Revr-503/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 503/06-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, mr. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović-Ivanišević, Nenada Perina i Ivice Crnića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. Ć. iz O., protiv tuženika „A.“ O., d.d., zastupanog po punomoćniku N. D., odvjetniku iz Z., radi poništenja odluke i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Gospiću broj Gž-375/06 od 29. svibnja 2006. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Gospiću broj P-706/04 od 6. veljače 2006. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 5. rujna 2006. godine,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija, ukidaju se presuda Županijskog suda u Gospiću broj Gž-375/06 od 29. svibnja 2006. godine i presuda Općinskog suda u Gospiću broj P-706/04 od 6. veljače 2006. godine i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Gospiću broj Gž-375/06 od 29. svibnja 2006. godine, odbijena je žalba tuženika i potvrđena presuda Općinskog suda u Gospiću broj P-706/04 od 6. veljače 2006. godine. Tom je prvostupanjskom presudom prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, te su poništene odluke tuženika pobliže opisanih u točki 1 izreke presude o prestanku radnog odnosa tužitelja kod tuženika i to odluka od 10. listopada 1991. godine broj 3906 i Odluka upravnog odbora poduzeća tuženika od 4. ožujka 1992. godine broj 594/92, te je utvrđeno da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika u razdoblju od 3. listopada 1991. godine do 15. listopada 1992. godine, a utvrđeno je nadalje da je bio u radnom odnosu kod tuženika i u razdobljima od 16. travnja 1998. godine do 22. studenoga 2001. godine, zatim od 9. prosinca 2003. godine do 31. siječnja 2004. godine i od 23. ožujka 2004. godine do 21. ožujka 2005. godine s kojim je danom prestao radni odnos tužitelja kod tuženika.

Naloženo je također tuženiku da isplati tužitelju s naslova naknade plaće iznos od ukupno 300.337,47 kuna za zakonskom zateznom kamatom kako je to pobliže specificirano u točki 3 izreke prvostupanjske presude.

Nadalje, naloženo je tuženiku da tužitelji isplate s naslova naknade štete iznos od 18 prosječnih mjesečnih plaća tužitelja, odnosno iznos od 120.668,94 kune sa zakonskom zateznom kamatom kako je to pobliže specificirano točkom 5 izreke prvostupanjske presude. Tuženik je obvezan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.614,00 kuna.

Protiv citirane drugostupanjske presude, reviziju je izjavio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Protivna strana odgovorila je na reviziju predlažući da se odbije kao neosnovana.

Revizija je osnovana.

Predmetnom tužbom tužitelj je zatražio da se utvrde nezakonitim odluke tuženika o prestanku radnog odnosa tužitelja s danom 1. listopada 1991. godine, zbog neopravdanog izostanka s posla više od 5 radnih dana, zatim da mu se u radni odnos kod tuženika utvrde određena razdoblja i to od 3. listopada 1991. godine do 15. listopada 1992. godine, zatim od 6. travnja 1998. godine do 22. studenoga 2001. godine, od 9. prosinca 2003. godine do 31. siječnja 2004. godine i od 23. ožujka 2004. godine do 31. ožujka 2005. godine, s kojim je danom zatražio raskid radnog odnosa kod tuženika zbog nemogućnosti nastavljanja radnog odnosa.

Tužitelj je zatražio i isplatu naknade plaće kao i naknadu štete u visini 18 prosječnih mjesečnih plaća tužitelja.

Osnovano se ističe u reviziji da je prihvaćanjem tako postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

Zaključujući da tužitelj nije počinio povredu neopravdanog izostanka s posla, koja mu se stavlja na teret pobijanom odlukom, prvostupanjski i drugostupanjski sud polaze od utvrđenja koja temelje na ocjeni rezultata provedenih dokaza.

Pri tome, treba zaključiti da odlučnim smatraju, što se tiče samog razdoblja izostanka koje se tužitelju stavlja na teret, iskaze svjedoka R. L., I. L. i M. Ž., a i iskaz samog tužitelja, ocjenjujući da je njima potvrđeno da je upravo u dane koji se tužitelju stavljaju na teret kao dani neopravdanog izostanka s posla (3. do 10. listopada 1991. godine) tužitelj se javljao na posao odnosno da nije neopravdano izostao s posla.

Ovakva ocjena u suprotnosti je sa sadržajem provedenih dokaza koji proizlazi i iz razloga pobijane prvostupanjske presude, a koje razloge prihvaća i drugostupanjski sud. Naime, kad spomenuti svjedoci govore da su u početkom listopada viđali tužitelja da u „teretnom prometu“ traži direktora, tada se zaista ne može zaključiti da su potvrdili da je tužitelj od 3. do 10. listopada svakodnevno dolazio na posao, kako to zaključuju prvostupanjski i drugostupanjski sud.

