Rev-2499/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2499/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Radomire Felicijan-Maoduš, Borisa Guttmanna, Stanislava Plazonića i dr. Ive Grbina kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M.T. iz V., koju zastupa punomoćnik S.K., odvjetnik iz V., protiv tuženika J.G. i K.G. iz V., koje zastupa punomoćnik I.F., odvjetnik iz V., radi ispražnjenja poslovnih prostorija, rješavajući reviziju tuženika proitv pravomoćne presude Okružnog suda u Osijeku od 25. veljače 1993. br. Gž 312/93 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Valpovu od 12. siječnja 1993. br. P 348/92, u sjednici održanoj dana 7. listopada 1993.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženicima da isprazne od osoba i stvari prostorije koje drže u kući tužiteljice u V., … i to lokal s ulične strane i prostoriju za skladište s dvorišne strane te navedene prostorije predaju u posjed tužiteljici i naknade joj parnični trošak u iznosu od 64.800 HRD.

Sud drugog stupnja odbio je kao neosnovanu žalbu tuženika i presudu suda prvog stupnja potvrdio. Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja izjavili su reviziju tuženici zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Opravdavajući navedeni razlog u reviziji se prigovara da je sud pogrešnom primjenom odredbe čl. 22. Zakona o poslovnim zgradama i prostorijama zaključio da ugovor o zakupu nema pravni učinak pri čemu tvrdi da je ugovor o zakupu zaključen usmeno na vrijeme od pet godina uz zakupninu od 200 DEM mjesečno i s tim u vezi upućuje na odredbu čl. 73. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje prigovara da nije u skladu "sa našim zakonodavstvom da tužiteljica ima dvojno državljanstvo (srpsko i hrvatsko); da ne plaća porez Općini Valpovo za iznajmljivanje poslovnih prostorija te da devize iznosi iz zemlje; da tuženici koriste zakupljeni prostor godinu dana. Predloženo je da se revizija prihvati.

U odgovoru na reviziju tužiteljica opovrgava navode revizije i predlaže da se odbije, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Odredbom čl. 22. st. 1. i 2. Zakona o poslovnim zgradama i prostorijama ("NN", br. 52/71) propisano je da se ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključuje pismeno, a ugovor koji nije zaključen u pismenom obliku nema pravni učinak.

Odredbom čl. 73. Zakona o obveznim odnosima ("NN", br. 53/91, 73/91) propisano je da se ugovor za čije se sklapanje zahtijeva pismena forma smatra valjanim ako nije zaključen u toj formi ako su ugovorne stanke izvršile ugovor ili u pretežnom dijelu obveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja zbog koje je forma propisana što drugo ne proizlazi.

Dakle, potonja zakonska odredba predviđa mogućnost da formalni ugovor kod koga nije poštivan zahtjev forme ipak bude pravovaljan, ali se pritom traži da ugovor bude u cijelosti izvršen ili u pretežnom dijelu.

U postupku je utvrđeno da je ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključen u usmenoj formi (što nije ni sporno) te da je isti sporazumom stranaka izvršavan samo nekoliko mjeseci (od proljeća 1992. godine, a već u ljeto iste godine tužiteljica je otkazala daljnje korištenje poslovnih prostorija, a u studenome iste godine tužbom je zahtijevala predaju u posjed). Kraj takvog činjeničnog stanja stvari, bez obzira i da se prihvati tvrdnja tuženika (što sudovi nisu usvojili) da je ugovor o zakupu zaključen na određeno vrijeme u trajanju od pet godina, ne može se temeljem činjenice sporazumnog izvršavanja ugovora kroz svega nekoliko mjeseci s uspjehom zaključivati da je ugovor bilo izvršen bilo da je izvršen u pretežnom dijelu i kroz to da je pomanjkanje zakonom utvrđene forme ugovora izgubilo značenje.

Iz naprijed navedenog proizlazi da su sudovi u predmetu odlučili pravilnom primjenom materijalnog prava.

Pitanje prebivališta tužiteljice, eventualno neplaćanje poreza, iznošenja deviza te "vjerojatnost" postojanja dvojnog državljanstva za odlučivanje u ovom sporu nisu odlučni.

Proizlazi dakle da revizija nema osnove, a kako u postupku nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku - ZPP ("NN", br. 53/91, 91/92) na koju ovaj sud jedino pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP) odlučeno je kao u izreci (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 7. listopada 1993.

Predsjednik vijeća:

Đorđe Bjegović v.r.