I Kž-875/2003-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 875/03-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, Josipa Budinskog i Erike Kocijančić, kao članova vijeća, te više sudske savjetnice Gordane Korotaj, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. R. R. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ u svezi s čl. 25. ZID KZ, odlučujući o žalbama opt. R. R. i D. V., podnijetim protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 25. srpnja 2003. godine, broj: K-23/03-19, u sjednici održanoj 19. veljače 2004. godine, u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića, a u odsutnosti optuženika i njihovih branitelja K. D. i

V. V., obojica odvjetnici u R.,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se prihvaća žalba opt. R. R. i D. V., preinačuje se u odluci o kazni prvostupanjska presuda na način da se opt. R. R. i D. V. zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ-a u svezi s čl. 25. ZID KZ, za koje su tom presudom proglašeni krivima, na temelju istih : opt. R. R. na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 1 zakonskih propisa osuđuju

(jedan) mjesec, a opt. D. V. na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca u koju im se na temelju odredbe čl. 63. st. 1. KZ-a uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 10. veljače 2003. godine, pa nadalje.

II. U ostalom dijelu žalbe optuženika se odbijaju kao neosnovane, te se potvrđuje prvostupanjska presuda u pobijanom nepreinačenom dijelu.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Rijeci proglasio je krivima opt. R. R. i D. V. zbog kaznenog djela zlouporabe opojne droge iz čl. 173. st. 2. KZ-a u svezi s čl. 25. ZID KZ, opisanog u njezinoj izreci i na temelju istih zakonskih propisa osudio ih na kazne zatvora – opt. R. R. u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca, te opt. D. V. u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

I Kž 875/03-5

Na temelju odredbe čl. 63. st. 1. KZ-a određeno je da se obojici optuženika u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 10. veljače 2003. godine, pa nadalje.

Na temelju odredbe čl. 122. st. 4. ZKP optuženici su oslobođeni dužnosti naknade troškova kaznenog postupka.

Na temelju odredbe čl. 173. st. 7. KZ-a od opt. D. V. oduzeta je opojna droga heroin u količini od 1,24 grama i 0,2 grama marihuane.

Protiv te presude žalbe su podnijeli branitelji obojice optuženika, a ujedno su zatražili da ih se izvijesti o sjednici vijeća drugostupanjskog suda.

Branitelj opt. R. R., odvjetnik K. D. se žali zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno da je preinači na način da optuženika proglasi krivim za kazneno djelo zlouporabe opojne droge iz čl. 173. st. 1. KZ-a, te da mu u svakom slučaju izreče blažu kaznu zatvora.

Branitelj opt. D. V., odvjetnik V. V. se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu i optuženika oslobodi optužbe ili da mu izreče blažu kaznu, odnosno da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik nije podnio odgovor na žalbe optuženika.

U skladu s odredbom čl. 373. st. 1. ZKP spisi su dostavljeni Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje ih je nakon razgledavanja, uz podnesak od 31. listopada 2003. godine, broj: KR-DO-1582/03, vratilo ovom drugostupanjskom sudu, s prijedlogom da se žalbe odbiju kao neosnovane.

Obojica optuženika kao i njihovi branitelji u skladu s odredbom čl. 374. st. 1. ZKP obaviješteni su o sjednici vijeća. Kako se optuženici nalaze u pritvoru i imaju branitelje, predsjednik vijeća i vijeće su smatrali da njihova nazočnost sjednici vijeća nije svrhovita, pa nije određeno njihovo dovođenje, dok njihovi branitelji, iako uredno pozvani, nisu pristupili na sjednicu, pa je sjednica vijeća u smislu odredbe čl. 374. st. 4. ZKP održana u njihovoj odsutnosti.

Žalbe opt. R. R. i D. V. su djelomično osnovane.

Međutim, branitelj optuženika D. V. nije u pravu kada se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, jer suprotno njegovim žalbenim navodima, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi izreka presude bila proturječna izvedenim dokazima. Proturječnosti nema ni u navodu prvostupanjskog suda kako su se optuženici upustili u počinjenje kaznenog djela radi namicanja sredstava za nabavu droge za svoju uporabu, jer ta okolnost po ocjeni ovog drugostupanjskog suda ne opovrgava počinjenje predmetnog kaznenog djela. Branitelj opt. D. V. zapravo ne navodi konkretne okolnosti za navedenu

I Kž 875/03-5

žalbenu osnovu, dok se iz sadržaja žalbe vidi da ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje osporavajući u tom smislu pravilnost zaključka prvostupanjskog suda. Zbog navedenog je razvidno da je žalbena osnova zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka navedena samo općenito, te se kao takva ne može ni ocijeniti u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. ZKP.

Nadalje, branitelji obojice optuženika nisu u pravu kada se žale zbog povrede kaznenog zakona. Doduše prvostupanjski sud se pri izricanju kazne obojici optuženika pozvao i na odredbu čl. 57. st. 2. toč. b) KZ-a, pa i u obrazloženju presude navodi primjenu odredaba o ublažavanju kazne, a da ih stvarno nije ni primijenio. Međutim iz obrazloženja prvostupanjske presude u odnosu na odmjeravanje kazne razvidno je da prvostupanjski sud utvrđene olakotne okolnosti nije ocijenio kao posebno izražene olakotne okolnosti, a samo one mogu biti temelj za pravilnu primjenu odredaba o ublažavanju kazne iz čl. 57. st. 1. i st. 2. KZ-a. Prema tome, o povredi kaznenog zakona može se prosuđivati samo u odnosu na činjenično stanje kako ga je utvrdio prvostupanjski sud, a ne mimo toga. Slijedom toga, suprotno žalbenim navodima optuženika povreda kaznenog zakona bila bi ostvarena da je prvostupanjski sud zaista i primijenio navedene odredbe, te da je kazne zatvora izrekao ispod propisanog zakonskog minimuma.

