Gž R-1918/2013-2 · Županijski sud u Zagrebu

Poslovni broj 50 Gžr-1918/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Migotti Gajski kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Antonete Valentić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. Š. iz O., zastupanog po punomoćnici M. O. B., odvjetnici u Z., protiv I-tuženika HŽ, Z., II- tuženika HŽ P.p. d.o.o., Z. 12 i III-tuženika HŽ C. d.o.o., Z., II i III-tuženik zastupani po punomoćniku J. S., odvjetniku iz Odvjetničkog društva S.&P. u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1596/12-142 od 15. srpnja 2013., u sjednici vijeća održanoj dana 14. siječnja 2014.,

p r e s u d i o j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1596/12-142 od 15. svibnja 2013.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 659.352,02 kn s pripadajućom zateznom kamatom pobliže navedenoj u prvostupanjskoj presudi i troškom postupka (točka I izreke), te je tužitelju naloženo II i III-tuženiku naknaditi troškove postupka u iznosu od 6.600,00 kn (točka II izreke).

Presudu pobija tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 148/11 i 25/13 u daljnjem tekstu: ZPP-a). Predlaže preinačenje iste na način da sud drugog stupnja u cijelosti prihvati zahtjev tužitelja odnosno podredno ukidanje presude i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

Žalba tužitelja nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene zarade tužitelja koju isti, prema navodima tužitelja, trpi kao posljedicu ozljeđivanja na radu kod prednika tuženika 5. prosinca 1985.

U ovom stadiju postupka nesporno je da je tužitelj prilikom obavljanja svojih radnih zadataka za ŽTP, RO „Ž.p.“ OOUR „S. Z. gl.k.“, prednika tuženika, kao poslodavca u okviru svog radnog vremena dana 5. prosinca 1985. doživio povredu na radu u kojima je zadobio tjelesne ozljede. Nije sporno da je Odlukom Osnovnog suda udruženog rada u Zagrebu broj S- 2379/86 od 9. travnja 1987. pravni prednik tuženika obvezan tužitelju isplatiti naknadu štete koju je tužitelj doživio povodom naprijed navedenog ozljeđivanja i to naknadu neimovinske štete te naknadu izgubljene zaradu u visini razlike između ostvarene naknade za bolovanje i plaće koju bi tužitelj ostvario da je u periodu kada je bio na bolovanju radio. Također nije sporno da je tužitelju, temeljem odluke o prestanku radnog odnosa broj 58/93 od 29. siječnja 1993., prestao radni odnos kod prednika tuženika zbog neopravdanog nedolaska na posao.

Pošavši od utvrđenja da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je kod njega došlo do smanjenja ili gubitka radne sposobnosti i to kao posljedice predmetnog štetnog događaja, da se isto nije moglo utvrditi predloženim liječničkim vještačenjem po liječnicima traumatologu i neurologu već isključivo po liječniku medicine rada, a što tužitelj nije predložio odnosno da tužitelj nije dokazao postojanje uzročno posljedične veze između predmetnog ozljeđivanja izgubljene zarade koju potražuje sud prvog stupnja, pozvavši se na odredbu čl. 195 st. 1 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/94, 7/96 , 112/99 i 88/01 u daljnjem tekstu: ZOO-a), odbio je zahtjev tužitelja za naknadu štete.

Sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Za svoju odluku dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. tč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tužitelj u svojoj žalbi.

Suprotno žalbenim navodima sud prvog stupnja dao je valjane razloge zbog čega je odbio prijedlog tužitelja za provođenje vještačenja po vještacima traumatologu odnosno neurologu, koje prihvaća i ovaj sud. To iz razloga što se činjenica da li je kod tužitelja, kao posljedice predmetnog štetnog događaja, došlo do smanjenja ili gubitka radne sposobnosti, s obzirom na nespornu činjenicu da tužitelju isto nije utvrđeno u upravnom postupku pri nadležnom fondu, može utvrditi temeljem vještačenja po liječniku medicine rada. To iz razloga što u smislu odredbe čl. 34 st. 1 i 4 Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 102/98, 71/99, 127/00, 59/01, 109/01, u daljnjem tekstu ZMO) invalidnost postoji kada je kod osiguranika, zbog promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, radna sposobnost trajno smanjena za više od polovice prema tjelesno i psihički zdravome osiguraniku iste ili slične naobrazbe i sposobnosti, s time da poslovi prema kojima se ocjenjuje sposobnost za rad osiguranika obuhvaćaju sve poslove koji odgovaraju njegovim tjelesnim i psihičkim sposobnostima, a smatraju se odgovarajućim njegovim dosadašnjim poslovima.

