Us I-1730/2025-11 · Upravni sud u Rijeci

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] B 5

Poslovni broj: Us I-1730/2025-11

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Dubravki Zec, uz sudjelovanje zapisničarke Snježane Vukašinović, u upravnom sporu tužitelja Riječke nadbiskupije, OIB: 96409277324, Rijeka, S. V. Čiče 2, koju zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Kovačević, Koren i partneri d.o.o., odvjetnici u Rijeci, Supilova 6/III, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, OIB: 72910430276, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u Rijeci, OIB: 03377753055, E. Barčića 5, radi naknade za oduzetu imovinu, 12. ožujka 2026.,

p r e s u d i o j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo KLASA: UP/II-942-01/24-01/92, URBROJ: 514-04-03-01-01/07-25-02 od 6. kolovoza 2025.

Obrazloženje

1. Djelomičnim rješenjem Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za upravljanjem imovinom i imovinsko-pravne poslove KLASA: UP/I-942-05/97-01/150, URBROJ: 2170-12/3-24-68 od 26. siječnja 2024. toč. 1. izreke Riječkoj nadbiskupiji, ovdje tužitelju, utvrđeno je pravo na naknadu za stanove koji se nalaze u stambenoj zgradi u [adresa], na adresi [adresa], sagrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica], upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kao ranije vlasništvo Samostana sestara sv. Benedikta i to stan broj 1 u prizemlju zgrade koji se sastoji od 2 sobe, kuhinje, blagavaonice, kupaonice, predsoblja, hodnika i drvarnice u ukupnoj površini od 75,76 m2, vlasništvo BF, stan broj 2 na I. katu zgrade koji se sastoji od 3 sobe, kuhinje, kupaonice, hodnika, drvarnice i balkona u ukupnoj površini 83,35 m2, vlasništvo BFE, stan broj 3 na I. katu zgrade koji se sastoji od 1 sobe, kuhinje, kupaonice, predsoblja, hodnika, drvarnice i balkona u ukupnoj površini od 41,31 m2, vlasništvo ĐF i stan broj 4 na I. katu zgrade koji se sastoji od 2 sobe, kuhinje, kupaonice, hodnika i drvarnice u ukupnoj površini od 50,40 m2 vlasništvo Martinec Danice. Toč. 2. izreke utvrđeno je da ukupna vrijednost stanova iz toč. 1. izreke iznosi 81.579,45 Eur. Toč. 3. izreke utvrđeno je da je obveznik naknade Republika Hrvatska. Toč. 4. izreke obvezana je Republika Hrvatska da po pravomoćnosti tog djelomičnog rješenja isplati iznos naknade iz toč. 2. izreke rješenja u četiri godišnja obroka. Toč. 5. izreke utvrđeno je da je tim djelomičnim rješenjem u cijelosti odlučeno o zahtjevu Riječke nadbiskupije za utvrđivanje prava na naknadu/povrat vlasništva nekretnina upisanih u k. o. [katastarska općina]. Toč. 6. izreke određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.

2. Protiv navedenog rješenja tužitelj i Republika Hrvatska izjavili su žalbe koje je tuženik rješenjem KLASA: UP/II-942-01/24-01/92, URBROJ: 514-04-03-01-01/07-25-02 od 6. kolovoza 2025. odbio kao neosnovane.

3. Tužitelj je protiv tuženika pravodobno sudu podnio tužbu kojom osporava zakonitost rješenja tuženika zbog svih zakonom dopuštenih razloga. U tužbi ističe kako je konkretnom slučaju prvostupanjsko tijelo pogrešno primijenilo, odnosno nije primijenilo odredbe čl.

2. st.

1. toč. 2 b) u vezi s odredbom čl.

4. Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima ("Narodne novine" broj: 18/98 - Međunarodni ugovori), a isto je ponovio i tuženik u napadanom rješenju. Naime, tim ugovorom koji u odnosu na odredbe Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine predstavlja lex specialis te ujedno i kao međunarodni pravni akt ima prednost pred domaćim zakonodavstvom, kao princip povrata oduzete imovine pravnim osobama katoličke crkve određeno je da će se istima vratiti imovina u naravi, ako je to moguće ili će se naći odgovarajuća zamjena, a tek ako ni to nije moguće da će se isplaćivati naknada u novcu za ostalu imovinu koja neće biti vraćena.

Tuženik je svojim aktom potvrdio stav prvostupanjskog tijela da se sukladno Naputku o primjeni određenih odredbi Zakona o naknadi i Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima koje je dalo Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave, prije navedene odredbe međunarodnog ugovora ne primjenjuju kod stanova koje nije moguće vratiti u naravi. Tuženik tvrdi da je Naputkom omogućeno tužitelju da ostvari pravo na posebnu, uvećanu naknadu s osnova stanova koji su oduzeti, a koje nije moguće vratiti te da stoga tužitelj nema pravo tražiti zamjensku nekretninu za stanove koji se ne mogu vratiti u naravi.

Vezano za izneseno tužitelj ističe kako Naputak nije akt koji ima takvu pravnu snagu da se može neposredno primijeniti kod donošenja napadanog rješenja, a pogotovo ne može jednostrano promijeniti odnosno derogirati odredbe međunarodnog ugovora. Dakle, naputak ne može odrediti da se neće ponuditi zamjenska nekretnina već će se odrediti viši iznos naknade za oduzeti stan jer izdavatelj takvog naputka za to nije nadležan niti ovlašten. Ugovorne strane tj. Sveta Stolica i Republika Hrvatska nikada nisu dali autentično tumačenje predmetnog međunarodnog ugovora na način kako to svojim Naputkom nezakonito nalaže Ministarstvo državnim tijelima da moraju odlučiti i kako je u konkretnom slučaju i odlučeno.

Tuženik je pogrešno utvrdio činjenično stanje navodeći "da je Mješovito povjerenstvo Hrvatske biskupske konferencije i Vlade Republike Hrvatske koje dogovorno rješava sve nedoumice glede primjene tog Ugovora, uskladilo stajališta glede određivanja i isplate naknade za oduzete stanove." Hrvatska biskupska konferencija, kao član mješovitog povjerenstva, nikada nije zauzela i utvrdila stajalište da će za oduzete stanove prvenstveno prihvatiti novčanu naknadu i da odustaje od prava da joj za te stanove bude ponuđena zamjenska nekretnina, kao prva od mjera predviđena međunarodnim ugovorom.

Sukladno navedenom, napadano rješenje, ali i prvostupanjsko rješenje ne samo da su protivni zakonu nego su i protuustavni. Tužitelj nastavno ukazuje da je rješenje tuženika nezakonito i u dijelu u kojem je određena visina naknade za oduzete nekretnine koje se ne mogu vratiti. Naime, ispostavi li se hipotetski ispravnom odluka da se naknada ima isplatiti u novčanom iznosu, određivanje visine tog iznosa nije ni u kojem slučaju u nadležnosti prvostupanjskog tijela već u nadležnosti crkveno-državnog povjerenstva stručnjaka kako je to predviđeno odredbom čl.

5. st.

2. Ugovora o gospodarskim pitanjima.

4. Slijedom navedenog, zatraženo je donošenje odluke kojom će se poništiti rješenje tuženika.

5. Tuženik se u odgovoru na tužbu pozvao na navode iz pobijanog rješenja i predložio odbiti tužbeni zahtjev.

6. Zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu nije se decidirano izjasnila vezano za osnovanost tužbenog zahtjeva već je samo citirala mjerodavni pravni okvir.

7. U sporu je provedena rasprava na ročištu održanom 25. veljače 2026. čime je strankama, u smislu odredbe čl. 6. st. 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 36/24, dalje: ZUS), omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog spora. Na navedeno ročište uredno pozvane stranke nisu pristupile.

8. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojemu je doneseno pobijano rješenje tuženika te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta ovog upravnog spora.

