Rev-2203/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2203/1992-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslave Vekić kao predsjednika vijeća, te dr. Ive Grbina, Vesne Milošević, Djordja Bjegovića i Vladimira Drakulića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V.B. i D.B., oboje iz D.S., D.P. ., koje zastupa B.H., odvjetnik iz Z., protiv tuženika B.M. iz D.S., . ., koga zastupa G.P., odvjetnik iz D.S., radi predaje u suposjed nekretnina, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 12. svibnja 1992. br. Gž- 1583/92, kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Donjoj Stubici od 3. prosinca 1991. br. P-342/89, u sjednici održanoj dana 13. siječnja 1993.,

r i j e š i o j e :

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja odbijeni su tužitelji sa zahtjevom da se tuženiku naloži da im preda u suposjed nekretnine pobliže navedene u izreci te presude. Istom presudom naloženo je tužiteljima da tuženiku naknade parnični trošak u iznosu od 9.988 dinara (sada HRD).

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrdjena navedena presuda suda prvog stupnja.

Protiv te presude suda drugog stupnja izjavili su tužitelji reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presuda suda drugog stupnja kao i presuda suda prvog stupnja ukinu i predmet vrati na ponovno sudjenje ili da se te presude preinače i u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev. Na reviziju nije odgovoreno niti se je nadležni javni tužitelj o njoj izjasnio.

Revizija nije dopuštena.

U ovoj pravnoj stvari tužitelji su podnijeli tužbu u smislu odredbe čl. 196. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku koji je preuzet temeljem čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZPP) tvrdeći da su na jednake dijelove suvlasnici spornih nekretnina, pri čemu su u tužbi vrijednost predmeta spora naznačili u iznosu od 805.000 tadašnjih dinara, što sada odgovara iznosu od 80 HRD. Kako se tu, dakle, radi o samostalnim zahtjevima tužitelja vrijednost predmeta spora u pogledu zahtjeva svakog od tužitelja iznosi 40 HRD. U smislu odredbe čl. 37. ZPP odredjivanje vrijednosti predmeta spora zbrajanjem zahtjeva dolazi u obzir jedino kod objektivne, a ne i kod subjektivne kumulacije (koja predleži u ovom sporu), pa i kod ocjenjivanja dopuštenosti revizije treba uzimati odvojeno zahtjev svakog od tužitelja a ne zbrojiti ih. Budući da bi, u smislu odredaba čl. 8. st. 3. Zakona o izmjenama ZPP ("Sl. list SFRJ" br. 20/90) te čl. 8. st. 3. Zakona ZPP (SL, br. 57/89) u svezi čl. 4. Zakona o izmjenama ZPP ("Sl. list SFRJ" br. 74/87), revizija u ovom slučaju bila dopuštena jedino kad bi vrijednost predmeta spora u odnosu na svakog od tužitelja prelazila 80 HRD, to je temeljem čl. 392. ZPP odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 13. siječnja 1993.

Predsjednik vijeća:

Miroslava Vekić v.r.