I Kž-784/2001-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-784/01-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Josipa Budinskog, Vesne Vrbetić, Hajrije Novoselec i Gordane Matasić-Špoljarić, kao članova vijeća, te više sudske savjetnice Jasmine Dolmagić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. D., zbog kaznenog djela iz čl. 192. st. 2. KZ i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnijetim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 07. rujna 2001. godine, broj: I-KZM-4/01, u sjednici održanoj 06. veljače 2003. godine, u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića i branitelja opt. M. D., D. G., odvjetnika u Z.,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e:

I. Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, ukida se prvostupanjska presuda u dijelu kojim je opt. M.D. oslobođen optužbe zbog kaznenog djela iz čl. 192. st. 2. i 5. KZ-a, opisanog u toč. 2. izreke presude, te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim vijećem.

II. Žalba državnog odvjetnika u ostalom dijelu, te žalba optuženika M.D. odbijaju se kao neosnovane, te se potvrđuje prvostupanjska presuda u pobijanom a neukinutom dijelu.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Zagrebu proglasio je krivim opt. M.D., zbog kaznenog djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa bludnom radnjom iz čl. 193. st. 1. KZ-a, opisanog u toč. 1. njezine izreke, te ga je na temelju istog zakonskog propisa osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Na temelju odredbe čl. 63. st. 1. KZ-a u izrečenu čunava mu se vrijeme provedeno u pritvoru od 28. prosinca 2000. do 12. listopada kaznu ura

2001. godine.

Istom presudom opt. M.D. je na temelju odredbe čl. 354. toč. 3. ZKP-a oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo, spolni odnošaj s djetetom iz čl. 192. st. 2. i 5. KZ-a, opisanog u toč. 2. njezine izreke.

Na temelju odredbe čl. 122. st. 4. ZKP optuženik je u odnosu na osuđujući dio prvostupanjske presude oslobođen dužnosti naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1-6 ZKP, dok je u odnosu na troškove kaznenog postupka za oslobađajući dio presude na temelju odredbe čl. 123. ZKP-a odlučeno da padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Protiv te presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik i opt. M.D. putem branitelja D.G., odvjetnika u Z.

Državni odvjetnik se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na osuđujući i u odnosu na oslobađajući dio prvostupanjske presude, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu u osuđujućem dijelu preinači i optuženika M.D. proglasi krivim zbog kaznenog djela iz čl. 192. st. 2. KZ-a kako je opisano u toč. 1. optužnice, a u odnosu na oslobađajući dio, tj. u odnosu na djelo u toč. 2., da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim vijećem.

Opt. M.D. žali se u odnosu na osuđujući dio prvostupanjske presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Opt. M.D. dao je odgovor na žalbu državnog odvjetnika, s prijedlogom da se ta žalba odbije. Ujedno je stavio zahtjev da se njega i njegovog branitelja obavijesti o sjednici vijeća drugostupanjskog suda.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, postupajući u skladu s odredbom čl. 373. st. 1. ZKP, nakon razgledavanja spisa vratio ih je Vrhovnom sudu uz podnesak od 24. siječnja 2002. godine, broj: KŽ-DO-67/02, s prijedlogom da se prihvati žalba državnog odvjetnika, a odbije žalba optuženika.

U skladu s odredbom čl. 374. st. 1. ZKP o sjednici vijeća drugostupanjskog suda obaviješten je branitelj optuženika, D.G., odvjetnik u Z., koji je pristupio na sjednicu, dok opt. M.D. nije obaviješten, jer se obavijest vratila s napomenom da nije nađen na datoj adresi, a sud nije obavijestio o promjeni boravišta, pa je sjednica u skladu s odredbom čl. 374. st. 4. ZKP održana u njegovoj odsutnosti.

Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana, dok žalba optuženika nije osnovana.

No, državni odvjetnik nije u pravu kada se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na osuđujući dio prvostupanjske presude i kazneno djelo iz čl. 193. KZ-a ("Narodne novine", broj: 110/97). Suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je opt. M.D. prema ošt. M.M.F. postupio na način opisan u toč.

1. izreke prvostupanjske presude i time počinio kazneno djelo bludnom radnjom iz čl. 193. KZ-a, a ne, kako mu je državni odvjetnik činjenično i pravnom oznakom po čl. 192. st.

