog u žalbi kako se bitna povreda postupka sastoji u tome što je sud u obrazloženju svoje presude "naveo zaključke za koje nema uporišta u izvedenim dokazima i na temelju tih zaključaka donio presudu" u stvari su prigovori usmjereni na pravilnost odnosno potpunost utvrđenog činjeničnog stanja. Takove bitne povrede odredaba kaznenog postupka Zakon o kaznenom postupku ne poznaje.

Prema tome, nije u pravu optuženik kada se žali zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka.

Optuženi nije u pravu niti kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Na temelju rezultata glavne rasprave sud prvog stupnja izveo je pravilan zaključak da je optuženik učinio djelo koje mu se na teret stavlja optužnicom i da je kazneno odgovoran. Za svoja činjenična utvrđenja sud prvog stupnja naveo je iscrpne i razumljive razloge, koje kao valjane i potkrijepljene izvedenim dokazima u svemu prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

Vještak toksikolog je protivno navodima žalbe, razložno iznio kako je došao do podataka - zapisnika o vađenju krvi sa označenim vremenom uzimanja uzoraka, te na temelju tih podataka izračunao da je optuženik u času nesreće imao koncentraciju apsolutnog alkohola u krvi od 2,23 g/kg. Zapisnik o uzimanju krvi koje je doprimio vještak je orginalan zapisnik iz arhive Centra za krim. vještačenja MUP i nema razloga da se u podatke iz toga zapisnika sumnja, ovo posebno, jer je očito zapisnik koji se nalazi u spisu (list 12 - 13 spisa) kopija toga orginalnog zapisnika.

U odnosu na nailazeće vozilo, stav suda prvog stupnja je jasan, prema objektivno utvrđenim tragovima na licu mjesta nema nikakovih elemenata koji bi ukazivali da je optuženi morao neposredno prije nesreće izvesti manevar skretanja vozilom ulijevo, pa u desno, radi izbjegavanja vozila. U prilog tom utvrđenju govori ulazni kut vozila (prometni vještak), te okolnost da nedostaju tragovi zanošenja, kao i činjenica da se je vozilo prije naleta u stup javne rasvjete kretalo po pločniku. Neprimjerena reakcija optuženog očito je bila rezultat alkoholiziranosti optuženika kritične zgode jer on na samu pojavu vozila neadekvatno reagira i prelazi vozilom na pločnik, te udara u stup van kolnika.

Obzirom na navedeno pravilno sud prvog stupnja nije odlučio da se provodi rekonstrukcija na licu mjesta.

Što se tiče prigovora navedenih u žalbi na nalaz toksikološkog vještaka, treba reći, da su optuženom uzete u obzir pri izračunavanju koncentracije alkohola u krvi, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja (str. 8 presude), najpovoljnije vrijednosti.

Pravilno sud, imajući u vidu visok stupanj alkoholiziranosti optuženika nije proveo vještačenje u pravcu koliko su bile smanjene vozačke sposobnosti optuženog zbog utjecaja alkohola, naime, kod tako visokih vrijednosti alkohola u krvi (2,23 g/kg) taj utjecaj je nedvojben.

Što se tiče direktne uzročne veze između povreda oštećenika zadobivenih u prometnoj nesreći i nastupanja smrti, koja veza se nastoji u žalbi također osporiti, ta neposredna veza nesumnjivo proizlazi, kako iz nalaza i mišljenja vještaka B. dr. B., tako i iz zapisnika o obdukciji.

Prema tome, nije u pravu optuženik kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Slijedom svega izloženog proizlazi da se sud prvog stupnja u potpunosti i pravilno utvrdio sve

– 3 –

I Kž 651/1997-3

činjenice koje su od važnosti za ocjenu je li učinjeno predmetno krivično djelo i je li optuženik krivično odgovoran.

Nije u pravu optuženik niti kada se žali zbog povrede kaznenog zakona navodeći da optuženi nije mogao biti proglašen krivim za kazneno djelo za koja je optužen, posebno, budući se smrtna posljedica ne može pripisati povredama zadobivenim u prometnoj nesreći, time ustvari optuženik prigovara činjeničnim utvrđenjima suda, o čemu je već bilo govora u ovoj presudi.

Također u pogledu izrečene mjere sigurnosti žalba nije osnovana, optuženik je djelo počinio pod utjecajem alkohola, te se ukazuje potrebnim da ga se disciplinira, kako bi se ubuduće sa više obazrivosti ponašao u prometu.

Stupanjem na snagu novog Kaznenog zakona u povodu žalbe optuženika po službenoj dužnosti, sud je preinačio pobijanu presudu u pravnoj oznaci djela utvrđujući da je optuženi počinio kazneno djelo izazivanja prometne nesreće iz čl. 272. st. 3. KZ koji kazneni zakon je blaži za počinitelja, također u povodu žalbe po službenoj dužnosti preinačena je odluka o mjeri sigurnosti time da je optuženom temeljem čl. 78. KZ primijenjena mjera sigurnosti zabrane upravljanja osobnim vozilom kroz vrijeme od dvije godine.

U pravu je optuženi kada se žali zbog odluke suda o kazni. Pravilno optuženik ističe da je sud prvog stupnja potcijenio činjenicu da je oštećenik cijelu večer sa optuženikom pio, znao je da je optuženik pod utjecajem alkohola pa je ipak sjeo u njegovo vozilo. Također sud je trebao pažljivije cijeniti dosadašnju neosuđivanost optuženog, činjenicu da mu je u nesreći poginuo prijatelj - poslovni partner, sve su to okolnosti, koje kada se pažljivije cijene doista su takove naravi da ukazuju kako optuženom treba izreći blažu kaznu, od kazne koju je izrekao sud prvog stupnja.

Kazna zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca po utvrđenju ovog suda drugog stupnja primjerena je društvenoj opasnosti djela, posebno ličnosti optuženog i ta kazna ostvariti će svrhu kažnjavanja iz čl. 50. KZ u konkretnom slučaju.

Zbog navedenog trebalo je temeljem čl. 387. i čl. 390. ZKP odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 18. kolovoza 1999.g.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

Milan Gudelj, v.r.