Legislator Case Law & Legislation
III Kž-1/2007-7 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses appeal confirming 37-year sentence for double murder based on statutory sentencing guidelines.

Case Number III Kž-1/2007-7
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Croatian Supreme Court dismissed the defendant's appeal against a second-instance judgment imposing a 37-year combined prison sentence for two murders. The court found no procedural violations or errors in fact-finding, noting the defendant's cold-bloodness and exploitation of his son's inexperience. Consequently, the court upheld the lower court's application of general and special prevention principles to justify the severe penalty.

Legislator headnote

AI generated

čl. 50., 56. KZ; čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP-a; The court must consider all circumstances affecting the severity of the penalty, including culpability and post-crime behavior, to ensure the sentence reflects clear social condemnation and serves preventive purposes.

Keywords

AI generated
combined prison sentence double murder statutory sentencing guidelines third instance review general prevention special prevention procedural violation

Cited Legislation

AI generated
čl. 50. KZ
KZ), te o svrsi kažnjavanja (čl. 50. KZ), pravilna je odluka suda
čl. 56. KZ
Obzirom na primjereno utvrđene pojedinačne kazne, međusobni odnos počinjenih kaznenih djela, vrstu i vrijeme njihovog počinjenja, te vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (čl. 56. KZ), te o svrsi kažnjavanja (čl.
čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP-a
čl. 387 u svezi s čl. 394. st. 2. ZKP-a
Temeljem iznesenih razloga valjalo je, primjenom odredbe čl. 387 u svezi s čl. 394. st. 2. ZKP-a, žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda drugog stupnja.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kž 1/07-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Marijana Svedrovića, kao predsjednika vijeća, te Ranka Marijana, Ileane Vinja, Milivoja Mikora i Dragana Poljaka, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. S. zbog kaznenih djela teškog ubojstva iz čl. 91. toč. 4. KZ, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 24. listopada 2006., broj I-Kž-804/05, u sjednici održanoj dana 15. ožujka 2007., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba opt. I. S. kao neosnovana, te se potvrđuje presuda suda drugog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske djelomično je prihvaćena žalba državnog odvjetnika i preinačena presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni na način da su prihvaćene kao utvrđene pojedinačne kazne zatvora za oba kaznena djela iz čl. 91. toč. 4. KZ i to za kazneno djelo iz toč. 1) izreke prvostupanjske presude kazna zatvora u trajanju 20 godina i za kazneno djelo iz toč. 2) izreke prvostupanjske presude kazna zatvora u trajanju 22 godine, te je opt. I. S., temeljem istog zakonskog propisa uz primjenu čl. 60. st. 1. i 2. toč. b) KZ, osuđen na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju 37 godina, u koju mu je, temeljem čl. 63. st. 1. KZ, uračunato vrijeme povedeno u pritvoru od 05. siječnja 2004., pa nadalje.

Žalba državnog odvjetnika u ostalom dijelu a žalba optuženika u cijelosti, odbijene su kao neosnovane i u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

III Kž 1/07-7

Protiv te drugostupanjske presude optuženik je podnio dvije žalbe. Jednu putem branitelja Ž. Č., odvjetnika iz S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kaznenoj sankciji, a drugu žalbu je optuženik podnio osobno ne navodeći žalbenu osnovu zbog koje pobija presudu ali iz sadržaja žalbe je razvidno kako se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže se prihvatiti žalbe, pobijanu presudu preinačiti te ga osloboditi od optužbe, odnosno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje, a branitelj optuženika u žalbi predlaže i preinačiti pobijanu presudu te izreći blažu kaznu. Obzirom na sadržaj ovih dviju žalbi iste će se razmatrati kao jedinstvena žalba optuženika.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Prije održavanja sjednice vijeća, temeljem čl. 394. st. 2. u svezi s čl. 373. st. 1. ZKP-a, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, koje je vratilo spis uz podnesak u kojem predlaže žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi drugostupanjsku presudu, pri čemu je na sjednici vijeća ustrajao i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske.

O sjednici vijeća uredno su obaviješteni opt. I. S. i njegov branitelj Ž. Č., odvjetnik iz S., jer su to i zahtijevali (čl. 374. st. 1. ZKP-a). Sjednici nije nazočio branitelj optuženika, a kako se optuženik nalazi u pritvoru a ima branitelja, njegova nazočnost nije osigurana, jer je vijeće našlo da to nije svrhovito (čl. 374. st. 2. ZKP-a).

Žalba nije osnovana.

