Rev-x-1042/2016-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 1042/16-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. R. iz G. B., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici N. K., odvjetnici u S., protiv tuženika O. b. d.d., Poslovnica S., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku R. Ž., odvjetniku u Odvjetničkom društvu Ž. i P. d.o.o., Z., radi prijenosa devizne štednje, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku broj Gž-795/2016-3 od 14. srpnja 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Sisku broj P-1166/2015 od 8. travnja 2016., u sjednici održanoj 19. rujna 2017.,

p r e s u d i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Tuženoj se ne dosuđuje trošak sastava odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Sisku broj P-1166/2015 od 8. travnja 2016. naloženo je tuženiku prenijeti deviznu štednju tužitelja L. R. sa deviznog štednog računa kod J. d.d. B., O. b. Z. broj: ..., broj deviznog depozita .... u iznosu 106.263,89 DEM, odnosno 54.331,84 EUR-a na račun tužitelja otvorenog kod tužene i to odjednom s pripadajućim zateznim kamatama od 1. siječnja 1991. do prijenosa na račun tužitelja, te je naloženo tuženoj isplatiti tužitelju iznos 82.450,00 kn na ime parničnih troškova.

Presudom i rješenjem Županijskog suda u Sisku broj Gž-795/2016-3 od 14. srpnja 2016. djelomično je preinačena prvostupanjska presuda odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja u dijelu kojim je naloženo tuženoj prenijeti deviznu štednju tužitelja sa deviznog računa kod J. d.d. B., O. b. Z. u iznosu 106.263,89 DEM, odnosno 54.331,84 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama od 1. siječnja 1991. do 31. prosinca 1993., te od 18. rujna 2006. do prijenosa na račun tužitelja, dok je ukinuta prvostupanjska presuda u dijelu kojim je naloženo tuženoj isplatiti tužitelju zateznu kamatu na dosuđeni iznos za razdoblje od 1. siječnja 1994. do 17. rujna 2006. i u tom dijelu tužba odbačena. Ujedno je naloženo tužitelju isplatiti tuženoj iznos 53.812,50 kn na ime parničnih troškova.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezino preinačenje odbijanjem žalbe tužene i potvrđivanjem prvostupanjske presude uz naknadu mu troška revizijskog postupka. Tužena je odgovorila na reviziju tužitelja predloživši njezino odbijanje.

Revizija nije osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14

– dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužitelja ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Osim paušalnog pozivanja na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a u reviziji se određeno ne upire u čemu bi se sastojala ta povreda, zbog čega ovaj sud i nema potrebe posebno se osvrtati na takav neobrazloženi revizijski prigovor.

Polazeći od toga da je činjenično stanje odlučno za ovaj spor pravilno utvrđeno pred nižestupanjskim sudovima, tužitelj u reviziji prigovara pogrešnoj primjeni materijalnog prava držeći da kod tako utvrđenog činjeničnog stanja je pravilnom primjenom materijalnog prava njegov zahtjev trebalo ocijeniti osnovanim. Pritom revident osporava pravilnost pravnog shvaćanja iz pobijane presude o zastari zahtjeva tužitelja i u tom pravcu primijenjenog materijalnog prava, zbog čega je zahtjev tužitelja ocijenjen neosnovanim.

Iz stanja spisa predmeta i u postupku utvrđenih činjenica proizlazi:

- da je tužitelj na deviznom depozitu kod J. d.d. B., O. b. Z. broj: ... imao položen iznos 107.902,78 DEM, sada protuvrijednost 54.331,84 EUR-a,

- da je tužitelj u razdoblju do 5. kolovoza 1995. boravio na privremeno okupiranom području Republike Hrvatske, zbog čega nije mogao izvršiti prijenos deviznih sredstava u skladu s odredbama Zakona o pretvaranju deviznih depozita građana u javni dug Republike Hrvatske do 6. srpnja 1992., a

- da je tužitelj ishodio hrvatsko državljanstvo te mu izdana Domovnica 23. siječnja 1997.,

