Pž-6760/2017-3 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 48 Pž-6760/2017-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kujundžić Novak, predsjednice vijeća, Ivice Omazića, suca izvjestitelja i Nikoline Mišković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. L., vlasnika obrta S. Z. V. I. T., OIB ..., V., kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. i partneri j.t.d. u Z., protiv tuženika R. L. d.o.o., OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik Š. B., odvjetnik u Odvjetničkom društvu B. & Č. d.o.o. u Z., radi isplate iznosa od 124.326,73 kn i izdavanja punomoći, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-888/2017-10 od 29. rujna 2017., u sjednici vijeća održanoj 8. siječnja 2020.

p r e s u d i o j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-888/2017-10 od 29. rujna 2017.

Obrazloženje

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-888/2017-10 od 29. rujna 2017. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 124.326,73 kn sa zateznim kamatama od 22. travnja 2014. (točka I. izreke), kao i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za izdavanjem punomoćni kojom će tuženik ovlastiti tužitelja da za račun tuženika poduzima sve pravne radnje potrebne radi naplate osigurnine od C. o. d.d. za osobno vozilo marke BMW 740 D, godina proizvodnje 2009., registarske oznake ZG ..., snage motora 225 kW, obujma motora 2993 ccm, broja šasije WBAKM81070CY7733, temeljem police osiguranja automobilskog kaska 041094000958 od 29. kolovoza 2013, vezano za osigurani slučaj od 18. travnja 2014., koje uključuju i pokretanje sudskog postupka te naplatu tražbine, a koju će u protivnom zamijeniti sudska presuda (točka II.

izreke).

Nadalje, odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u cijelosti (točka III. izreke) te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 6.250,00 kn (točka IV. izreke).

Iz obrazloženja te presude proizlazi da nisu ispunjene pretpostavke za naknadu štete u iznosu od 124.326,73 kn, kao i zahtjeva za izdavanje punomoći s obzirom na to da se tuženik nije obvezao izdati tužitelju punomoć kojim će ga ovlastiti na zastupanje u parnici koja bi bila pokrenuta protiv C. o. d.d. radi isplate osigurnine temeljem police osiguranja automobilskog kaska, budući da je intencija tuženika bila tužitelju cedirati tražbinu iz ugovora o osiguranju koju ima prema C. o. d.d.. Pored toga, prvostupanjski sud smatra da takva punomoć i da je izdana ne bi proizvodila pravne učinke prema sudu uzimajući u obzir tko može u parničnom postupku zastupati stranku kao punomoćnik sukladno odredbi čl. 89.a Zakona o parničnom postupku, slijedom čega ne izdavanje takve punomoći nema karakter protupravne štetne radnje. O troškovima parničnom postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i u vezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku. Protiv presude prvostupanjskog suda tužitelj je podnio pravovremenu žalbu kojom ju pobija u cijelosti zbog bitnih povreda parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno preinačiti. Potražuje trošak žalbenog postupka.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a).

Prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a poglavito bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju tuženik posebno upire u žalbi.

Na 12. sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova održanoj 21. prosinca 2009. zauzeto je sljedeće pravno shvaćanje: Izostanak obrazloženja odbijanja dokaza predstavlja bitnu povredu čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a u slučaju kada iz ostalih razloga presude nije jasno zbog čega izvođenje predloženih dokaza ne bi bilo potrebno. U konkretnom slučaju iako je točno da prvostupanjski sud nije obrazložio zašto je odbio provesti dokaz pribave/priklopa spisa poslovni broj P-1049/15, iz ostalih razloga presude proizlazi da to nije bilo potrebno slijedom čega nije počinjena bitna povreda parničnog

postupka

na

koju

ukazuje

tuženik. Navedeno iz razloga jer je taj dokazni prijedlog tuženik isticao na okolnost da je u predmetu poslovni broj P-1049/2015 tužba odbačena što među strankama nije bilo sporno. Uostalom, nije bio niti sporan sadržaj punomoći koju je tuženik izdao tužitelju, a na koji sadržaj ukazuje tužitelj dopisom od 28. siječnja 2015. (str. 29 spisa) i potvrđuje tuženik podneskom iz predmeta poslovni broj P-1049/2015 (str. 31 spisa). Dakle, među strankama nije bio sporan sadržaj punomoći koju je tuženik izdao tužitelju da „u svoje ime i za svoj račun“ vodi postupak protiv C. o. d.d. zbog čega pribava/priklop spisa poslovni broj P-1049/2015 nije bio potreban.

Bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a nije počinjena niti iz razloga što je prvostupanjski sud na temelju provedenog dokaznog postupka zaključio da se tuženik nije obvezao izdati tužitelju punomoć kojim će tužitelja ovlastiti na zastupanje u parnici koja bi bila pokrenuta protiv C. o. d.d. Radi se o ocjeni dokaza (isprava) od strane prvostupanjskog suda (arg. iz odredbe čl. 8. ZPP-a) iz koje je proizašao zaključak o (ne)postojanju te sporne činjenice s obzirom na to da prvostupanjski sud smatra da je intencija tuženika bila cedirati tužitelju tražbinu koju ima prema C. o. d.d., a koji zaključak ako je pogrešan može samo imati za posljedicu pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

Nadalje, nije počinjena niti bitna povreda parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 188. st. 2. ZPP-a. Tužitelj pogrešno smatra da prvostupanjski sud nije mogao odlučivati o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu dok nije pravomoćno odlučeno o onom prvotnom.

Odredbom čl. 188. st. 2. ZPP-a propisano je da tužitelj može dva ili više tužbenih zahtjeva u međusobnoj vezi istaknuti u jednoj tužbi i tako da sud sljedeći od tih zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan.

Odredbom čl. 325. st. 2. ZPP-a propisano je da ako postoji više zahtjeva, sud će o svim tim zahtjevima, u pravilu, odlučiti jednom presudom. Dakle, prema navedenoj odredbi prvostupanjski sud će o više postavljenim tužbenim zahtjevima odlučiti različitim presudama samo iznimno. Imajući u vidu citirane odredbe, prvostupanjski sud je u situaciji kada je prvotno postavljeni tužbeni zahtjev ocijenio kao neosnovan, bio dužan istom presudom odlučiti o drugom (eventualno kumuliranom) tužbenom zahtjevu, pri čemu prema stavu ovog suda nije uvjet da odluka o prvom tužbenom zahtjevu postane pravomoćna.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 124.326,73 kn jer mu tuženik nije omogućio pokretanje postupka protiv C. o. d.d. radi naplate osigurnine.

Pored toga, tužitelj je postavio i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev radi izdavanja punomoći kojom će tuženik ovlastiti tužitelja da za račun tuženika poduzima sve pravne radnje potrebne radi naplate osigurnine od C. o. d.d., koje uključuju i pokretanje sudskog postupka te naplatu tražbine, a koju će u protivnom zamijeniti sudska presuda.

Prvostupanjski je sud na temelju isprava u spisu utvrdio sve činjenice koje su odlučne za donošenje odluke o (ne)osnovnosti tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari pa suprotno žalbenim navodima tužitelja nije trebalo provoditi nikakve daljnje dokaze, a poglavito saslušanjem svjedoka A. T..

Nisu uzeti u obzir dokazi (isprave) koje je dostavio tužitelj u žalbi u svrhu osporavanja zaključka prvostupanjskog suda. Odredbom čl. 352. st. 1. ZPP-a propisano je da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti što ovdje nije slučaj.

Iz obrazloženja pobijane presude i stanja spisa proizlazi sljedeće:

- da su tužitelj kao primatelj leasinga i tuženik kao davatelj leasinga sklopili Ugovor financijskom leasingu broj 44375/13 od 28. kolovoza 2013.,

- da je tužitelj kao ugovaratelj osiguranja 29. kolovoza 2013. sklopio s C. o. d.d. kao osigurateljem policu osiguranja automobilskog kaska u kojoj je kao osiguranik naveden tuženik,

- da je na objektu leasinga vozilu marke BMW 740 D registarske oznake ZG ...nastala totalna šteta 18. travnja 2014.,

- da je C. o. isplatilo tuženiku naknadu štete u iznosu od 154.103,32 kn po osnovi osigurnine,

- da je tužitelj platio tuženiku iznos od 102.706,55 kn na temelju odredbe čl. 11. Općih uvjeta ugovora o financijskom leasingu 8/13 kojom je propisano da u slučaju totalne štete dolazi do raskida ugovora o financijskom leasingu te ako šteta koju pretrpi davatelj leasinga ne bi bila u potpunosti nadoknađena od strane osiguratelja, davatelj leasinga ima pravo naplatiti od primatelja leasinga razliku pretrpljene štete,

- da se tuženik dopisom od 13. listopada 2014. upućenom tužitelju obvezao po isplati iznosa od 102.706,55 kn izdati punomoć kojom će mu prepustiti sva prava po predmetnoj polici osiguranja u svrhu poduzimanja svih pravnih radnji radi naknade štete od osiguratelja,

- da je tuženik izdao tužitelju punomoć da „u svoje ime i za svoj račun“ vodi postupak radi ostvarenja daljnjih tražbina po predmetnoj polici osiguranja protiv C. o. d.d.,

- da tužitelj obavijestio tuženika da mu treba izdati punomoć u kojoj bi trebalo stajati „u ime R. l. d.o.o., a za svoj račun“.