Suprotno žalbenim navodima u pobijanoj presudi nema proturječnosti. Glede odlučnih činjenica označeni su jasni i logični razlozi temeljem kojih proizlazi nedvojbeni zaključak da je optuženik počinio kaznena djela kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude, a posebno je obrazloženo na osnovu kojih odlučnih činjenica je to zaključeno. Žalitelj u žalbi protiv drugostupanjske presude ponavlja svoju tvrdnju iz žalbe protiv presude suda prvog stupnja kako su on i državni odvjetnik na glavnoj raspravi (dana 14. siječnja 2005.) predložili provođenje psihijatrijskog vještačenja svjedoka M. S.. Međutim njegova tvrdnja nije točna. Kao što to iz spisa predmeta proizlazi (list 507 spisa) državni odvjetnik je predložio psihijatrijsko vještačenje optuženika a što je podržala i obrana te je taj dokazni prijedlog prvostupanjski sud prihvatio.

Suprotno tvrdnji žalitelja, državni odvjetnik nije predložio psihijatrijsko vještačenje svjedoka M. S. već je predložio pribaviti od P. bolnice V. dokumentaciju o liječenju tog svjedoka, kojem se prijedlogu pridružio i žalitelj (koji je predložio pribavljanje medicinske dokumentacije i od P. bolnice J. Žalitelj, glede ovog žalbenog razloga, potpuno ignorira detaljno i razložno obrazloženje iz drugostupanjske presude te ponavlja svoju neistinitu tvrdnju kako je državni odvjetnik predložio dva vještačenja, odnosno kako je sud prvog stupnja odbio provesti vještačenje svjedoka M. S. glede njegove sklonosti izmišljanju.

Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je u postupku od strane prvostupanjskog i drugostupanjskog suda povrijeđen kazneni zakon, jer su pogrešnom primjenom Kaznenog

III Kž 1/07-7

zakona (KZ-a) u odnosu na djelo pod toč. 1. izreke prvostupanjske presude, prekoračili ovlasti koje imaju po zakonu. O ovom žalbenom razlogu već se detaljno očitovao sud drugog stupnja kada je ustvrdio da sud prvog stupnja nije povrijedio kazneni zakon kada je optuženika, za kazneno djelo iz toč. 1. izreke prvostupanjske presude, proglasio krivim i utvrdio kaznu zatvora u trajanju 20 godina. Naime, u vrijeme počinjenja tog djela doista je bio na snazi KZRH koji je za kazneno djelo kvalificiranog ubojstva počinjenog iz koristoljublja propisivao kaznu zatvora od najmanje 10 godina ili smrtnu kaznu. Izmjenama Krivičnog zakona smrtna kazna je zamijenjena kaznom zatvora u trajanju 20 godina, a za kazneno djelo koje je optuženiku stavljeno na teret mogla se izreći kazna zatvora u trajanju najmanje 10 godina ili se mogla izreći kazna zatvora u trajanju 20 godina. Prema tome i u vrijeme kada je na snazi bio zakon koji je po zapriječenom maksimumu kazne bio najpovoljniji za optuženika, za kazneno djelo teškog ubojstva (čl. 35. st. 2. OKZRH) kao i druge najteže oblike kaznenih djela, bilo je moguće izreći kaznu zatvora u trajanju 20 godina. Međutim, optuženik je proglašen krivim za kazneno djelo iz čl. 91. toč. 4. KZ. Taj je zakon pak blaži za počinitelja jer propisuje blaži posebni minimum od 8 godina, za razliku od KZRH koji je propisivao posebni minimum od 10 godina zatvora. S tim u svezi treba napomenuti kako su sudovi prvog i drugog stupnja, prilikom odmjeravanja visine kazne, pravilno vodili računa o tome da KZRH propisuje najpovoljniji posebni maksimum kazne zatvora za to kazneno djelo u trajanju 20 godina, pa je optuženiku upravo ta kazna utvrđena.

Suprotno navodima žalitelja, ovaj trećestupanjski sud nalazi da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci sudova prvog i drugog stupnja o ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih svjedoka i analizi svih ostalih izvedenih dokaza su logični, zakoniti i pravilni, pa su uslijed toga i pravilni zaključci o postojanju odlučnih činjenica koje su čvrsto utemeljene na izvedenim dokazima.

Utvrđivanje relevantnih činjenica bilo je ovisno, u znatnom dijelu, o personalnim dokazima. S jedne strane je obrana optuženika kojom on negira počinjenje kaznenih djela a sa druge strane je jasan iskaz optuženikovog sina M. S., koji izravno tereti oca za oba kaznena djela navodeći da je djelomični očevidac prvog djela dok je o drugom doznao iz očeve priče ali i sudjelovao u odvoženju i zakopavanju tijela. Kako bi se preispitala vjerodostojnost verzija događaja, u dokaznom su postupku sveobuhvatno provjereni segmenti tih iskaza tzv. kontrolnim činjenicama, dobivenim kako iz iskaza brojnih ispitanih svjedoka tako i drugih utvrđenih činjenica.