2. KZ-a stavio na teret u optužnici. Za činjenične zaključke u tom smislu prvostupanjski sud je dao valjane razloge, koje u cijelosti prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud. Naime, prvostupanjski sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka ginekologa dr. S.B. pravilno utvrdio da optuženik svojim spolnim organom nije prodro u spolni organ oštećene djevojčice, već da je samo svojim spolnim organom trljao po vanjskom dijelu spolnog organa djevojčice, a isto tako da je jezikom lizao po vanjskom dijelu njezinog spolnog organa.

Iako je vještak ginekolog, odgovarajući na postavljena pitanja, iskazao da ne može sa potpunom sigurnošću odbaciti mogućnost da je optuženik eventualno vrškom spolovila ušao u spolovilo djevojčice, ali je na kraju ipak iskazao mišljenje da je u ovom konkretnom slučaju, moglo doći samo do dodirivanja između spolnih organa, jer da bi u suprotnom trebalo doći do nekih ozljeda kod djevojčice, što nije utvrđeno, premda je ginekološki pregled djevojčice obavljen šest sati nakon događaja. Iz cjelokupnog sadržaja njegovog nalaza i mišljenja vidljivo je da inkriminirani događaj prvenstveno ocjenjuje u smislu da do spolnog odnosa pa i onog u smislu da je "vrškom ušao u spolovilo djevojčice", nije došlo.

Iz nalaza i mišljenja vještaka očito proizlazi da ni on sam ne daje isti stupanj vjerojatnosti o iznesenim mogućim varijantama, pa nije utemeljena suprotna tvrdnja državnog odvjetnika kako su prema mišljenju vještaka sve solucije moguće, a kako je i sama ošt. djevojčica u tijeku istrage u tom smislu iskazala, neosnovano smatrajući, da je na taj način dokazana činjenica spolnog odnošaja. Ne samo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio kako do spolnog odnošaja nije došlo, logično je i životno razumljivo da je takvo utvrđenje upravo u interesu oštećene djevojčice za njezino psihofizičko stanje i razvoj.

S obzirom na svoju životnu dob, djevojčica se i nije mogla određeno i nedvojbeno izjasniti o spornoj okolnosti, spornoj po stajalištu državnog odvjetnika, pa njezino iskazivanje na glavnoj raspravi, kako je optuženik ušao samo vrškom u njezino spolovilo, a ne zna kako se osjećala, imajući u vidu da na njezinom spolnom organu ni na vanjskom ni na unutarnjem dijelu nisu nađene bilo kakve ozljede ili tragovi guranja muškog spolnog organa u spolovilo djevojčice, ne može biti temelj za utvrđivanje činjenice spolnog odnošaja u smislu da je on obavljen.

Isto tako, ako se uzmu u obzir sve naprijed navedene okolnosti, za utvrđenje te činjenice, suprotno žalbenom navodu državnog odvjetnika, ne može biti temelj njezina izjava, pri dolasku kući neposredno nakon inkriminiranog događaja, da je silovana. Naime, rezultati izvedenih dokaza nedvojbeno ukazuju da je djevojčica taj izričaj iskazala u laičkom općenitom smislu u kojem se i bludne radnje podvode pod pojam silovanja. Zbog svega navedenog prvostupanjski sud je činjenje optuženika pravilno utvrdio i prema tome uskladio činjenični opis djela, koje je ispravno pravno označio kao kazneno djelo iz čl. 193.

KZ-a.

Opt. M.D. također nije u pravu kada se žali protiv osuđujućeg dijela prvostupanjske presude.

Prije svega, on nije u pravu kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud, suprotno njegovim žalbenim navodima,

ke iznio valjane činjenično stanje pravilno i potpuno utvrdio i za svoje činjenične zaključ razloge, utemeljene na rezultatima izvedenih dokaza. Tako je ošt. djevojčica M.M.F. na prepoznavanju od 10. svibnja 2000. godine (list 24 do 26) nedvojbeno prepoznala opt. M.D. kao počinitelja kaznenog djela. Prije samog prepoznavanja navela je po svom sjećanju neke okolnosti glede osobe počinitelja i njegove odjeće, posebno ukazujući na tamnu boju njegove kose. Kada joj je pokazana grupa od pet osoba, ona je odmah, pokazujući, izjavila da je počinitelj kaznenog djela drugi u grupi, govoreći "ovaj drugi, to je sigurno taj". Nakon toga na pitanje, po kojim detaljima ga prepoznaje odgovorila je: po starosti, po kosi, po izgledu lica, po očima, ustima, obrazima.