Što se tiče iskaza tužitelja, da se od 3. do 10. svakodnevno javljao u prostorije tuženika, ti su njegovi navodi u suprotnosti sa pisanim navodima tužitelja u dopisu koji je dostavio tuženiku dana 10. listopada 1991. godine, a koji dopis i sadržaj dopisa navodi i prvostupanjski sud u razlozima svoje presude, a u kojem je dopisu navedeno da se tužitelj javljao na posao dana 3. i 4. listopada 1991. godine.

Konačno, postavlja se i pitanje pravne relevantnosti onih okolnosti koje je prvostupanjski i drugostupanjski sud nalaze kao opravdanje postojanja straha kod tužitelja, u situaciji kad postupci tužitelja u nekim drugim razdobljima nisu niti bile predmet razmatranja u ovom postupku.

Iz svih navedenih razloga, osnovan je revizijski razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka (čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 - dalje ZPP)).

Međutim neovisno o izloženom treba istači, da je o osnovanosti tužbenog zahtjeva u ovom slučaju trebalo odlučiti primjenom Uredbe o radnim odnosima, zapošljavanju, socijalnoj skrbi, mirovinskom i invalidskom osiguranju, dječjem doplatku i zaštiti žrtava u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti i neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 55/91– u daljnjem tekstu Uredba o radnim odnosima), koja je, prema odredbama čl. 33. Uredbe stupa na snagu danom donošenja (10. rujna 1991. godine).

U smislu čl. 7. st. 2. Uredbe za prestanak radnog odnosa dovoljan je jedan dan neopravdanog izostanka s posla, radni odnos prestaje po sili zakona i to s prvim danom neopravdanog izostanka s posla.

S obzirom na izloženo, a kako se navedena Uredba primjenjuje i na predmetni slučaj, s tog je stajališta trebalo razmotriti da li su ispunjene pretpostavke za prestanak radnog odnosa tužitelja, neovisno o tome što se tuženik u svojoj odluci poziva na odredbe čl. 75. st. 1. toč. 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Narodne novine“ broj 34/91, 19/92 i 26/93).

Nadalje, u ovom predmetu nije bilo mjesta primjeni odredaba čl. 116. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 137/04 – pročišćeni tekst) pozivom na odredbe čl. 221. st. 2. istog Zakona.

To stoga što primjena povoljnijih odredaba Zakona o radu može doći u obzir samo tada kada je isto pravo priznato i ranijim zakonom i Zakonom o radu, a što ovdje nije slučaj.

Stoga, nije bilo osnova niti da se primjenom čl. 116. Zakona o radu prihvati tužbeni zahtjev za isplatu naknade štete u visini 18 prosječnih mjesečnih plaća, kako je to presuđeno pobijanim odlukama, a što je također predmet prigovora istaknutih u reviziji.

U reviziji se s osnovom prigovara i prihvaćanju onog djela tužbenog zahtjeva kojim su tužitelju u radni odnos kod tuženika utvrđena pojedina razdoblja i to od 3. listopada 1991. godine do 15. listopada 1992. godine, od 16. travnja 1998. godine do 22. studenoga 2001. godine, od 9. prosinca 2003. godine do 31. siječnja 2004. godine, i od 23. ožujka 2004. do 21. ožujka 2005. godine.

Kako tužitelj ne traži utvrđenje u radni odnos kod tuženika kontinuiranog razdoblja nakon donošenja odluke o prestanku radnog odnosa to treba smatrati da nepostojanje radnog odnosa tužitelja kod tuženika u određenim razdobljima (od 15. listopada 1992. godine do 16. travnja 1998. godine i nadalje prema specifikaciji tužbenog zahtjeva sam tužitelj) vezuje uz druge razloge, a ne uz pobijane odluke o prestanku radnog odnosa tužitelja kod tuženika (zasnivanje i prestanak radnog odnosa kod drugih poslodavaca), pa nema osnova da se utužena razdoblja utvrde tužitelju kao provedena u radnom odnosu kod tuženika, jer bi to značilo višekratno ponovno zasnivanje radnog odnosa tužitelja kod tuženika nakon što taj radni odnos kod tuženika, prema stajalištu samog tužitelja, sukladno istaknutom tužbenom zahtjevu nije postojao kod tuženika odnosno prestao je iz drugih razloga.

Budući da su iz svih izloženih razloga ostvareni revizijski prigovori kako glede bitnih povreda odredaba parničnog postupka, tako i glede pogrešne primjene materijalnog prava temeljem odredaba čl. 394. i 395. ZPP-a, reviziju je trebalo prihvatiti, ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Odlučeno je stoga kao u izreci.

U Zagrebu, 5. rujna 2006. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.