Žalitelj ponavlja svoje tvrdnje iz žalbe protiv prvostupanjske presude, generalno osporavajući vjerodostojnost iskaza svjedoka M. S., koji je „…čovjek sumnjivog karaktera i teški narkoman…“. Međutim iskaz ovog svjedoka, o bitnim segmentima događaja, bio je uvijek isti. On je logično, slikovito i uvjerljivo opisao odnosne događaje. Žalitelj zanemaruje iskaze svjedoka dr. S. F. i dr. A. B., koji su kao liječnici imali profesionalni odnos sa M. S.. Oni ga ne opisuje kao agresivnog i patološkog tipa, niti se iz njihovih iskaza može izvući zaključak o poremećaju ličnosti koji bi svjedoka činio nekakvim patološkim lašcem, odnosno osobom spremnom na sve radi osvete. Uostalom, da je M. S. želio doći do novca, naročito od obitelji N. S. kako to tvrdi žalitelj, onda ne bi čekao tako dugo da o tome prvi puta progovori i to pred svojom majkom. On nije prijavio optuženika niti kao počinitelja kaznenog djela na štetu F. V. kada je protiv njega vođen kazneni postupak zbog kaznenog djela iznude u pokušaju na štetu A. V.

III Kž 1/07-7

Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da su prvostupanjski i drugostupanjski sud pogrešno zaključili kako su postupci optuženika bili motivirani koristoljubljem. Premda žalitelj postavlja retoričko pitanje „…kako se uopće može govoriti o nekakvom koristoljublju ?...“ u presudi suda prvog stupnja ovo je koristoljublje opširno i detaljno obrazloženo. Tako je utvrđeno da je N. S., tijekom 1989., odlučila razvrgnuti brak i ostaviti optuženika koji je dobro znao da će njenim odlaskom ostati bez znatnije imovine i mogućnosti lagodnog života. Motiv njegovog postupanja naznačuje i svjedok M. S. kojemu je optuženik dao do znanja ostvarenje imovinske koristi od smrti N. S. Optuženik je govorio i o svojim planovima otmice sina A. V. kako bi mu, znajući da je on imućan, iznudio novac. Otmica se pretvorila u usmrćenje žrtve, ali je takav razvoj događaja optuženik najavljivao M. S.. Motivacija za usmrćenjem F. V. proizlazi iz najavljene optuženikove akcije iznuđivanja novca koja je koincidirala sa njegovom vrlo teškom financijskom situacijom. U tijeku je bio ovršni postupak u kojem se prodavala njegova kuća, pa se u tom trenutku ideja o pribavljanju novčanih sredstava iznuđivanjem od A. V. pretvorila u realnost.

Žalitelj ponavlja svoje tvrdnje iz žalbe protiv prvostupanjske presude kako je motiv sina optuženika da tereti oca bio u novcu koji mu je nudila obitelj V., o čemu se drugostupanjski sud detaljno očitovao napominjući kako tvrdnje žalitelja nisu baš ničim argumentirane. Ne može se prihvatiti niti žalbena tvrdnja da se M. S. želio osvetiti žalitelju, koji je u vrijeme dok se on nalazio na liječenju u P. bolnici V. započeo intimnu vezu s njegovom djevojkom T. I., jer je o ubojstvu N. S. ispričao svojoj majci 1994. godine, a optuženik je započeo vezu sa njegovom djevojkom dvije godine kasnije.

Žalitelj iz nedvojbene činjenice kako nisu pronađeni leševi N. S. i F. V., smatrajući da je to krucijalno pitanje, pogrešno zaključuje da nema dokaza da bi počinio odnosna kaznena djela. Utvrđeno je da je optuženik umotao tijelo N. S. u veliki najlon te ga uz pomoć sina stavio u osobni automobil i odvezao do autoceste Z.-G., koja je bila u fazi izgradnji, a potom tijelo na neutvrđenom mjestu zakopao. Optuženik je svakodnevno radio, vozeći kamion, upravo na spomenutom gradilištu autoceste. Bila mu je dobro poznata dinamika tih velikih građevinskih zahvata, pa je bio u poziciji izabrati mjesto gdje će odložiti tijelo koje se neće moći otkriti. Činjenicu da niti tijelo F. V. nikad nije pronađeno, pravilno je prvostupanjski sud povezao sa činjenicom da je optuženiku, kao auto prijevozniku građevinskog materijala, bilo dobro poznato gdje se nalaze tzv. divlja odlagališta otpada i iskapališta šljunka, kojih je na lokaciji koju je opisao svjedok M. S. nedvojbeno veliki broj. Odbacivanje tijela na takvo mjesto bilo je najbolje jamstvo da se ono nikada neće pronaći. U međuvremenu je došlo do potpune izmjene konfiguracije terena te nestanka svih orijentira. Uostalom to potvrđuju ispitani svjedoci ali je to navedeno i u izvješću o pretraživanju, što objašnjava neuspjeh pronalaska tijela usprkos nastojanjima M. S.