- da je tužitelj 10. lipnja 1997. uputio molbu pravnom predniku tužene H. g. b., Odjel devizne štednje i građanstva u Z. za prijenos devizne štednje položene na deviznoj knjižici kod J. d.d. B., kojoj molbi nije udovoljeno, te

- da je dopisom od 18. rujna 2006. tužitelj izviješten od H. g. b. d.d. u stečaju o postojanju evidentiranog deviznog depozita pod brojem ... sa stanjem 107.902,78 DEM na dan 31. prosinca 1991., te da tužitelj može podnijeti zahtjev za njegov naknadni prijenos na jednu od banaka u Republici Hrvatskoj, a što

- da je tužitelj učinio 2006. dostavivši uz zahtjev i tražene isprave u skladu s odredbom čl. 4. Pravilnika o utvrđivanju uvjeta i načina pod kojima građani mogu prenijeti svoju deviznu štednju s organizacijske jedinice banke čije sjedište je izvan Republike Hrvatske na banku u Republici Hrvatskoj, na koji zahtjev tužitelja da tužena banka nije odgovorila, nakon čega

- da je tužitelj 13. studenoga 2006. podnio tužbu protiv tužene radi prijenosa njegovih deviznih sredstava položenih kod J. d.d. B. na račun kod tužene.

Na temelju prednjih utvrđenja drugostupanjski sud je ocijenio da su se kod tužitelja ostvarile pretpostavke na temelju kojih je mogao podnijeti zahtjev tuženoj za naknadni prijenos njegovog deviznog depozita sa J. d.d. B. (banka koja ima sjedište izvan Republike Hrvatske) na banku u Republici Hrvatskoj u smislu odredbe čl. 4. Pravilnika o utvrđivanju uvjeta i načina pod kojima građani mogu prenijeti svoju deviznu štednju s organizacijske jedinice banke čije sjedište je izvan Republike Hrvatske na banke u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 19/94 – dalje: Pravilnik) i to nakon što je tužitelj izdavanjem mu Domovnice 23. siječnja 1997. ishodio hrvatsko državljanstvo. Kako se zahtjev kojim je tražen prijenos deviznog depozita tužitelja na račun tužene banke temelji na obveznopravnom odnosu između tužitelja i tužene, a nije vlasničkopravni zahtjev za povrat imovine, drugostupanjski sud ocjenjuje da takav zahtjev podliježe zastari. Kako je od trenutka kada je tužitelj ostvario pretpostavke za postavljanje zahtjeva za prijenos devizne štednje na račun kod tužene – 23. siječnja 1997. kada mu je izdana Domovnica, do dana podnošenja tužbe u ovom sporu – 13. studenoga 2006., proteklo više od pet godina, ocjenjuje da je zahtjev tužitelja obuhvaćen zastarom sve u smislu odredbe čl. 371. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) u svezi s odredbom čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 123/11 i 78/15 – dalje: ZOO/05) zbog čega je tužbeni zahtjev odbijen. Takvo pravno shvaćanje drugostupanjskog suda izraženo u pobijanoj presudi oslanja se na pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci U-III-2725/2009 od 17. lipnja 2010. donesenoj povodom ustavne tužbe protiv presude Županijskog suda u Sisku broj Gž-807/2007 od 2. travnja 2007., činjenično i pravno gotovo istovjetnog sadržaja ovom iz pobijane presude.

U skladu s prednjim, ocijeniti je da je odbijanjem ovog obveznopravnog zahtjeva tužitelja upravljenog na prijenos deviznih sredstava sa banke izvan sjedišta Republike Hrvatske na banku sa sjedištem u Republici Hrvatskoj sve u smislu odredbe čl. 4. Pravilnika i Zakona o pretvaranju deviznih depozita građana u javni dug Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 106/93), a zbog nastupa zastare njegovog zahtjeva, se ne dovodi u pitanje vlasničkopravni zahtjev tužitelja glede sredstava deponiranih kod bivše J. d.d. B. Kako je odbijanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno, reviziju je trebalo odbiti sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

Tuženiku nisu priznati troškovi sastava odgovora na reviziju jer ta parnična radnja nije bila od utjecaja prilikom donošenja odluke povodom revizije tužitelja.

Zagreb, 19. rujna 2017.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.