Revr-1515/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1515/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ivana Kaladića, predsjednika vijeća, Nenada Perina, Željka Glušića, Aleksandra Peruzovića i Renate Šantek, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. M. iz U., kojeg zastupa punomoćnik I. S., odvjetnik u P., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Puli, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-202/10-2 od 6. svibnja 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-1340/09-7 od 23. listopada 2009., u sjednici održanoj 28. listopada 2010.,

p r e s u d i o j e:

1. Prihvaća se revizija tuženice Republike Hrvatske, preinačuju se presuda Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-202/10-2 od 6. svibnja 2010. i presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-1340/09-7 od 23. listopada 2009. i sudi:

„Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

I. Nalaže se tuženiku da tužitelju M. I. na ime razlike plaće, isplati bruto iznos od 17.013,48 kuna sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos po stopi od 15% godišnje, od 10. kolovoza 2005. do 31. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008. pa do isplate po stopi od 14% godišnje koja teče na iznose od:

- na iznos od 128,00 kuna od 10. kolovoza 2005.,

- na iznos od 267,67 kuna od 10. rujna 2005.,

- na iznos od 543,48 kuna od 10. listopada 2005.,

- na iznos od 1.581,92 kuna od 10. studenoga 2005.,

- na iznos od 520,14 kuna od 10. prosinca 2005.,

- na iznos od 261,49 kuna od 10. siječnja 2006.,

- na iznos od 372,30 kuna od 10. svibnja 2007.,

- na iznos od 305,32 kuna od 10. lipnja 2007.,

- na iznos od 571,87 kuna od 10. srpnja 2007.,

- na iznos od 210,57 kuna od 10. kolovoza 2007.,

- na iznos od 323,97 kuna od 10. rujna 2007.,

- na iznos od 969,12 kuna od 10. listopada 2007.,

- na iznos od 493,40 kuna od 10. studenoga 2007.,

- na iznos od 499,75 kuna od 10. prosinca 2007.,

- na iznos od 1.095,20 kuna od 10. siječnja 2008.,

- na iznos od 904,59 kuna od 10. veljače 2008.,

- na iznos od 887,47 kuna od 10. ožujka 2008.,

- na iznos od 1.147,67 kuna od 10. travnja 2008.,

- na iznos od 901,75 kuna od 10. svibnja 2008.,

- na iznos od 843,04 kuna od 10. lipnja 2008.,

- na iznos od 546,15 kuna od 10. srpnja 2008.,

- na iznos od 767,93 kuna od 10. kolovoza 2008.,

- na iznos od 1.274,64 kuna od 10. rujna 2008.,

- na iznos od 912,28 kuna od 10. listopada 2008.,

- na iznos od 683,76 kuna od 10. studenoga 2008.

sve u roku od 8 dana po prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak.“

2. Nalaže se tužitelju I. M. iz U., … da tuženici Republici Hrvatskoj, Ministarstvo obrane, plati troškove parničnog postupka u iznosu od 3.250,00 kuna u roku 8 dana.

3. Nalaže se tužitelju I. M. iz U., ,,, da tuženici Republici Hrvatskoj, Ministarstvo obrane plati trošak nastao podnošenjem revizije u iznosu do 1.250,00 kuna u roku od 8 dana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je tuženici naloženo isplatiti tužitelju na ime razlike bruto plaće iznos od 17.013,48 kuna s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne mjesečne iznose glavnice od dospijeća do isplate te naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.382,70 kuna (I. izreke), odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troškova nastalih podnošenjem žalbe (točka II. izreke) te zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu (točka III. izreke).

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavila tuženica pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, navodeći da odluka o sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. Predlaže reviziju prihvatiti, preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev. Podredno predlaže ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tuženica traži naknadu troška nastalog sastavljanjem revizije.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je osnovana.

Ovaj revizijski sud ispitao je, u skladu s odredbom čl. 392.a st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 84/08), pobijanu presudu samo u dijelu koji se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podnesena.

Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 17.013,48 kune, koji predstavlja obračunatu razliku bruto plaće za razdoblje od 10. kolovoza 2005. do 10. studenoga 2008., između radnog mjesta vođe ophodnje, na koje je tužitelj raspoređen rješenjem i plaće propisane za radno mjesto pomoćnika šefa smjene, poslove kojeg radnog mjesta je tužitelj, po usmenom nalogu načelnika, obavljao u spornom razdoblju, a koje radno mjesto je višeg stupnja složenosti u odnosu na radno mjesto vođe ophodnje.

Materijalnopravno pitanje koje je tuženica naznačila u reviziji jest:

- pripada li državnom službeniku pravo na plaću prema rješenju o rasporedu na radno mjesto i plaću ili na plaću za poslove radnog mjesta koje je stvarno obavljao, bez da je rješenjem raspoređen na to radno mjesto, a za to radno mjesto plaća se obračunava prema višem koeficijentu?

Na temelju činjeničnih utvrđenja da je tužitelj zaposlen kod tuženice, da je rješenjem raspoređen na radno mjesto vođe ophodnje u PP U., za koje radno mjesto je primao plaću, a da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao i poslove višeg stupnja složenosti – odnosno poslove pomoćnika šefa smjene, sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev pozivajući se na odredbu čl. 26. i 102. st. 3. Zakona o državnim službenicima ("Narodne novine", broj 92/05, 142/06, 77/07, 107/07 i 27/08 – dalje: ZDS) ocijenivši da tužitelju pripada pravo na razliku plaće između plaće za radno mjesto vođe ophodnje na koje je raspoređen rješenjem i plaće za radno mjesto pomoćnika šefa smjene, koje poslove je kontinuirano obavljao, a koja je za njega povoljnija.

