Rev-458/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 458/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Radomire Felicijan-MaoduŠ, Stanka Jesenkovića, Borisa Guttmanna i Stanislava Plazonića, kao članova vijeća, u građansko-pravnoj stvari tužitelja V. J. iz P. ..., zastupanog po punomoćniku P. Đ., odvjetniku iz B., protiv tuženih M. M. i V. N., oboje iz B., ..., oboje zastupanih po punomoćniku G. Z., odvjetniku iz B., radi isplate, rješavajući reviziju tuženih protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Bjelovaru od 10. listopada 1991. br.Gž-1465/1991-26, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 17. prosinca 1990. br. P- 805/1990-24, u sjednici održanoj dana 7. svibnja 1992.

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženih kao neosnovana.

Obrazloženje

Pobijanom presudom drugostepenog suda potvrđena je presuda prvostepenog suda kojom su odbijeni tuženi s protutužbenim zahtjevom kojim traže da im tužitelj plati na ime ostatka kupovnine 2.860,60 dinara, što sada iznosi 2.861 HRD, sa sporednim potraživanjima, a podredno da im plati 1.100,00 dinara, što sada iznosi 1.100 HRD sa zakonskim zateznim kamatama od dana zaključenja kupoprodajnog ugovora i da im naknadi parnični trošak. Naprotiv, tuženi su obvezani da tužitelju naknade parnični trošak.

Protiv presude drugostepenog suda izjavili su reviziju tuženi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen, niti se nadležni javni tužilac izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Drugostepeni je pravilno potvrdio presudu prvostepenog suda kojom su odbijeni tuženi s protutužbenim zahtjevom kojim traže da im tužitelj plati na ime ostatka kupovnine din 2.860,60 što sada iznosi 2.861 HRD sa sporednim potraživanjima (to je 1/2 neplaćene ugovorene kupovnine preračunate u DM na dan zaključenja kupoprodajnog ugovora čija dinarska protuvrijednost na dan kad ju je trebalo isplatiti iznosi navedeni iznos), podredno da im plati 1.100, dinara, što sada iznosi 1.100 HRD temeljem iste osnove sa zakonskim zateznim kamatama od dana zaključenja kupoprodajnog ugovora do isplate (to je nominalni iznos 1/2 neplaćene ugovorene kupovnine) da im naknadi parnični trošak, jer je utvrđeno da su stranke u pismenom ugovoru koji su zaključili 20. svibnja 1988. godine ugovorile kupovninu za nekretnine koje su tuženi prodali tužitelju, u iznosu od dinara 22.000.000 što sada iznosi 2.200 HRD,s time da se 1/2 kupovnine isplati odmah, a druga polovina do najkasnije 15. 11. 1988. godine, nakon čega tek kupac može ući u posjed kupljenih nekretnina (str.

3. spisa), tužitelj je prije isteka navedenog roka ponudio isplatu preostalog dijela kupovnine ali su tu ponudu tuženi odbili i zato je tužitelj ostatak kupovnine položio u sudski polog (Rl-308/88). Utvrđeno je nadalje da nakon što je kupoprodajni ugovor potpisan da je došlo medu strankama do spora jer su tuženi usmeno tražili da se neplaćeni dio kupovnine (zbog predmijevane inflacije) preračuna u DM prema tečaju na dan zaključenja ugovora, a da se isplata izvrši u dinarima prema tečaju DM na dan isplate na što tužitelj kao kupac nije pristao i da su konačno tuženi uzeli 1/2 kupovnine koju im je isplatio tužitelj, (što nije sporno) i time prema mišljenju suda izrazili i konačno svoj pristanak na sadržaj pismenog kupoprodajnog ugovora on glasi, na što upućuju i iskazi oca tužitelja koji je u ime tužitelja pregovarao povodom kupoprodaje i svjedoka koji je pisao ugovor, a na koje se iskaze poziva sud.

Dakle, prema utvrđenju suda isplata neplaćenog dijela kupovnine ugovorena je bez valutne klauzule, tj. onako kako je u pismenom kupoprodajnom ugovoru navedeno i stoga tuženi u reviziji bespredmetno ponavljaju da pismeni sadržaj kupoprodajnog ugovora ne odgovara pravoj volji stranaka i da je pravu volju sud trebao tek utvrditi saslušanjem stranaka i pisca ugovora, a oni su svi saslušani u toku ovog postupka (tuženi nisu pobijali navedeni ugovor zbog navodnih mana volje prilikom zaključenja). Polaganjem neplaćenog dijela kupovnine u sudski polog unutar roka u kojem je tužitelj kao kupac bio dužan isplatiti ostatak kupovnine tužitelj je ispunio na vrijeme svoju ugovornu obvezu iz kupoprodajnog ugovora i stoga nije osnovan niti podredni protutužbeni zahtjev na isplatu neplaćenog dijela kupovnine u nominalnom iznosu sa zateznim kamatama počevši od dana zaključenja kupoprodajnog ugovora do dana isplate.

Kraj takvog stanja stvari pravilno je primijenjeno materijalno pravo kad su odbijeni tuženi sa protutužbenim zahtjevima, pa kako nema bitne povrede odredaba parničnog postupka, valjalo je reviziju tuženih odbiti kao neosnovanu, (čl. 393. Zakona o parničnom postupku, koji je temeljem čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku preuzet kao zakon Republike Hrvatske, "NN" br. 53/91).

U Zagrebu, 7. svibnja 1992.

Predsjednik vijeća:

Đorđe Bjegović, v. r.