9. Na temelju razmatranja svih spornih pitanja, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

10. U konkretnom slučaju radi se o imovini oduzetoj Katoličkoj crkvi pa je uz odredbe Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj: 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02 i 98/19, dalje: Zakon o naknadi) valjalo primijeniti i odredbe Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima ("Narodne novine" broj: 18/98 – Međunarodni ugovori, dalje: Ugovor).

11. Odredbom čl. 2. st. 1. Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima Republika Hrvatska se obvezuje a) Katoličkoj crkvi vratiti imovinu koja je oduzeta za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, a koju je moguće vratiti prema zakonskim odredbama; b) naći odgovarajuću zamjenu za dio dobara, koji nije moguće vratiti; c) isplaćivati pravnim osobama Katoličke Crkve naknadu u novcu za ostalu imovinu koja neće biti vraćena.

12. Prema odredbi čl. 4. tog Ugovora Republika Hrvatska, u dogovoru s mjerodavnim vlastima Katoličke Crkve i u skladu sa zakonskim odredbama, izvršit će prikladnu zamjenu za dio dobara koji nije u stanju vratiti Katoličkoj Crkvi. Zamjenu dobara i rokove također će utvrditi mješovito povjerenstvo u roku od godine dana od stupanja na snagu ovoga Ugovora.

13. Nadalje, čl. 5. toč. 1. i 2. Ugovora propisano je da će Republika Hrvatska pravnim osobama Katoličke crkve od godine 2000., kao naknadu za oduzeta dobra koja nije moguće vratiti, isplaćivati primjerenu novčanu naknadu u četiri godišnja obroka, a ukupan iznos naknade za oduzetu imovinu koja će se isplaćivati u novcu, utvrdit će crkveno-državno povjerenstvo stručnjaka na temelju procjene vrijednosti tih dobara, a u skladu sa zakonskim odredbama, najkasnije u roku od jedne godine od stupanja na snagu ovoga Ugovora.

14. Odredbom čl. 14. Ugovora određeno je da će Sveta Stolica i Republika Hrvatska zajedničkim dogovorom rješavati moguće dvojbe ili poteškoće koje bi mogle nastati u svezi s tumačenjem ili provođenjem bilo koje točke ovoga Ugovora.

15. Tuženik u obrazloženju pobijanog rješenja navodi da je tumačenje odredbi Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske u nadležnosti Mješovitog povjerenstva Hrvatske biskupske konferencije i Vlade Republike Hrvatske, koje dogovorno rješava sve nedoumice glede primjene navedenog Ugovora. Također, navodi da je to Mješovito povjerenstvo uskladilo stajališta glede određivanja i isplate naknade za otkupljene stanove te da je sukladno tome naknada pravilno određena, primjenom odredbe čl. 28. Zakona o naknadi.

16. U konkretnom slučaju radi se o stanovima koji su otkupljeni te nije moguć naturalni povrat istih, te je, imajući u vidu naprijed navedene odredbe Ugovora, kao i stajališta Mješovitog povjerenstva glede određivanja i isplate naknade za otkupljene stanove pravilno u upravnom postupku utvrđeno da tužitelju pripada pravo na novčanu naknadu. Prvostupanjskim rješenjem ta novčana naknada pravilno je određena i to prema kriterijima koji vrijede za ostale ovlaštenike naknade, ali u cijelosti u novcu i bez umanjenja primjenom odredbe čl. 59. Zakona o naknadi, što je u skladu s odredbom čl. 5. Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima.

17. Navedeno stajalište izneseno je u presudama Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-1411/16-2 od 11. svibnja 2016. i Usž-3804/21-3 od 14. travnja 2022., a koje je prihvatio i ovaj sud kao mjerodavno u konkretnom slučaju.

18. Stoga je na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a odlučeno kao u izreci ove presude.

U Rijeci 12. ožujka 2026.

Sutkinja

Dubravka Zec

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dostaviti:

- OD Kovačević, Koren i partneri d.o.o., odvjetnici u Rijeci, Supilova 6

- Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49

- Županijskom državnom odvjetništvu u Rijeci, E. Barčića 5