Prema pravnom shvaćanju ovog, revizijskog suda takav pravni zaključak nižestupanjskih sudova ne može se prihvatiti.

Prema odredbi čl. 79. Zakona o policiji ("Narodne novine", broj 129/00) na položaj, prava, obveze i odgovornosti policijskog službenika Ministarstva unutarnjih poslova primjenjuju se propisi o državnim službenicima, ako tim zakonom ili propisima donesenim na temelju njega nije drukčije određeno. Policijski službenik ima plaću radnog mjesta na koje je raspoređen (arg. iz čl. 85. Zakona o policiji).

U razdoblju od 10. kolovoza 2005. do 31. prosinca 2005. prava državnih službenika, uređivao je Zakon o državnim službenicima i namještenicima („Narodne novine“, broj 27/01, dalje: ZDSN), a od 1. siječnja 2006. nadalje Zakon o državnim službenicima („Narodne novine“ broj 92/05,142/06,77/07, 107/07 i 27/08 - dalje: ZDS):

Odredbom čl. 4. st. 1. ZDNS, koja se u konkretnom slučaju, primjenjuje u spornom razdoblju od 10. kolovoza 2005. do 31. prosinca 2005., bilo je propisano da se o prijamu u državnu službu, raspoređivanju na radno mjesto te o drugim pravima i obvezama državnih službenika odlučuje rješenjem ministar, odnosno čelnik državnog tijela, a prema odredbi st. 3. toga članka to rješenje je upravni akt. Nadalje, odredbom čl. 96. st. 2. ZDSN bilo je propisano da se službenika uz njegov pristanak može premjestiti na svako radno mjesto za koje je ispunjavao propisane uvjete, bez obzira na vrstu i složenost poslova koji se obavljaju na radnom mjestu na koje se premješta.

Prava državnih službenika od 1. siječnja 2006. nadalje propisuje ZDS.

Odredbom čl. 63. st. 1. ZDS propisano je da o rasporedu na radno mjesto te o drugim pravima i obvezama službenika, kao i prestanku državne službe odlučuje rješenjem čelnik tijela ili osoba koju on za to pisano ovlasti, a prema odredbi st. 3. toga članka to rješenje je upravni akt. Nadalje, propisano je da državni službenik može u smislu odredbe čl. 76. st. 1. u vezi s čl. 80. st. 1. i 2. ZDS po potrebi službe biti premješten na drugo radno mjesto u istom ili drugom državnom tijelu, u istom ili drugom mjestu rada, pod uvjetima utvrđenim tim Zakonom i u tom slučaju ima pravo na plaću koja je za njega povoljnija.

Iz citiranih odredbi proizlazi da o rasporedu na radno mjesto, o premještanju na drugo radno mjesto i o drugim pravima i obvezama službenika (a pravo državnog službenika na plaću je jedno od temeljnih prava), rješenjem, koje je upravni akt, odlučuje čelnik tijela.

Službeniku se samo na temelju rješenja koje donese čelnik tijela, može isplaćivati plaća. Stoga službenik koji je na temelju usmenog naloga nadređenog službenika privremeno obavljao poslove drugog radnog mjesta bez pisanog rješenja o privremenom premještaju i bez rješenja o plaći za to drugo radno mjesto, nema pravo na isplatu plaće za to drugo radno mjesto dok ne ishodi navedena rješenja.

U slučaju nedonošenja rješenja, njegovo donošenje se može ishoditi u skladu s odredbom čl. 218. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 103/96) podnošenjem žalbe drugostupanjskom tijelu, a to tijelo je prema odredbi čl. 64. ZDS Odbor za državnu upravu.

Sama činjenica da je tužitelj na temelju usmenog naloga nadređenog službenika privremeno obavljao poslove drugog radnog mjesta, odnosno poslove pomoćnika šefa smjene, bez pisanog rješenja o privremenom premještaju na to radno mjesto, prema pravnom shvaćanju ovoga suda ne može predstavljati osnovu za stjecanje njegovog prava na isplatu plaće tog radnog mjesta.

Kako tužitelj nije ishodio ta rješenja, tužitelj nije stekao pravo na isplatu plaće za poslove radnog mjesta pomoćnika šefa smjene, koje poslove je stvarno obavljao pa su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev na isplatu razlike plaće prihvatili. Zbog navedenog je, na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP, revizija tuženice prihvaćena, preinačene su nižestupanjske presude i tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan. Odluka o troškovima postupka donesena je na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP u vezi s odredbom čl. 154. st. 1., čl. 155. i 163. ZPP. Tuženici je dosuđen troškovnikom zatraženi trošak sastava odgovora na tužbu i trošak zastupanja na ročištu održanom 13. listopada 2009. u iznosu od po 1.000,00 kuna na temelju Tbr. 7/1 i Tbr. 9/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 91/04 i 59/07) te trošak nastao podnošenjem žalbe u iznosu od 1.250,00 kuna (Tbr. 10/1 Tarife), što ukupno iznosi 3.250,00, a priznat joj je i trošak sastava revizije, u skladu s Tbr. 10/4, u zatraženom iznosu od 1.250,00 kuna.

U Zagrebu 28. listopada 2010.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ivan Kaladić, v.r.