Nadalje, kad se kod osiguranika utvrdi naprijed navedena profesionalna nesposobnost za rad, utvrđuje se preostala radna sposobnost ako se, s obzirom na njegovo zdravstveno stanje, životnu dob, naobrazbu i sposobnost, može profesionalnom rehabilitacijom osposobiti za rad s punim radnim vremenom na drugom poslu. Stoga je, i po mišljenju ovog suda, u konkretnom slučaju, navedena okolnost mogla biti utvrđena vještačenjem liječnika specijaliste medicine rada koji ima relevantna saznanja vezana i o poslovima prema kojima se ocjenjuje sposobnost za rad tužitelja a nije bilo razloga zbog kojih bi se za isto imenovao drugi ovlašteni vještak u smislu odredbe čl. 3 Uredbe o medicinskom vještačenju u mirovinskom osiguranju (“Narodne novine” broj 12/2013) koja uredba se u parničnom postupku niti ne primjenjuje.

Nastavno navedenom, žalbeni navodi vezani za mišljenje tužitelja kako je sud mogao tu činjenicu utvrditi uvidom u vještačenja provedenim u drugim predmetnima (br. S-2379/86 i S-3416/87 Osnovnog suda udruženog rada i Pr- 17904/91 Općinskog suda u Zagrebu) u kojima vještačenje nije provedeno po liječniku specijalistu medicine rada s time da se stranke nisu niti suglasile da se navedeni dokazi cijene u ovom parničnom postupku, pa sud nije niti imao ovlasti iste cijeniti, ukazuju se neodlučnima.

Također valja reći da je sud u smislu odredbe čl. 220 st. 2 ZPP-a odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja relevantnih činjenica, a da tužitelj prijedlog za provođenje vještačenja po vještaku specijalisti medicine rad nije predložio. Suprotno mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uvjeti iz čl. 251 st. 5 ZPP-a jer se ne radi o posebno složenom vještačenju niti o raspolaganju stranaka iz čl. 3 st. 3 ZPP-a.

Neosnovano tužitelj navodi kako sud nije na njegov prijedlog priklopio spis broj Pn- 7637/99 u kojem je navodno priklopljen spis S-3416/87 budući je isti sud priklopio, te u isti izvršio uvid ne konstatirajući da bi tom spisu bio priklopljen spis S-3416/87, a kako to proizlazi iz zapisnika s glavne rasprave od 11. rujna 2002. Stoga niti u tom pogledu nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

Netočan je i navod tužitelja da bi sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer da je u obrazloženju pobijane presude naveo kako je između stranaka sporna pasivna legitimacija i postojanje uzročno posljedične veze, a da je tijekom postupka prednik tuženika isto učinio nespornim. To iz razloga što su tuženici, nakon što je njihov prednik doista naprijed navedeno učinio nespornim, u svojim podnescima od 13. svibnja 2008. i 2. lipnja 2009. osporili pasivnu legitimaciju i postojanje uzročno posljedične veze uslijed čega je isto među strankama, a kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, sporno. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih raspoloživih dokaza i njihove ocjene (članak 8. i čl. 223. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tužitelj navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno.

Nije sporno među strankama, a kako to proizlazi iz odluka prednika tuženika od 18. rujna 1992. da se tužitelj od 1. listopada 1992. zbog tehnoloških razloga nalazio na čekanju kod kuće te da mu je bilo priznato pravo na minimalnu plaću bez prava na troškove prijevoza i toplog obroka te da mu je temeljem odluke od 29. siječnja 1993. zbog neopravdanog nedolaska na posao pet uzastopnih radnih dana radni odnos kod prednika tuženika prestao s danom 22. siječnjem 1993.