Zbog navedenog, nisu utemeljeni istaknuti prigovori optuženika, kojima opovrgava pravilnost i rezultat prepoznavanja. To tim više što je prvostupanjski sud nedvojbeno utvrdio da je upravo optuženik počinitelj kaznenog djela na štetu djevojčice M.M.F. i na temelju biološkog vještačenja provedenog u Centru za kriminalistička vještačenja u Z. Prigovori optuženika glede tog vještačenja su potpuno neutemeljeni i neprihvatljivi. Nema ni govora da bi optuženiku počinjenje predmetnog kaznenog djela bilo podmetnuto. Njegova tvrdnja da je u vještačenju korištena njegova sperma izuzeta u postupku zbog kaznenih djela silovanja za koja je osuđen 1994. godine nema nikakvog uporišta.

Naime, u zapisniku o očevidu od 17. rujna 1999. godine (list 10/2) je konstatirano da je od oštećenice, pored ostalog, izuzet donji dio tamnoplave trenirke, na kojoj se nisu uočavali tragovi biološkog porijekla, te sive dječje gaćice sa vidljivim tragovima prožimanja tekućine, nalik na tragove koji nastaju mokrenjem. Pregledom tijela oštećenice utvrđene su ozljede na leđima, ispod pazuha, na desnoj nozi u predjelu bedrene kosti. Te povrede su pobliže opisane u bolničkoj prijavi Kliničke bolnice S., u kojoj je liječnički pregled oštećenice obavljen iste noći, šest sati nakon događaja (list 13). Istovremeno je obavljen i ginekološki pregled, te u tom smislu nisu nađene ozljede, tragovi silovanja (list 14). Iz zapisnika o vještačenju (list 16) vidljivo je da su od oštećene djevojčice izuzeti odjevni predmeti dostavljeni Centru za kriminalistička vještačenja I.V. u Z. 23. rujna 1999. godine i da je zapisnik o biološkom vještačenju sastavljen 11. listopada 1999. godine. Tim vještačenjem su nađeni tragovi sperme na donjem dijelu trenirke, na unutarnjoj strani njezinog gornjeg dijela, te na stražnjoj strani gaćica uz gornji rub. Izvršena je DNA analiza navedenih tragova sperme i rezultati su navedeni u tabeli (list 17). Međutim, u to vrijeme, u vrijeme biološkog vještačenja pronađenih tragova na odjeći oštećenice, počinitelj kaznenog djela još nije bio identificiran niti poznat, što nedvojbeno proizlazi iz stanja spisa.

Nadalje, iz stanja spisa je vidljivo da je tek nakon provedene kriminalističke obrade prema 24 osobe, od kojih su uzeti uzorci za DNA analizu, zapisnikom o vještačenju u Centru za kriminalistička vještačenja od 21. travnja, utvrđeno da se rezultati DNA analize tragova sperme izuzete iz odjeće oštećenice M.M.F. potpuno podudaraju s nespornim uzorkom izuzetim od opt. M.D. (list 61 do 62).

No, iz iskaza vještaka za biološka vještačenja I.J. je vidljivo da je Centar za kriminalistička vještačenja, s obzirom na protek vremena i relativno velik broj osumnjičenih osoba ponovno dodatno zatražio da se putem sudskog naloga izvrši vađenje krvi od opt. M.D., što je i učinjeno nalogom od 03. svibnja 2000. godine (list 18). Vještak je potvrdio da je DNA analizom tog uzorka krvi optuženika utvrđena potpuna podudarnost pronađenih spornih tragova spermatozoida i sjemene tekućine sa odjeće oštećenice M.M.F. s nespornim uzorkom uzetim od optuženika M.D.

Dok je ranije biološko vještačenje u travnju 2000. godine obavljeno na temelju šest genskih lokusa i kojim je utvrđena potpuna podudarnost spornog i nespornog uzorka u svih šest genskih lokusa, ponovno biološko vještačenje u svibnju 2000. godine izvršeno je na temelju 11 genskih lokusa i uslijed potpune podudarnosti u svih 11 genskih lokusa, vještaci Centra za kriminalistička vještačenja su dali konačni nalaz i mišljenje da tragovi sperme na odjeći oštećenice M.M.F. su tragovi sperme optuženika M.D. (list 20 i 294 do 295).

