Rev-2577/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2577/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Djordja Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Radomire Felicijan-Maoduš, Stanka Jesenkovića, Borisa Guttmanna i Stanislava Plazonića kao članova vijeća, u gradjansko-pravnoj stvari tužitelja V. Ž. i V. D. oboje iz B., zastupani po S. S. M., odvjetnici u I. G., protiv tuženika M. B. iz M. ... i C.-o. d.d., Z., filijala B., oboje zastupani po T. Lj., odvjetniku iz Č., radi naknade štete., rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 2. srpnja 1991. br. Gž-5O28/1991-2, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Ivanić Gradu od 24. siječnja 1991. br. P-114/1990, u sjednici održanoj dana 20. veljače 1992.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom drugostepenog suda djelomično je preinačena presuda prvostepenog suda u pobijanom dijelu kojim su tužitelji odbijeni s dijelom tužbenog zahtjeva za naknadu štete koju su pretrpjeli u prometnoj nezgodi, tako da su im djelomičnim uvažanjem njihove žalbe na ime naknade štete dosudjeni daljnji iznosi sa sporednim potraživanjima.

Protiv presude drugostepenog suda izjavili su reviziju tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da se pobijana presuda preinači, tako da se u cijelosti udovolji tužbenom zahtjevu, ili da se presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen, niti se nadležni javni tužilac izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Protivno navodima u reviziji tužitelja, nižestepeni su sudovi pravilno ocijenili da je za prometnu nezgodu u vezi koje tužitelji traže naknadu štete u ovom sporu, a do koje je došlo u sudaru automobila tužitelja i prvotuženog, koji je osiguranik drugo-tužene ZOIO C. iz Z., kriv tužitelj u omjeru od 40% a prvotuženi u omjeru od 60%. Naime, utvrdjeno je da je do sudara automobila došlo na cesti širokoj tri metra i da se oba automobila u vožnji nisu mogla mimoići, već da je trebalo zaustaviti vozila i dogovoriti se o načinu,mimoilaženja, ali vozači nisu zaustavili vozila. Osim toga utvrdjeno je da je i tužitelj neposredno prije sudara svojim automobilom prelazio za oko 0,6 metara zamišljenu središnju liniju kolnika, s time da je u času sudara skretanjem udesno prednjim dijelom vozila došao na svoju desnu stranu kolnika, ali mu je stražnji dio automobila ostao na lijevoj strani kolnika za 0,6 metara., pa kako je prvotuženik svojim vozilom u času sudara prelazio zamišljenu središnju liniju kolnika za 0,5 metara, sudar je bio neizbježan. Tako utvrdjen omjer krivnje za prometnu nezgodu, adekvatan je nepravilnom ponašanju oba vozača u prometu, zbog kojeg je ponašanja došlo do prometne nezgode.

Tužitelji neosnovano tvrde u reviziji da je isplatom naknade materijalne štete u naznačenom iznosu, u stvari,došlo do sporazuma o punoj odgovornosti tuženog za štetu, jer to ne slijedi iz navedene okolnosti, i na taj navod žalbe kao nevažan, protivno stanovištu revidenata, drugostepeni se sud u svojoj presudi nije niti trebao osvrnuti.

Nije sporno da su oba tužitelja kritične zgode zadobila lake tjelesne ozljede s tim da je samo tužiteljici prema nalazu i mišljenju liječnika vještaka K. dr. K., koji je sud prihvatio, smanjena opća životna i radna sposobnost za 5%. Prvostepeni je sud prihvatio nalaz i mišljenje tog vještaka, jer mu stranke nisu prigovorile, kao što su to učinile nalazu i mišljenju sudskih vještaka dr. R. i dr. K., koji je prethodno dat i s tim u vezi nema bitne povrede odredaba parničnog postupka, Revidenti neosnovano prigovaraju stručnosti vještaka K. za vještačenje u ovom sporu u smislu da on kao specijalista traumatolog nije adekvatne stručnosti za vještačenje u ovom slučaju gdje se radi o lakim tjelesnim povredama, jer to nije točno. Drugostepeni je sud u cijelosti prihvatio činjenično stanje, koji utvrdjuje prvostepeni sud, prema tome ono utvrdjenje koje se temelji na nalazu i mišljenju vještaka dr. K. Medjutim, u razlozima je presude drugostepeni sud pogrešno citirao sadržaj nalaza i mišljenja vještaka dr. R. i dr. K., koji je nešto povoljniji za odštetno potraživanje tužitelja i prema sadržaju tog nalaza drugostepeni je sud ocijenio da je naknada tužiteljici za fizičke boli i smanjenje životnih aktivnosti, a tužitelju za fizičke boli prenisko utvrdjena zbog čega je iz tih osnova povisio tužiteljima naknadu. Kako time nisu oštećeni tužitelji već im je to bilo na korist, stoga oni s tim u vezi neosnovano ukazuju na povredu postupka koji je time učinio drugostepeni sud.

Po ocjeni ovog suda konačno utvrdjena naknada neimovinske štete tužiteljima pravilno je odmjerena bilo da se uzme u obzir nalaz prvih vještaka ili nalaz drugog vještaka, obzirom da se ta naknada utvrdjuje prema okolnostima u vrijeme donošenja prvostepene presude, u konkretnom slučaju dana 24. I. 1991. godine, kad se tako utvrdjena naknada smatrala primjerenom.

Naknada za izgubljenu zaradu i troškove tudje pomoći takodjer je pravilno utvrdjena (čemu se u reviziji posebno ne prigovara jer to proizlazi iz priložene, dokumentacije, o gubitku zarade i vremena kroz koje je obzirom na težinu ozljeda bila potrebna tudja pomoć.

Odluka o parničnom trošku u skladu je sa odredbom iz čl. 154. st. 2. u vezi čl. 155. Zakona o parničnom postupku, koji je temeljem čl. 1. Zakona.o preuzimanju Zakona o parničnom postupku preuzet kao zakon Republike Hrvatske, "NN" br. 53/1991 (u daljnjem tekstu ZPP).

Kad su kraj takvog stanja stvari tužitelji odbijeni sa spornim dijelom tužbenog zahtjeva, pravilno je primjenjeno materijalno pravo pa kako nema bitne povrede odredaba parničnog postupka na koju revidenti ukazuju u reviziji, niti povrede postupka na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je reviziju kao neosnovanu; odbiti (čl. 393.

ZPP).

U Zagrebu, 20.veljače 1992.

Predsjednik vijeća:

Djordje Bjegović, v. r.