Legislator Case Law & Legislation
Gzz-98/2002-2 AI generated

Supreme Court dismisses attorney general's request, upholding lower courts' decision to reject insurance subrogation claim due to statute of limitations.

Case Number Gzz-98/2002-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the Attorney General's request for protection of legality regarding an insurance subrogation claim. Lower courts correctly applied Article 376 of the Obligations Act, ruling that the three-year limitation period expired when the insured learned of the damage and the tortfeasor in 1997. The Attorney General argued for a five-year period or a different start date based on a traffic violation decision, but the court found no merit in these arguments.

Legislator headnote

AI generated

čl. 376. st. 1. ZOO; The statute of limitations for subrogation claims follows the general limitation period for damages, expiring three years from when the insured becomes aware of the damage and the tortfeasor.

Keywords

AI generated
insurance subrogation statute of limitations Obligations Act limitation period insurance recovery tortfeasor limitation start date

Cited Legislation

AI generated
čl. 376. st. 1. ZOO
Dakle, tužitelj je kao osiguratelj došao u istu pravnu poziciju kao i oštećenik M.M., a na istog bi se odnosio zastarni rok od tri godine za naknadu štete u smislu odredbe čl. 376. st. 1. ZOO-a.
čl. 939. st. 1. ZOO
Smatra također da su se sudovi pogrešno pozvali na čl. 939. st. 1. ZOO-a, jer da je pravni osnov tužitelja po kojem potražuje regresnu isplatu od tuženice čl.
čl. 208. st. 1. ZOO
ZOO-a, jer da je pravni osnov tužitelja po kojem potražuje regresnu isplatu od tuženice čl. 208. st. 1. ZOO-a.
čl. 371. ZOO
Državni odvjetnik Republike Hrvatske smatra da je gore navedenim pravnim stavom povrijeđeno materijalno pravo, jer da se u konkretnoj pravnoj situaciji primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 371. ZOO-a (koji iznosi pet godina).
čl. 393. ZPP
ZOO-a, koja se u konkretnom slučaju ne primjenjuje, to se zahtjev za zaštitu zakonitosti ukazuje neosnovanim, pa je valjalo stoga odlučiti kao u izreci temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a, u svezi čl.
čl. 408. ZPP
ZPP-a, u svezi čl. 408. ZPP.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz-98/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, Marijana Ramušćaka, Petra Milasa i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. o. d.d. R. – Filijala Č., zastupanog po punomoćniku T. J., odvjetniku iz V., protiv tuženice C. o. d.d. V., radi regresa isplaćene štete, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 26. veljače 2002. godine, broj: G-DO-1474/01, izjavljenog protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 15. studenog 2001. godine, broj: Gž-1260/01, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu od 24. rujna 2001. godine, broj: P- 1200/01, u sjednici održanoj dana 12. veljače 2003. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se zahtjev za zaštitu zakonitosti kao neosnovan.

Obrazloženje

Nižestupanjskim presudama odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja S. osiguranje d.d. R. – Filijala Č., kojim traži od tuženice C. osiguranje d.d. – Filijala V. isplatu iznosa od 49.504,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te troškom parničnog postupka.

Protiv tih presuda Državni odvjetnik Republike Hrvatske je podigao zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se preinače pobijane presude i u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev tužitelja.

Na zahtjev za zaštitu zakonitosti nije odgovoreno.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti je neosnovan.

Nižestupanjskim presudama odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan pozivom na odredbu čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima – ZOO ("Narodne novine", br. 53/91 i dr.).

Oba nižestupanjska suda zauzela su pravno stajalište da je za tužiteljevo potraživanje nastupila zastara, s obzirom da je tužitelj isplatom štete svom osiguraniku dana 04. veljače 1997. godine saznao i za štetu i za osobu koja je štetu počinila, pa kako je tužitelj regresnu tužbu podigao 12. prosinca 2002. godine, to da je temeljem citirane zakonske odredbe nastupila zastara, jer je protekao zastarni rok od tri godine.