Iz iskaza navedenog vještaka jasno se vidi slijed biološkog vještačenja, na temelju kojeg su prva dvojica osumnjičenika provedenom DNA analizom u listopadu i studenom 1999. godine, isključena kao mogući počinitelji kaznenog djela. Nakon toga, početkom travnja 2000. godine Zavodu za kriminalistička vještačenja su dostavljeni nesporni uzorci od još 22 osobe i tek u toj grupi obuhvaćen je i opt. M.D. i upravo je za njegov nesporni uzorak utvrđena potpuna podudarnost sa spornim uzorkom, koja je potvrđena još i naknadnom ponovnom DNA analizom na temelju 11 genskih lokusa, kao što je naprijed navedeno. Na temelju svega naprijed navedenog nedvojbeno je kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje u odnosu na toč. 1., tj. u odnosu na ošt. djevojčicu M.M.F.

Osim toga, optuženik nije u pravu kada se žali zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer suprotno njegovim žalbenim navodima, okolnost da tijekom postupka nije provedeno psihijatrijsko vještačenje ne ukazuje na postojanje te žalbene osnove. Naime, u tijeku postupka ni optuženik sam, a niti njegov branitelj nisu predložili izvođenje tog dokaza. Na dva posljednja ročišta glavne rasprave (od 09. srpnja, list 296/2 i od 06. rujna 2001. – list 306), čak su izričito iskazali da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, niti su tijekom postupka ukazivali na okolnosti koje bi opravdavale izvođenje psihijatrijskog vještačenja. O tome, također, nema spomena ni u završnom govoru branitelja, a kako ni u žalbi ne iznosi neke konkretne okolnosti, niti je priložio bilo kakvu dokumentaciju o njihovom postojanju, u navedenom smislu, očito je da je žalbena osnova zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja istaknuta samo paušalno i općenito.

Žalbeni navod da je on (optuženik) u kaznenom predmetu broj: K-288/93 u Županijskom sudu u Zagrebu, unazad sedam godina psihički vještačen, te da nije proglašen ni smanjeno ubrojivim, sam po sebi, ne samo da ne čini prijedlog osnovanim, već, upravo, suprotno, zbog nepostojanja razloga ukazuje na njegovu neutemeljenost.

Nadalje, optuženik nije u pravu ni kada se žali zbog odluke o kazni.

Razmotrivši odluku o kazni Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud je ustanovio da je prvostupanjski sud pri odmjeravanju kazne optuženiku pravilno ocijenio sve okolnosti, koje u smislu odredbe čl. 56. st. 1. i 2. KZ-a utječu na odluku o kazni. Značajne su otegotne okolnosti da je optuženik ranije osuđivan i to upravo zbog tri istovrsna kaznena djela, dva kaznena djela silovanja iz čl. 79. st. 1. KZRH i jedno kazneno djelo pokušaj silovanja iz čl. 79. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. OKZRH, a uz ta djela istovremeno je osuđen i zbog kaznenog djela razbojništva iz čl. 127. st. 1. KZRH, počinjeno istovremeno s jednim kaznenim djelom silovanja (presuda Županijskog suda u Zagrebu od 08. travnja 1994. godine, broj: K-288/93, preinačena u odluci o kazni presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 05. listopada 1994. godine, broj: Kž-528/94-3), da je predmetno kazneno djelo počinio svega šest mjeseci nakon izdržane kazne za navedena četiri kaznena djela u trajanju od pet godina i šest mjeseci, te da je prije pokretanja ovog postupka bio u tijeku kazneni postupak u Općinskom sudu u Zagrebu zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 1. KZ-a, za koje je, prema vlastitoj izjavi u obrani, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i dva mjeseca (list 307).

Imajući u vidu naprijed navedene otegotne okolnosti, dok olakotnih okolnosti nema niti ih je prvostupanjski sud utvrdio, te s obzirom na okolnosti počinjenja djela, stupanj krivnje, pogibeljnost takve vrste kaznenih djela, koja su uperena protiv najosjetljivijeg segmenta ljudske osobnosti, pogotovo osobnosti ženske osobe, s naglašenim posljedicama u dječjem razdoblju oštećenice M.M.F., po ocjeni ovog drugostupanjskog suda izrečena kazna zatvora u maksimalno propisanom trajanju je primjerena i nužno potrebna radi ostvarivanja svrhe kažnjavanja kako u smislu odredbe čl. 50. KZ-a, tako i u smislu odredbe čl. 6. KZ-a.

