Kžzp-9/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kžzp 9/09-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, po sucu tog suda mr. sc. Branku Brkiću, uz sudjelovanje sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničara, u pravnoj stvari predlagateljice J. I. iz Z., koju zastupa punomoćnik D. G., odvjetnik iz Z., protiv protustranke Republike Hrvatske, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko- upravni odjel, odlučujući o žalbi predlagateljice, podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 16. veljače 2009. broj Kzp-7/08, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, dana 26. ožujka 2009.,

r i j e š i o j e:

I. Uvažava se žalba predlagateljice J. I. te se preinačuje rješenje suda prvog stupnja na način da se prihvaća zahtjev predlagateljice za suđenje u razumnom roku i nalaže Županijskom sudu u Zagrebu da u najkraćem mogućem roku, ali ne duljem od pet mjeseci od dana dostave prijepisa ovog rješenja, donese drugostupanjsku odluku u kaznenom postupku broj Kž-1617/08.

II. Predlagateljici se na ime primjerene naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku dosuđuje iznos 4.500,00 kuna (slovima: četiritisućepetsto kuna i nula lipa).

III. Nalaže se Republici Hrvatskoj isplatiti ovim rješenjem dosuđen iznos na ime primjerene naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva predlagateljice Ministarstvu … za njezinu isplatu.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu odbijen je zahtjev predlagateljice J.

I., podnesen putem punomoćnika D. G., odvjetnika iz Z., na temelju članka 27. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj 150/05, 16/07 i 113/08 – dalje u tekstu: ZS), za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kaznenom postupku koji se pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu vodio pod brojem Ko-4571/2002, protiv okrivljene D. P., zbog kaznenog djela protiv vjerodostojnosti isprava, ovjerovljavanja neistinitog sadržaja iz članka 315. stavak 1. i stavak 2. Kaznenog zakona (dalje u tekstu: KZ), a povodom optužnog akta oštećenika kao tužitelja J. I. (ovdje predlagateljice), S. B. i K. K..

Protiv navedenog rješenja žalbu je pravovremeno podnijela predlagateljica J. I. putem punomoćnika, odvjetnika D. G., ne navodeći razloge žalbe, a sukladno odredbi članka 350. stavak 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08 i 123/08 – ispravak – dalje u tekstu: ZPP. U žalbi se navodi da je razdoblje šest godina, jedan mjesec i 20 dana u svakom slučaju predugo za vođenje kaznenog postupka, zbog ovakvih kaznenih djela jer da bi se ovakvi postupci trebali voditi promptnije, osobito kada se ima na umu mogućnost nastupanja zastare kaznenog progona. Stoga predlaže da se ova žalba usvoji te preinači pobijano rješenje na način da se prihvati predlagateljičin zahtjev.

Žalba predlagateljice je osnovana.

U pravu je predlagateljica kada tvrdi da sud prvog stupnja nije pravilno ocijenio da se duljina trajanja kaznenog postupka koji se vodio pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem Ko-4751/2002, protiv okrivljene D. P., a povodom optužnog akta predlagateljice kao oštećenice, ne može smatrati prekoračenjem razumnog roka i povredom njezinog prava na suđenje u razumnom roku.

Sud prvog stupnja svoju odluku o neosnovanosti zahtjeva predlagateljice obrazlaže činjenicom da je tijekom pravno relevantnog razdoblja koje je u predmetnoj pravoj stvari trajalo ukupno šest godina, jedan mjesec i 20 dana (što je sud prvog stupnja pravilno utvrdio, poštujući u potpunosti mjerila za računanje početka i kraja pravno relevantnog razdoblja), sud poduzimao sve zakonom predviđene i potrebne radnje u svrhu meritorne odluke o kaznenoj odgovornosti okrivljenice, da predlagateljica nije pridonijela duljini trajanja ovog postupka, dok je duljina njegovog trajanja rezultat izmjene raspravnog suca u tijeku postupka te potrebe pribavljanja dokumentacije od drugih nadležnih tijela, što nužno dovodi do zastoja u postupku. Slijedom navedenog, zaključeno je da postupanjem suda u predmetnom postupku nije povrijeđeno pravo predlagateljice na suđenje u razumnom roku.

Međutim, u postupku zaštite prava na suđenje u razumnom roku ne ocjenjuje se zakonitost i pravilnost postupanja suda te opravdanost odnosno nužnost poduzetih radnji, već ekonomičnost i efikasnost njegovog postupanja. Za potonje ovaj sud drugog stupnja smatra da u konkretnom kaznenom postupku nije bilo u dostatnoj mjeri poštivano.