Nižestupanjski sudovi polaze od pravnog stajališta da je tužitelj prema odredbi čl. 939. st. 1. ZOO-a došao u istu pravnu situaciju kao i njegov osiguranik kojem je isplaćena šteta, pa je tako na tužitelja prešlo i pravo da od tuženika potražuje naknadu štete do visine naknade isplaćene njegovom osiguraniku. Dakle, tužitelj je kao osiguratelj došao u istu pravnu poziciju kao i oštećenik M.M., a na istog bi se odnosio zastarni rok od tri godine za naknadu štete u smislu odredbe čl. 376. st. 1. ZOO-a.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske smatra da je gore navedenim pravnim stavom povrijeđeno materijalno pravo, jer da se u konkretnoj pravnoj situaciji primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 371. ZOO-a (koji iznosi pet godina).

Ističe i tvrdnju da kada bi se i prihvatilo stajalište da u konkretnoj situaciji treba primijeniti čl. 376. st. 1. ZOO-a, tužitelj je podnio tužbu unutar roka od tri godine, s obzirom da je tek donošenjem rješenja o prekršaju Prekršajnog suda u Varaždinu od 14. rujna 1998. godine, saznao za visinu potraživanja s osnova regresa prema tuženiku, jer da je upravo u tom postupku utvrđen omjer odgovornosti sudionika u prometu, budući da su oba sudionika prometne nezgode proglašena krivim za prekršaj učinjen u saobraćaju.

Smatra također da su se sudovi pogrešno pozvali na čl. 939. st. 1. ZOO-a, jer da je pravni osnov tužitelja po kojem potražuje regresnu isplatu od tuženice čl. 208. st. 1. ZOO-a.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije u pravu.

Nije ni sporno među strankama da je tužitelj temeljem kasko police osiguranja isplatio svom osiguraniku M.M. na ime materijalne štete dana 04. veljače 1997. godine 70.000,00 kn, te dana 19. veljače 1997. godine iznos od 53.760,00 kn, dakle sveukupno 123.760,00 kn. Štetni događaj se zbio 15. prosinca 1996. godine u C. kada je došlo do sraza automobila marke "Audi A6", kojim je upravljao M.M. i automobila "Audi 80", kojim je upravljao P.D.

Nije ni sporno da su oba sudionika prometne nezgode proglašena krivim u prekršajnom postupku, te da su stranke tijekom parničnog postupka učinile nespornim omjer odgovornosti od 60% na strani osiguranika tužitelja odnosno 40% na strani osiguranika tuženika, te tužitelj upravo ovom parnicom potražuje 40% ranije isplaćenog iznosa po kasku osiguranju svom osiguraniku.

U gore opisanoj činjeničnoj situaciji, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili čl. 376. st. 1. ZOO-a, temeljem kojeg propisa potraživanje uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, odnosno taj rok počinje teći kad i zastarijevanje potraživanja osiguranika prema trećoj odgovornoj osobi i završava se u istom roku.

Prema tome zastara je počela teći od dana kada je oštećenik, tj. M.M. saznao za štetu i učinioca.

Već u času podnošenja odštetnog zahtjeva oštećenik je mogao znati za visinu štete (zapisnik o izvidu i procjeni štete od 17. prosinca 1996. godine) i za štetnika, a u svakom slučaju to je morao saznati najkasnije 04. veljače 1997. godine kada mu je tužitelj isplatio štetu.

Kako je tužba podnesena tek 12. prosinca 2000.godine očito je da je podnesena nakon proteka zakonskog roka od tri godine, pa su stoga pravilno postupili nižestupanjski sudovi kad su regresni zahtjev tužitelja zbog zastare odbili.

Pritom eventualna suodgovornost samog oštećenika, tj. osiguranika tužitelja za štetni događaj nema utjecaja na saznanje o šteti, pa se državni odvjetnik pogrešno poziva na rješenje suca za prekršaje, kojim su oba sudionika u prometu proglašena krivim za prometni prekršaj.

Kako se državni odvjetnik neutemeljeno poziva i na odredbu čl. 208. st. 1. ZOO-a, koja se u konkretnom slučaju ne primjenjuje, to se zahtjev za zaštitu zakonitosti ukazuje neosnovanim, pa je valjalo stoga odlučiti kao u izreci temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a, u svezi čl. 408. ZPP.

U Zagrebu, 12. veljače 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.