Dakle, na temelju do sada izložene ocjene žalbenih navoda optuženika M.D., ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 379. st. 1. ZKP, utvrdio je da ne postoje povrede zakona iz citirane zakonske odredbe na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa je slijedom toga žalbu optuženika u cijelosti odbio na temelju odredbe čl. 387. ZKP kako je presuđeno u toč. II. izreke ove drugostupanjske presude.

Međutim, državni odvjetnik je u pravu kada se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio prvostupanjske presude, tj. u odnosu na kazneno djelo iz čl. 192. st. 2. u svezi sa st. 5. istog članka, opisanog u toč. 2., počinjeno na štetu ošt. djevojčice I.B.

Naime, zasada je preuranjen zaključak prvostupanjskog suda kako nije mogao sa sigurnošću utvrditi tko je počinitelj dotičnog kaznenog djela.

Prije svega, isticanje odnosno izričaj prvostupanjskog suda kako je oštećenica navela da nije prepoznala osobe koje su joj pokazali kroz staklo na policiji nije suglasno sa stanjem stvari utvrđenim u tijeku postupka. Iz zapisnika o prepoznavanju osoba od 10. svibnja 2000. godine (list 91), proizlazi da je ošt. I.B., nakon što je dala opis počinitelja kaznenog djela, navodeći neke okolnosti u vezi s njegovom osobom, koje će još biti predmet razmatranja i ocjene, navela je da bi počinitelja mogla prepoznati i kada joj je pokazano petero osoba, među njima prepoznala je osobu počinitelja navodeći da se osoba, koja ju je napala, nalazi na poziciji br. 4, gledano s lijeva na desno, a na toj poziciji upravo se nalazio opt.

M.D.. Kod toga je posebno navela da ga prepoznaje po izrazu lica, obrvama, očima, nosu i ustima. U nastavku je izjavila da jedino što ne odgovara je dužina kose i frizura, te da je više od 50% sigurna da se radi o toj osobi. Detaljna analiza i ocjena navedenog sadržaja radnje prepoznavanja ukazuje da je ošt. I.B. prepoznala u osobi optuženika počinitelja kaznenog djela. Ono što je životno i po prirodi stvari razumljivo i prihvatljivo upravo je iznošenje, navođenje onih obilježja osobe koja su karakteristična za lik neke osobe, po kojima se jedna osoba razlikuje od druge.

Sva ta obilježja oštećenica je u potpunosti navela, izraz lica, obrve, oči, nos i usta, a i sam branitelj optuženika u žalbi ističe da je on (optuženik) osoba izuzetno markantnih i upečatljivih crta lica sa izrazito crnom kosom čiji je izgled vrlo lako upamtiti, te se za dokaz toga poziva na fotografije u spisu koje je sam priložio i koje zaista potvrđuju njegove navode. Ako oštećenica i nije dala točnu prosudbu glede godina starosti, tjelesne visine, dužine kose i izgleda frizure, obzirom na navedena, potencirano markantna i upečatljiva obilježja, koja su ujedno i trajna obilježja osobe, te okolnosti nemaju odlučujući utjecaj na prepoznavanje.

Stoga, kada oštećenica, uslijed razlike u dužini kose i izgleda frizure u istoj rečenici iskazuje da je više od 50% sigurna da se radi o toj osobi (misli na osobu optuženika), isticanje navedenog numeričkog postotka nema onaj značaj koji mu pridaje prvostupanjski sud. Osim toga uopće je neprimjereno i neprihvatljivo da se od djeteta, starosne dobi od 9 godina u postupku prepoznavanja osobe traži izjašnjavanje u postotku. Taj način prepoznavanja nije uopće primjeren, jer se takvi izričaji o postotcima prepoznavanja, uopće ne mogu analizirati niti ocjenjivati i rezultat su neshvaćanja suštine postupka prepoznavanja i uvlačenja u ovoj postupak, može se reći poštapalice iz žargona svakodnevnog života.