Naime, iz utvrđenog stanja spisa predmeta, a što je sud prvog stupnja pravilno utvrdio, proizlazi da je od zaprimanja optužnog akta kod Općinskog suda u Zagrebu (sada Općinskog kaznenog suda u Zagrebu) do održavanja prve glavne rasprave proteklo dvije godine, dva mjeseca i 15 dana, u kojem je razdoblju pribavljan spis Općinskog državnog odvjetništva s rješenjem o odbacivanju kaznene prijave i dostavnicama o primitku tog rješenja za oštećenike. Tijekom tog razdoblja sud je postupao neefikasno jer je nakon dopisa državnom odvjetništvu, koji je uslijedio nepunih mjesec dana od zaprimanja optužnog akta, postupanje po tom dopisu požurio prvi put protekom sedam mjeseci, a drugi put protekom pet mjeseci, ne primijenivši efikasnija sredstva za sankcioniranje nepostupanja drugog državnog tijela u odnosu na traženje suda (npr. obraćanja čelniku tog državnog tijela). Takvim neefikasnim radom suda, postupak je bio u zastoju više od jedne godine. No, nakon što je državno odvjetništvo dostavilo traženi spis, uočava se daljnja neaktivnost u radu suda, jer je glavna rasprava (prva u postupku) održana tek jednu godinu, jedan mjesec i pet dana od zaprimanja spisa državnog odvjetništva. Nakon toga dolazi do kraćeg razdoblja ažurnog rada na predmetu te je u nepuna četiri mjeseca u dva navrata održana glavna rasprava i zatražen je priklop spisa P-3012/02 koji je priklopljen tek deset mjeseci nakon prvog traženja. Iduća glavna rasprava održana je tek jednu godinu, osam mjeseci i devet dana nakon prethodne, s time da je u međuvremenu došlo i do promjene raspravnog suca. Nakon toga započinje se s relativno ažurnim radom na predmetu te je u razdoblju od 10. siječnja 2007. do 9. srpnja 2008. u pet navrata održana glavna rasprava, provedeno je vještačenje dokumentacije od strane vještaka neuropsihijatra te je u konačnici donesena i prvostupanjska odluka. Spis predmeta trenutno se nalazi povodom žalbe pred drugostupanjskim sudom i u trenutku odlučivanja povodom žalbe na rješenje o odbijanju zahtjeva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku još uvijek nije donesena drugostupanjska odluka.

Stoga, imajući na umu da je u predmetnom postupku Općinski kazneni sud u Zagrebu dopustio da postupak bude u zastoju bude više od tri godine (što već samo po sebi predstavlja povredu prava na suđenje u razumnom roku) te da je u razdoblju šest godina, jedan mjesec i 20 dana donesena jedna prvostupanjska odluka protiv koje je podnesena žalba o kojoj još uvijek nije odlučeno, ovaj sud drugog stupnja opisano postupanje Općinskog kaznenog suda u Zagrebu u predmetu Ko-4751/2002 ocjenjuje neprihvatljivim te zaključuje da takvo postupanje predstavlja povredu prava na suđenje u razumnom roku, osobito kada se ima na umu da se u konkretnoj situaciji ne radi o složenom predmetu (jedna okrivljenica koja se tereti za počinjenje jednog kaznenog djela).

Okolnost da je (sada) Općinski kazneni sud u Zagrebu, tek nakon glavne rasprave 10. siječnja 2007. poduzimao zakonom predviđene i potrebne radnje s ciljem donošenja meritorne odluke o kaznenoj odgovornosti okrivljenice, a povodom optužnog akta, između ostalih, i predlagateljice, pri čemu je donesena prvostupanjska odluka, no, ne i drugostupanjska, ukazuje da postupanje nadležnih sudova, i to prvenstveno Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, u kaznenom postupku u odnosu na koji predlagateljica traži zaštitu nije u dostatnoj mjeri u suglasju s načelima ekonomičnosti, efikasnosti te koncentracije glavne rasprave. Stoga je u kaznenom postupku pokrenutom od strane predlagateljice, u kojem ona kao oštećenica,

initelj

odnosno žrtva kaznenog djela, ima pravo zaštite svojeg pojedinačnog interesa da poč kaznenog djela bude pravedno i svrhovito kažnjen, došlo do povrede njezinih prava na suđenje u razumnom roku, zbog čega je žalbu predlagateljice valjalo prihvatiti i pobijano rješenje preinačiti na način kako je to učinjeno pod točkama I. i II. izreke ovog rješenja.

Određujući visinu naknade primjerene povredi prava koju predlagateljica trpi, Vrhovni sud Republike Hrvatske imao je na umu duljinu pravno relevantnog razdoblja tijekom kojeg je donesena prvostupanjska odluka, protiv koje je podnesena žalba o kojoj još nije odlučeno, prirodu i složenost postupka te radnje poduzimane tijekom postupka, značaj pravnog dobra koji se kaznenim postupkom štiti, kako za predlagateljicu, tako i za društvo u cjelini te po sudu prvog stupnja utvrđeno nepostojanje doprinosa predlagateljice. Stoga je, uvažavajući navedene okolnosti, kao i gospodarske i socijalne prilike u Republici Hrvatskoj, ocjenjeno da naknada primjerena povredi prava na suđenje u razumnom roku koju predlagateljica trpi iznosi 4.500,00 kuna.

Određujući rok u kojem je Županijski sud u Zagrebu dužan donijeti odluku, ovaj je sud imao na umu duljinu dosadašnjeg kaznenog postupka, njegovu složenost, kao i radnje koje je još potrebno provesti. S obzirom na činjenicu da se radi o drugostupanjskom postupku, zaključeno je da je primjereni rok za donošenje odluke rok od pet mjeseci.

Budući da iz navedenog proizlazi da je pravo predlagateljice J. I. na suđenje u razumnom roku u kaznenom postupku Općinskog kaznenog suda u Zagrebu koji se vodio pod brojem Ko-4571/02, a sada se u žalbenom postupku vodi pred Županijskim sudom u Zagrebu pod brojem Kž-1617/08, povrijeđeno, to je valjalo uvažiti njezinu žalbu i na temelju članka 28. stavak 3. ZS-a riješiti kao u izreci.

U Zagrebu 26. ožujka 2009.

Zapisničar:

Sudac:

Martina Slunjski, v.r.

mr. sc. Branko Brkić, v.r.

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti ustavna tužba (članak 28. stavak 3. ZS-a).