Isto tako, prvostupanjski sud nije počinio povredu kaznenog zakona što nije prema optuženicima kao mlađim punoljetnicima primijenio Zakon o sudovima za mladež. Naime, prvostupanjski sud u obrazloženju presude je opširno naveo anamnestičke podatke Centra za socijalnu skrb iz kojih nedvojbeno otklanja primjenu Zakona o sudovima za mladež, iako to izričito nije naveo.

No, ovaj Vrhovni sud, kao drugostupanjski sud, u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. ZKP ispitao je pobijanu presudu i po službenoj dužnosti, postoje li koje druge bitne postupovne povrede iz toč. 1. i povrede kaznenog zakona na štetu obojice optuženika iz toč. 2. citirane zakonske odredbe, te ih nije utvrdio.

Nadalje, branitelji optuženika nisu u pravu kada se žale zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Suprotno njihovim žalbenim navodima prvostupanjski sud je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrdio kada je zaključio da su obojica optuženika počinili kazneno djelo koje im se stavlja na teret. Za svoje činjenične zaključke prvostupanjski sud je iznio valjane razloge koje kao logične i životne u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Naime, prvostupanjski sud je ispravno postupio kada nije prihvatio navode obrane obojice optuženika kako su oni zajedno istovremeno od nepoznatog mladića naručili, svaki za sebe drogu u vrijednosti od 100,00 kn i kako im je tu drogu taj mladić, nekoliko minuta prije nailaska policije dovezao na motoru (skuteru) na način da se droga za njih obojicu nalazila u jednoj plastičnoj kutijici, koju je navodno preuzeo opt. R. R. i kada je tu kutijicu predavao opt. D. V. naišla je policija. U svezi s time prvostupanjski sud je opravdano prihvatio iskaze policajaca da neposredno prije toga nisu vidjeli ni čuli dolazak motora, a bili su tako raspoređeni da bi to uočili ili ga čuli. Isto tako, neživotno je da bi nepoznati prodavatelj obojici optuženika drogu donio u jednom pakovanju (plastičnoj kutijici). Navodi žalitelja u odnosu na te okolnosti svode se zapravo na zahtjev za preocjenom izvedenih dokaza na način da se prihvate njihove obrane, što je prvostupanjski sud ispravno otklonio i slijedom toga

I Kž 875/03-5

pravilno zaključio da predmetna droga heroin nije bila namijenjena za njihovu uporabu već za prodaju, što proizlazi i iz načina pakiranja cjelokupne količine droge u osam paketića.

Žalbeni navod opt. D. V. da kod opt. R. R., kada ga je policija uhvatila nije pronađen novac, osim 13,00 kn, ne znači da prodaja nije realizirana, jer za to nije potrebna istovremena predaja novca. Isto tako okolnost da su optuženici bili liječeni ovisnici, što proizlazi iz pregledanih metadonskih knjižica, ne potvrđuje njihove navode da su drogu nabavili za svoju uporabu, jer iz provedenih dokaza proizlazi suprotno, tj. ono što je navedeno u činjeničnom opisu djela.

Prema tome iz svega navedenog proizlazi da optuženici svojim žalbenim navodima nisu doveli u dvojbu pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda o utvrđenju činjeničnog stanja kako je opisano u izreci prvostupanjske presude.

Međutim, žalitelji su u pravu kada se žale zbog odluke o kaznama.

Naime, razmotrivši odluku o kaznama Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, je utvrdio da prvostupanjski sud pri odmjeravanju kazne zatvora optuženicima nije ispravno ocijenio sve okolnosti koje u smislu odredbe čl. 56. st. 1. i st. 2. KZ-a utječu na odluku o kazni. Imajući u vidu da su počinitelji kaznenog djela mlađi punoljetnici – R. R. navršio je 19 godina, a opt. D. V. 20 godina, da se radi o relativno maloj količini opojne droge, 1,24 gram heroina u osam paketića, narušeno zdravlje opt. R. R., ovaj drugostupanjski sud je ocijenio da su primjerene kazne zatvora za počinjeno djelo – opt. R. R. u trajanju od jedne godine i jednog mjeseca, a opt. D. V. u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, pa je na temelju odredbe čl. 390. st. 1. ZKP u navedenom smislu preinačio prvostupanjsku presudu, tj. u odluci o kaznama kako je navedeno u toč. I. izreke ove drugostupanjske presude. Suprotno navedenom ovaj drugostupanjski sud je ocjenom žalbenih navoda optuženika utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, osim glede odluke o kaznama, pa je na temelju odredbe čl. 387. ZKP trebalo njihove žalbe u ostalom dijelu kao neosnovane odbiti, te je presuđeno kao u toč. II. izreke ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 19. veljače 2004. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Gordana Korotaj, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.