Naime, kao što je već naprijed navedeno, za prepoznavanje su bitna karakteristična obilježja osobe, a glede njih u odnosu na optuženika u ovom predmetu izričaj oštećenice je potpuno jasan, određen i cjelovit, jer zaista obuhvaća sva obilježja osobnosti. Nakon ovog prepoznavanja izvršenog 10. svibnja 2000. godine oštećenica je na ispitivanju kod istražnog suca 12. prosinca 2000. godine pored navoda da je počinitelj kaznenog djela imao crnu kratku kosu, male prištiće po licu, obučen u crnu kožnu jaknu, da mu je nedostajao jedan gornji zub, ne zna s koje strane, još navela, kad su joj na policiji pokazali više ljudi ona je među njima vidjela jednog koji je sličan počinitelju, ali nije sigurna da li je to bio onaj koji ju je povrijedio.

Iz sadržaja tog zapisnika nije vidljivo da li je oštećenici bio predočen sadržaj zapisnika o prepoznavanju od 10. svibnja 2000. godine, a to je bilo potrebno, bez obzira što se radilo o djevojčici staroj devet godina. U tom smislu trebalo je na odgovarajući način angažirati i stručnog suradnika, defektologa mr. M.G., koja je prisustvovala ispitivanju. Isto tako, odlučan, bitni dio njezinog iskaza na glavnoj raspravi nije potpuno jasan i razumljiv. Najprije iskazuje da je tog čovjeka, misli na počinitelja prepoznala na fotografiji koju su joj donijeli u bolnicu.

Kasnije je išla na policiju, gledala fotografije i govorila osobi koja je crtala foto-robot, zatim iskazuje: "Na fotografiji koju sam izdvojila u bolnici osoba je bila jako slična čovjeku koji mi je to napravio. Ne sjećam se da sam ga prepoznala na policiji." Vidljivo je da sadržaj tog najbitnijeg dijela njezina iskaza nije u dovoljnoj mjeri jasan i razumljiv. Doduše, kod prosuđivanja i analize, te ocjene njezinog iskaza, svakako treba imati u vidu, kako njezinu starosnu dob tako i okolnost da je kaznenim djelom bila teško i duboko traumatizirana, a iz stanja spisa proizlazi da je prema njoj i prekinut postupak psihoterapije (list 252).

Osim toga, iako je na prijedlog stručne suradnice mr. M.G. odlučeno i provedeno ispitivanje oštećenica, pa i I.B., izvan sudnice u posebnoj prostoriji, imajući u vidu nalaz navedene stručne suradnice, kako ju poziv na ispitivanje u sudu naglašeno uzbuđuje, da se doima uplašenom i nezaštićenom, da o kritičnom događaju vrlo teško verbalizira s izraženom neugodom i sramom (list 253), nedvojbeno je da su sve te okolnosti bile prisutne i na posljednjem ispitivanju. Zbog toga se ovdje ukazuje kako je u konkretnom slučaju bilo potrebno ispitivanje obavljati na način da se nedvojbeno vidi ono što je oštećenica sama iskazala o inkriminiranom događaju, te da se sva pitanja, bez obzira tko ih je postavio, konstatiraju u cijelosti u zapisniku, te da se nakon toga navede odgovor ispitivane oštećenice.

Naravno, kod toga je trebalo imati u vidu da li je pitanje važno za utvrđenje važnih ili odlučnih činjenica, jer je u sudskim postupcima prisutna tendencija stranaka da mnogobrojnim nevažnim pitanjima zbune ispitanika, te da na taj način dovedu u pitanje vjerodostojnost bitnog dijela iskaza. Takva manipulacija pogotovo je znakovita, pa i procesno nedopustiva kod ispitivanja djece i maloljetnih osoba. S tim u svezi postavlja se, primjerice protupitanje, koji je cilj pitanja branitelja optuženika da li je jakna optuženika tempore criminis imala ciferšlus i džepove i koliko i gdje je optuženiku nedostajao zub.

Da li je, životno i logično od djeteta, žrtve teškog kaznenog djela tražiti da prilikom napada nalazeći se u teškom šoku, u tramatiziranom psihofizičkom stanju, uoči navedene pojedinosti, nebitne okolnosti i da se o njima nakon proteka značajnog vremenskog razdoblja precizno izjašnjava, putem mikrofona pred kamerom, bez obzira što su se uređaji za prijenos slike i zvuka nalazili u posebnoj prostoriji. Iz sadržaja zapisnika odnosno odgovora stručne suradnice na pitanje branitelja, vidljivo je da su oštećene djevojčice znale da ih se snima, ali nije razvidno da li su se slika i zvuk prenosili vjerno ili u iskrivljenom obliku.

