Rev-350/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 350/1995-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U DA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M.R. iz V.G., koju zastupa punomoćnik G.B., odvjetnik iz Z., protiv tuženika "C. -o. " d.d. iz Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju izjavljenu po tužiteljici protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 4. listopada 1994. br. Gž-6366/94 kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 14. travnja 1994. br. Pn-3345/93, u sjednici održanoj dana 22. rujna 1998. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici s naslova naknade štete iznos od 79,000.000 HRD sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama u smislu čl. 277. Zakona o obveznim odnosima tekućim počev od 14. 4. 1994. godine do isplate, kao i naknaditi parnični trošak u iznosu od 4,948.750 HRD (točka I. izreke), dok je tužbeni zahtjev u preostalom dijelu radi isplate daljnjih 30,260.000 HRD odbijen (točka II. izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana, dok je djelomičnim prihaćanjem žalbe tuženika djelomično preinačena prvostupanjska presuda u dosuđujućem dijelu na način da je tužbeni zahtjev odbijen za daljnji iznos od 32.000,00 kn, a odluka o troškovima preinačena tako da je tuženik dužan naknaditi tužiteljici parnični trošak u jednom iznosu od 1.160,00 kn, te odlučeno da je tuženik dužan tužiteljici dosuđene zatezne kamate isplatiti po stopi propisanoj u čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate.

Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se pobijana presuda preinači na način da bude prihvaćen tužbeni zahtjev u pogledu naknade za sve utužene vidove nematerijalne štete.

Prvostupanjski je sud pozivom na odredbu čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) dostavio primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije tužiteljice protivnoj stranci i nadležnom državnom odvjetniku, ali protivna stranka nije odgovorila na reviziju niti se Državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija je neosnovana.

Nije ostvaren istaknuti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužiteljice, da joj tuženik naknadi materijalnu i nematerijalnu štetu koja je nastala kao posljedica prometne nezgode od dana 6. 1. 1993. u kojoj je tužiteljica zadobila tjelesne ozljede te odgovornost tužene za štetu iz opisanog štetnog događaja nije bila sporna tijekom postupka pred nižim sudovima niti je sporna u revizijskom stupnju postupka.

Revidentica pobija nižestupanjske odluke u dijelu u kojem je odbijen dio njezinog tužbenog zahtjeva glede naknade za pretrpljenu nematerijalnu štetu s naslova pretrpljenih fizičkih bolova, straha i duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti, jer smatra da dosuđeni iznosi nisu u skladu sa posljedicama koje je tužiteljica pretrpjela zbog nanesenih bolova i straha.

Niži sudovi su u postupku utvrdili, da je tužiteljica u štetnom događaju zadobila prijelom lijeve iliačne kosti, te nagnječenje lijevog prsišta, lijeve slabinske regije, desne šake, desnog lakta i desne podlaktice, te zbog opisanih ozljeda trpila jake bolove kroz sedam dana, bolove srednje i slabije jačine oko šezdeset dana: utvrđeno je nadalje da je kod tužiteljice uslijed zadobivenih ozljeda preostala trajna posljedica u vidu smanjenja aktivnih kretnji desne podlaktice, te vratne i slabinske kralježnice sa smetnjama disanja, naročito noću, te ograničenje kretnji obje noge u lakom stupnju radi čega tužiteljica mora ulagati pojačane napore u svakodnevnom životu u obimu od 20%, a nadalje je utvrđeno da je tužiteljica trpjela jači strah kroz tri dana, a u toku daljnjeg liječenja sekundarni strah jakog do srednjeg intenziteta u trajanju od četiri tjedna zbog brige glede ishoda liječenja.

Ovaj revizijski sud imajući u vidu sve spomenute bitne okolnosti koje su niži sudovi utvrdili u smislu odredbe čl. 200. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a naročito uzimajući u obzir jačinu pretrpljenih bolova i straha, te njihovo trajanje, kao i druge važne okolnosti, kao što su dob i zanimanje tužiteljice (tužiteljica je prema podacima u spisu predmeta u času štetnog događaja imala 58 godina, po zanimanju je službenica) nalazi da su neosnovani prigovori tužiteljice glede visine utvrđene i dosuđene novčane naknade pobijanom drugostupanjskom presudom za sve spomenute oblike nematerijalne štete, odnosno nalazi da pravilno primjenjujući materijalno pravo (čl. 200. st. 1. i 2. ZOO) nema osnova za utvrđivanje veće novčane naknade tužiteljici od iznosa 14.000,00 kn za fizičke bolove; od iznosa 20.000,00 kn za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, te od iznosa 10.000,00 kn za strah.

Iz izloženog slijedi, da ne postoji razlog zbog kojeg je revizija izjavljena, a kako ne postoji ni ona bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 22. rujna 1998. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)