Tužitelj je dakle u periodu od kada je bio na čekanju eventualno gubio na zaradi jer je zbog ekonomskih i tehnoloških razloga zbog kojih je poslodavac promijenio tehnologiju rada bio upućen na čekanje a ne zbog eventualnih posljedica predmetnog ozljeđivanja. Obzirom na navedeno te na činjenicu da tužitelj navedeno rješenje nije pobijao isti u periodu dok je bio na čekanju nema pravo na isplatu veće plaće od one određene tim rješenjem. Također nakon što je tužitelju prestao radni odnos (zbog njegovog skrivljenog ponašanja a ne zbog posljedica ozljede na radu od 5. prosinca 1985.) tužitelj nije trpio štetu u vidu izgubljene zarade zbog ozljede na radu već zbog toga što nije bio u radnom odnosu pa ne postoji odgovornost njegovog poslodavca za eventualno izgubljenu zaradu.

U konkretnom slučaju poslodavac tužitelja bio bi u obvezi tužitelju, nakon prestanka njegovog radnog odnosa, isplaćivati rentu zbog izgubljene zarade samo pod pretpostavkom da je tužitelju radni odnos prestao upravo uslijed ozljede od 5. prosinca 1985., što se u konkretnom slučaju nije ostvarilo. Suprotno mišljenju tužitelja isti nema pravo niti na naknadu izgubljene zarade u periodu do upućivanja na čekanje (od 1988. do 1992). U pravu je tužitelj kada tvrdi da je odgovornost prednika tuženika odnosno sada tuženika objektivna. To iz razloga jer je odgovornost poslodavca po kriteriju uzročnosti predviđena posebnom zakonskom normativom Zakona o zaštiti na radu ( čl. 6 Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" broj 19/83 i 17/86) i čl. 15 Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" broj 59/96, 94/96 i 114/03).

Kod odgovornosti po kriteriju uzročnosti poslodavac odgovora u okolnostima kada postoji uzročna veza između štetne radnje i štete bez obzira na krivnju poslodavca. Dakle poslodavac odgovara već na temelju objektivne činjenice da je šteta počinjena pa se isti ne oslobađa odgovornosti ako nije kriv što se šteta dogodila već se može osloboditi od odgovornosti samo ako dokaže da je ista prouzročena višom silom, krivnjom samog oštećenog ili treće osobe. U pogledu dokazivanja tih činjenica teret dokaza je na njemu. Međutim teret dokaza da je šteta uopće nastala je na tužitelju.

Isto tako, suprotno mišljenju žalitelja, teret dokaza o postojanju uzročno posljedične veze između štetne radnje i štete i kod objektivne odgovornosti, kao u konkretnom slučaju, je na oštećeniku, dakle na tužitelju, a kako je to pravilno utvrdio sud prvog stupnja.

Kako tužitelj nije dokazao da bi u tom periodu bio na bolovanju zbog predmetnog ozljeđivanja, da bi mu rješenjem u upravnom postupku bilo utvrđeno smanjenje radne sposobnosti zbog koje bi bio raspoređen na drugo (manje plaćeno) radno mjesto, da bi upravo zbog posljedica predmetnog ozljeđivanja bio raspoređen na radno mjesto manevriste za koje je primao plaću a ne na neko drugo adekvatno (bolje plaćeno) radne mjesto odnosno kako nije dokazao da bi u tom periodu uopće gubio na zaradi i da bi taj gubitak bio uzrokovan predmetnim povređivanjem na radu isti nije dokazao niti nastanak štete (niti u naprijed navedenom periodu), koju u ovoj pravnoj stvari potražuje.

Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz čl. 6 Zakona o zaštiti na radu i čl. 195. st 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/94, 7/96 , 112/99 i 88/01 u daljnjem tekstu: ZOO-a) te pravilno primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

I odluka o troškovima postupka pravilna je kako po osnovi (čl. 154. st. 1 ZPP-a) tako i po visini (čl. 155 st. 1 ZPP-a) troškova koji su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04 i 148/09).

Slijedom iznesenog valjalo je temeljem čl.368. st.1. ZPP žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu, 14. siječnja 2014.

Predsjednik vijeća:

Dubravka Migotti Gajski