Zapravo u zapisniku nije opisana konkretna uloga stručne suradnice, dakle njezino postupanje tijekom ispitivanja i sadržaj njezinog upozorenja djevojčicama, kakva pitanja su sudionici u postupku postavili, kako ih je stručna suradnica prenijela ili eventualno objasnila oštećenicama. Tek nakon ovakvog postupka i opisanih radnji, trebalo je i treba konstatirati doslovni i cjeloviti odgovor ispitivane osobe. Isto tako, prvostupanjski sud nije dovoljno analizirao i ocijenio iskaz svjedoka R.B., oca oštećene I. Naime, neki njegovi navodi zahtijevaju dodatne provjere.

To se prije svega odnosi na konstataciju da je svjedok na posebno pitanje branitelja iskazao da je foto-robot rađen u policiji, nakon što je Iva izdvojila fotografiju osobe kao počinitelja. S obzirom da sudu nije poznat postupak odnosno metodologija izrade foto-robota, na ponovnom suđenju na tu okolnost treba ispitati onu stručnu osobu, koja je izradila foto-robot u ovom slučaju, s time da se njegovim ispitivanjem dobiju odgovori na sva do sada sporna i nerazjašnjena pitanja. Treba detaljno objasniti sve okolnosti i iznijeti sve podatke na temelju kojih je izradio foto- robot, da li je ošt.

I.B. dala opis počinitelja kaznenog djela, kakav je taj opis, da li je na eventualno pokazanoj fotografiji prepoznala počinitelja i kada, u kojim okolnostima i da li je ta fotografija ili uopće bilo koja druga poslužila za izradu foto-robota počinitelja kaznenog djela, a sve to, vodeći računa da li je uopće trebalo praviti foto-robot počinitelja, ako ga je ošt. I.B. prepoznala na predočenoj fotografiji, kako se u presudi navodi.

U kontekstu naprijed navedenog ukazuje se na dio iskaza svjedoka R.B. danog na glavnoj raspravi (list 277 do 278) u kojem je iskazao, nakon što je vidio optuženika na glavnoj raspravi, da je upravo on bio na fotografiji koju je njegova kćerka prvu izdvojila, te da je i po izgledu lica, dakle, na temelju karakterističnih obilježja osobe, govorila da je to ta osoba. No, iz stanja stvari ne vidi se kada i gdje su te radnje izvršene.

Analizirajući i ocjenjujući iskaz svjedoka S.B., majke oštećene I., prvostupanjski sud navodi da na temelju njezinog iskaza nije mogao utvrditi relevantne činjenice već samo da je djevojčica davala podatke za izrađivanje foto-robota počinitelja, no konstatacija u obrazloženju presude koja se nastavlja na prednje navode, a glasi "no taj izrađeni foto-robot nije 100% ta osoba", nije sadržana u iskazu svjedokinje (list 197/2, 276/2 i 277), taj izričaj svjedok S.B. nije iskazala. No, nakon prezentacije njezinog iskaza, prvostupanjski sud zaključuje "kako se uvidom u sačinjeni foto-robot doista utvrđuje, da isti ima vrlo malo sličnosti s opt. M.D. ", ne navodeći u kojim obilježjima ima, a u kojima nema sličnosti s optuženikom. Zbog toga, što prvostupanjski sud nije naveo bilo kakve okolnosti u odnosu na foto-robot, niti one iz kojih bi proizlazila vrlo mala sličnost, a ni one koje ne nalazi u obilježjima njegove osobe, taj vrlo važni zaključak prvostupanjskog suda se ne može ni ispitati.

Ovaj drugostupanjski sud ukazuje da je utvrđenje sličnosti foto-robota osobi optuženika važno, upravo, prevalentno za ocjenu rezultata obavljenog prepoznavanja optuženika od strane ošt. I.B. na listu 91.

Osim toga, u odnosu na konkretno sporno pitanje, stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, jeste da sud odnosno članovi vijeća nisu apsolutno kvalificirani da na temelju svog viđenja i zapažanja utvrđuju da li između foto-robota i osobe optuženika postoji ili ne postoji sličnost. Ukazuje se potrebnim provesti kombinirano vještačenje na te okolnosti od odgovarajućeg tima vještaka, sastavljenog od odgovarajućih stručnjaka (psihologa, psihijatra, stručne osobe za izradu foto-robota i dr.), ali u tom timu ne može biti osoba koja je pravila konkretni foto-robot, koju svakako treba ispitati u svojstvu svjedoka, kako je već naprijed navedeno.

