Rev-210/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 210/09-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, po sutkinji Viktoriji Lovrić, u pravnoj stvari tužitelja R. d.o.o. R., koga zastupa punomoćnik Z. K., odvjetnik u V., protiv tuženika Grad Varaždinske Toplice, koga zastupa punomoćnik V. S., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu V. S. i Ž. B. u V., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-1009/08-2 od 28. listopada 2008. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Novom Marofu poslovni broj P-256/07-27 od 11. veljače 2008., dana 28. siječnja 2010.

r i j e š i o j e :

Revizija tužitelja se odbacuje kao nedopuštena.

Odbija se zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi trošak odgovora na reviziju u iznosu od 1.681,99 kuna.

Obrazloženje

Općinski sud u Novom Marofu presudom poslovni broj P-256/07-27 od 11. veljače 2008. naložio je tuženiku Grad Varaždinske Toplice da tužitelju R. d.o.o. R. isplati 54.398,58 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 8. lipnja 2001. do 30. lipnja 2002. po stopi od 18% godišnje, od 1. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi u visini eskontne stope HNB uvećane za 5% te da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 18.297,00 kuna.

Županijski sud u Varaždinu presudom poslovni broj Gž-1009/08-2 od 28. listopada 2008. preinačio je prvostupanjsku presudu i tužbeni zahtjev odbio u cijelosti. Tužitelju je naložio da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 13.119,00 kuna.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 i 88/04 - dalje: ZPP).

Revident je predložio da revizijski sud zauzme stajalište o pitanju: imaju li obvezujući učinak usmeni dodaci ugovora kojega je sklopio zastupnik (u ovom slučaju gradonačelnik) prema zastupanom (u ovom slučaju Gradu kao jedinici lokalne samouprave) s trećom osobom koja nije znala niti morala znati da zastupnik (gradonačelnik kao nositelj izvršne vlasti) ne raspolaže odlukom gradskog poglavarstva temeljem koje bi bio ovlašten usmenim dodacima proširiti sklopljeni ugovor te koja nije znala niti morala znati da izdaci za predmet usmenog dodatka ugovoru nisu predviđeni u proračunu Grada?

Nadalje je iznesena tvrdnja da o navedenom pitanju ne postoji praksa revizijskog suda, a da je praksa drugostupanjskih sudova neujednačena iako se radi o važnom pitanju koje zadire u nekoliko pravnih područja, i kojim je dotaknuto pitanje Ustavom zajamčenog prava lokalne samouprave u Republici Hrvatskoj.

U odgovoru na reviziju tuženik je osporio dopuštenost revizije jer da je pravno pitanje postavljeno u odnosu na sadržaj koji je uređen jasnom zakonskom odredbom, a o tom pitanju ne postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. Predložio je da revizijski sud odbaci reviziju, a podredno odbije reviziju, a tužitelja obveže na naknadu troška revizije u iznosu od 1.681,99 kuna.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. tog članka, a kojim je uređen institut redovite revizije, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, primjerice:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima ili na odjelskoj ili općoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako o tom pitanju revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati

čita shvaćanja, npr. zbog

da bi u praksi drugostupanjski sudovi o njemu mogli imati razli mogućnosti različitoga tumačenja određenih zakonskih odredaba,

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 4) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenog postupka zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumom ili odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske ili Europskoga suda za ljudska prava – trebalo preispitati sudsku praksu.

Prema st. 3. tog članka u takvoj reviziji stranaka treba:

1. određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela

2. izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Revizija koja nema navedeni sadržaj nije dopuštena.

U ovom slučaju revident se pozvao na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP, naveo pitanje te tvrdi da o materijalnopravnom pitanju postavljenom u reviziji ne postoji praksa revizijskog suda, paušalno tvrdeći da je o tom pitanju praksa drugostupanjskih sudova neujednačena (čl. 382. st. 2. točka 1. ZPP), ali bez navođenja podataka o drugostupanjskim sudovima i brojevima njihovih predmeta u kojima navodno postoji suprotna praksa. Time je revident ostao kod općenitih tvrdnji i nije konkretizirao razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. Po takvoj reviziji Vrhovni sud ne samo što ne može meritorno postupiti, već ne može niti cijeniti ima li pravno pitanje važnost za osiguranje jedinstvene primjene zakona.

Kod navedenih okolnosti ovaj sud je ocijenio da se radi o nedopuštenoj reviziji jer pravno pitanje nije postavljeno na propisani način. Zato je reviziju valjalo odbaciti po čl. 392. st. 1. ZPP.

Tuženikov zahtjev za naknadu troška nagrade punomoćniku za sastav odgovora na reviziju je odbijen jer ovaj sud cijeni da se ne radi o potrebnim troškovima u smislu odredbe čl. 155. ZPP.

U Zagrebu 28. siječnja 2010.

Sudac:

Viktorija Lovrić, v. r.