Međutim, kada se imaju u vidu svi izvedeni dokazi te sve utvrđene relevantne činjenice, nedvojbeni je zaključak da je optuženik počinio odnosna kaznena djela. U takvoj konstelaciji dokaza i činjenica koje sa punom izvjesnošću ukazuju na optuženika kao počinitelja, nepronalazak tijela žrtava nema odlučujuću težinu temeljem koje bi se morao, kao po nekom automatizmu, izvesti zaključak da nema dovoljno dokaza da bi optuženik počinio odnosna kaznena djela.

Nasuprot tvrdnji žalitelja, sud drugog stupnja je sa svom potrebnom pažnjom i vrlo detaljno ocjenjivao prigovore žalitelja, pa tako i na utvrđeno činjenično stanje, te osnovano

III Kž 1/07-7

zaključio kako je sud prvog stupnja sve relevantne činjenice na kojima se temelji odluka o odgovornosti optuženika potpuno i pravilno utvrdio i iz njih izveo logične i pravilne zaključke.

Iznesena su valjana i logična obrazloženja koja u svemu prihvaća ovaj trećestupanjski sud i na koja se upućuje žalitelj.

Optuženik nije u pravu niti kada se žali zbog odluke o kazni.

Odluka o kazni mora uvijek izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

Zadatak suda ne ograničava se samo da iz zakonskog opisa djela, pravnih formulacija i činjeničnog učina kreira konkretno ostvareno kazneno djelo već i da izabere vrstu i mjeru kazne koja će optimalno odgovarati svrsi kažnjavanja. Uloga suda se pri tome ne svodi samo na mehaničko posredovanje između slova zakona i stvarnosti. Zakonodavac, generalizirajući svrhu kažnjavanja, nastoji obuhvatiti neodređen broj slučajeva i sažeti ih u opće pravilo. Sud u svakom pojedinom slučaju konkretizira opće pravilo i deduktivnim postupkom stvara zaključke potrebite za odluku o vrsti i mjeri kazne.

Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uvijek uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

Sudovi prvog i drugog stupnja su pravilno cijenili, između ostaloga, optuženikovu hladnu bešćutnost koja se ogledala u duljem planiranju i pripremanju kaznenih djela kojom prigodom je manifestirao surovost i upornost. Istovremeno je zloupotrijebio sinovljevu nezrelost i lakomislenost, služeći se njime za postizanje svojih kriminalnih ciljeva.

Nasuprot tvrdnji žalitelja, sud drugog stupnja je ispravno ocijenio kako su pojedinačne kazne u prvostupanjskoj presudi primjereno utvrđene. Isto tako pravilno je procijenio da prvostupanjski sud, prilikom odluke o jedinstvenoj kazni, nije dovoljno vodio računa da su oba kaznena djela počinjena iz istih pobuda, što dodatno ukazuje kako optuženik nema skrupula kada su u pitanju ciljevi kojima stremi, te kako nije pokazao, nakon počinjenja kaznenih djela nimalo grižnje savjesti niti razumijevanja za patnje obitelji žrtava.

Vrhovni sud Republike Hrvatske kao sud trećeg stupnja nalazi da je drugostupanjski sud ispravno ocijenio sve utvrđene okolnosti relevantne za zakonitu odluku o vrsti i mjeri kazne.

Obzirom na primjereno utvrđene pojedinačne kazne, međusobni odnos počinjenih kaznenih djela, vrstu i vrijeme njihovog počinjenja, te vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (čl. 56. KZ), te o svrsi kažnjavanja (čl. 50. KZ), pravilna je odluka suda

III Kž 1/07-7

drugog stupnja kako se jedino jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju 37 godina može izraziti jasna društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela ali i utjecati i na sve ostale da ne čine kaznena djela kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenog djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

Upravo odmjerenom jedinstvenom kaznom zatvora, optimalno će se ispuniti zahtjevi kako generalne, tako i specijalne prevencije.

Vrhovni sud Republike Hrvatske kao trećestupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP-a, nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede sud pazi po službenoj dužnosti.

Temeljem iznesenih razloga valjalo je, primjenom odredbe čl. 387 u svezi s čl. 394. st. 2. ZKP-a, žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda drugog stupnja.

U Zagrebu, 15. ožujka 2007.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zdravko Stojanović, v.r.

Marijan Svedrović, v.r.