U svezi prepoznavanja optuženika ukazuje se još na službenu zabilješku ovlaštene službene osobe S.K. (list 151), u kojoj navodi da su u vremenskom periodu od 03. prosinca 1999. do 10. ožujka 2000. godine na zahtjev ovlaštenih državnih odvjetnika provedene 22 istražne radnje prepoznavanja osoba od strane oštećenice I.B., kojom prilikom je uhvaćeno 58 potencijalnih osumnjičenika, te da ošt. I.B. ni u jednom slučaju nije izdvojila osobu koja bi djelomično ili u potpunosti odgovarala osobi počinitelja kaznenog djela.

Kako je ta službena zabilješka pisana 27. srpnja 2000. godine (list 151), a kako je oštećenica, prema zapisniku od 10. svibnja 2000. godine (list 91), tada prepoznala optuženika, iz navedene službene zabilješke nije razvidno da li je u spomenutim neuspjelim istražnim radnjama kao objekt prepoznavanja sudjelovao i optuženik. Naime, i ta okolnost može biti relevantna za pravilnu ocjenu prepoznavanja na rečenom zapisniku od 10. svibnja 2000. godine (list 91), pa je prvostupanjski sud na ponovnom suđenju dužan raspraviti i tu okolnost, te otkloniti ukazanu nejasnoću traženjem odgovarajuće dokumentacije od nadležnih državnih odvjetnika ili policijske uprave.

Kako iz stanja spisa proizlazi da je povodom inkriminiranog događaja u kojem je oštećena djevojčica I.B., foto-robot počinitelja objavljen u svim tiskovinama, od nadležne policijske uprave, osim pribavljanja samog originala foto-robota, treba zatražiti i nekoliko tiskovina u kojima je objavljen, a sve radi lakšeg uspoređivanja i ocjene. Nadalje, iako je iz stanja spisa nedvojbeno vidljivo da o inkriminiranom događaju nisu pronađeni materijalni tragovi koji bi bili u svezi s počiniteljem, ističe se kako je u zapisniku o uviđaju konstatirano, da je na mjestu događaja izašao policajac Stevo Horvat sa psom tragačem, ali u spisu nema njegovog najavljenog izvješća (list 79), pa ga u daljnjem tijeku postupka treba pribaviti, ako uopće postoji.

Međutim, prvostupanjski sud pri utvrđivanju činjeničnog stanja u odnosu na inkriminirano djelo opisano u toč. 2., tj. u oslobađajućem dijelu presude, počinjeno na štetu ošt. I.B., nije uzeo u obzir sve naprijed navedene okolnosti, pa činjenično stanje, za sada nije pravilno ni potpuno utvrđeno. Stoga je ovaj drugostupanjski sud na temelju odredbe čl. 388. st. 1. ZKP prvostupanjsku presudu u oslobađajućem dijelu ukinuo i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim vijećem.

Na ponovnom suđenju prvostupanjski sud je dužan izvesti sve postupovne radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je detaljno u prethodnom obrazloženju upozorio ovaj drugostupanjski sud u ovoj odluci. Ovdje se jedino ukazuje da je prije određivanja i izvođenja predloženog vještačenja potrebno izvesti sve ostale dokaze i pribaviti podatke o svim, za sada spornim, ili nerazjašnjenim okolnostima, a treba provesti i psihijatrijsko vještačenje optuženika radi utvrđenja karakteristika njegove osobnosti, a posebno eventualne spolne sklonosti prema djeci. Sve izvedene dokaze treba savjesno ocijeniti, svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima, te na osnovi takve ocjene utvrditi pravno relevantno činjenično stanje, tj. koje su činjenice dokazane, te na temelju toga donijeti novu pravilnu i zakonitu presudu koju treba obrazložiti u skladu s odredbom čl. 359. st. 7. ZKP.

Radi navedenog trebalo je temeljem odredbe čl. 388. ZKP riješiti kao u izreci.

U Zagrebu, 06. veljače 2003. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Jasmina Dolmagić, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.