Osnovanost tužiteljeva zahtjeva prvenstveno treba sagledati kroz primjenu odredbe čl. 929. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO).

Prema odredbi čl. 921. ZOO-a ugovorom o osiguranju osiguratelj se obvezuje ugovaratelju osiguranja isplatiti osiguraniku ili korisniku osiguranja osigurninu ako nastane osigurani slučaj, a ugovaratelj se osiguranja obvezuje osiguratelju platiti premiju osiguranja.

Prema odredbi čl. 929. st. 1. ZOO-a u slučaju osiguranja za tuđi račun ili za račun koga se tiče, obvezu plaćanja premije i ostale obveze iz ugovora dužan je ispuniti ugovaratelj osiguranja, ali on ne može ostvariti prava iz osiguranja, čak i kad drži policu, bez pristanka osobe čiji je interes osiguran i kojoj ona pripadaju.

Tužitelj je kao ugovaratelj osiguranja sklopio ugovor o osiguranju automobilskog kaska s C. o. d.d. za račun tuženika kao osiguranika. Iz citirane odredbe čl. 929. ZOO-a slijedi da prava iz ugovora o osiguranju za tuđi račun pripadaju osiguraniku - ovdje tuženiku i on je imao pravo na isplatu osigurnine od strane osiguratelja. S druge strane, ugovaratelj osiguranja - ovdje tužitelj može ostvarivati prava iz osiguranja, a time i pravo na podizanje tužbe radi isplate osigurnine samo uz suglasnost i pristanak osiguranika. Dakle, dok ne dobije takav pristanak, ugovaratelj osiguranja nije ovlašten podnijeti tužbu za isplatu osigurnine protiv osiguratelja.

Nakon što je tužitelj isplatio tuženiku iznos od 102.706,55 kn, tuženik je izdao punomoć tužitelju za vođenje postupka u cilju ostvarenja tražbine iz ugovora o osiguranju automobilskog kaska kojim ga je ovlastio da „u svoje ime i za svoj račun“ pokrene parnicu protiv C. o. d.d. Prema pravnom shvaćanju ovog suda tuženik je izdanom punomoći učinio upravo ono što je propisano odredbom čl. 929. st. 1. ZOO-a - dao suglasnost i pristanak da tužitelj kao ugovaratelj osiguranja ostvaruje prava iz ugovora o osiguranju, a to obuhvaća i pravo tužitelja da u svoje ime podigne tužbu radi isplate osigurnine protiv C. o. d.d. Prema tome, tuženik je ispunio ono što je tužitelj od njega zahtijevao i na što se obvezao prije isplate iznosa od 102.706,55 kn - omogućio mu da samostalno pokrene parnicu protiv C. o. d.d. radi isplate osigurnine.

Na opisan način tužitelju je ustupljena tražbina prema C. o. d.d. iz ugovora o osiguranju automobilskog kaska pa se ovaj sud slaže s pravnim shvaćanjem prvostupanjskog suda da je izdanom punomoći tuženik imao namjeru ustupiti tražbinu tužitelju u smislu odredbe čl. 80. st. 1. ZOO- a.

Imajući u vidu navedeno, tužitelj je pogrešno tumačio doseg izdane mu punomoći od strane tuženika zbog čega je propustio pokrenuti parnični postupak protiv C. o. d.d., a što je mogao, već je suprotno tome u parničnom postupku koji se vodio pod poslovnim brojem P-1049/2015 kao tužitelja naveo tuženika uslijed čega je tužba odbačena. Stoga, tuženik nije postupao protivno načelima obveznog prava na koje ukazuje tužitelj u žalbi, nego je omogućio tužitelju poduzimanje pravnih radnji radi naknade štete protiv C. o. d.d., odnosno omogućio mu pokretanje parničnog postupka protiv osiguratelja u smislu odredbe čl. 929. st. 1. ZOO-a. Zbog toga je neosnovan prvotni tužbeni zahtjev za naknadu štete, jednako kao i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev radi izdavanja punomoći.

Odluka o troškovima parničnog postupka koju tužitelj nije osporavao konkretnim žalbenim navodima, pravilna je i zakonita.

Preostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značaja (arg. iz odredbe čl. 375. st. 1. ZPP-a).

Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 8. siječnja 2020.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kujundžić Novak