Revr-378/2017-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 378/2017-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća, Ivana Mikšića člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. R. iz J. N., OIB: …, zastupanog po punomoćniku Z. Z., odvjetniku u Z., protiv tuženika C. C. H. H. d.o.o., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku I. P., odvjetniku u Odvjetničkom društvu P. i Š. u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-2547/16-2 od 3. siječnja 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-965/15-22 od 1. rujna 2016., u sjednici održanoj 3. srpnja 2019.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Nalaže se tuženiku C.-C. B. H. d.d., Z., s osnova materijalne štete na ime izgubljene zarade po osnovi nemogućnosti obavljanja profesionalne djelatnosti zbog posljedica nesreće na radu isplati tužitelju iznos od 948.227,42 kn zajedno s zateznom kamatom po stopi utvrđenoj Odlukom vlade Republike Hrvatske i visini stope zatezne kamate od 15 % tekućom od 01.04.2007. do 31.12.2007. godine, zatim po stopi od 14 % temeljem čl. 29. st. 2. ZOO-a tekućom od 01.01.2008. godine do 30.06.2011. godine, po stopi od 12 % temeljem čl. 29. st. 2. ZOO-a tekućom od 01.07.2011. godine pa do isplate, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplaćuje mjesečnu rentu u iznosu od 6.685,53 kune neto zajedno sa zateznom kamatom po stopi određenoj temeljem čl. 29. st. 2. ZOO-a tekuće od svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate doživotno počevši od 28.06.2006., a koja mjesečna renta u navedenom iznosu dospijeva svakog 5-og u mjesecu za tekući mjesec."

II. Nalaže se tužitelju platiti tuženiku parnični trošak u visini od 156.560,02 kune, u roku od 8 dana.“

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud prihvati reviziju, pobijane presude preinači na način da u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev, podredno iste ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Neosnovan je revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Protivno navodima revizije, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati niti je izreka presude nerazumljiva i ne proturječi sama sebi i razlozima presude. Također presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu međusobno proturječni, a ne postoji niti proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi u sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

Stoga je neosnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Nadalje, neosnovan je i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju je isti pretrpio povredom na radu dana 18. kolovoza 2005. i to na ime izgubljene zarade (kapitalizirana renta) u iznosu od 948.227,42 kn kao i eventualno kumulirani zahtjev za isplatu mjesečne rente u iznosu od 6.685,53 kn počevši od 28. lipnja 2006. pa nadalje sa pripadajućim zateznim kamatama.

Sudovi prvog i drugog stupnja odbili su tužbeni zahtjev navodeći kako tužitelj u tijeku postupka nije dokazao postojanje i visinu svojih potraživanja te su primijenili odredbu čl. 195. st. 1. i 2. i čl. 189. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO).

U tijeku postupka pred sudovima prvog i drugog stupnja utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

- da je tužitelj dana 18. kolovoza 2005. kod tuženika doživio povredu na radu i to prilikom nošenja dokumenata o razduživanju kamiona na parkiralištu tuženika kada ga je sa stražnje strane udario viličar za horizontalni prijenos tereta;

- da je uslijed navedenog, tužitelj doživio povrede opisane u medicinskoj dokumentaciji i nalazu i mišljenju vještaka;

- da je pravomoćnom presudom u istoj pravnoj stvari dosuđena naknada nematerijalne štete te naknada materijalne štete s naslova naknade za tuđu pomoć i njegu;

- da je tužitelju kod tuženika prestao radni odnos na temelju otkaza ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanog razloga 18. listopada 2006., a koji otkaz tužitelj nije osporavao;

- da razlog otkazivanja ugovora o radu tužitelju nije imao veze s posljedicama predmetnog ozljeđivanja;

- da su stranke 20. listopada 2006. sklopile sporazum kojim su ugovorile isplatu otpremnine u iznosu od 384.000,00 kn i stimulativne otpremnine u iznosu od 40.000,00 kn;

- da je tužitelju temeljem rješenja HZMO-a od 24. srpnja 2006. utvrđena profesionalna nesposobnost za rad i to u omjeru od 60% zbog posljedica predmetne ozljede na radu, a 40% zbog bolesti te da mu je priznato pravo na invalidsku mirovinu s time da mu je opća sposobnost za rad sukladno rješenju HZMO-a od 20. kolovoza 2009. nastala 10. ožujka 2009.

S obzirom na navedene činjenice sudovi su odbili zahtjev tužitelja za isplatom kapitalizirane rente navodeći kako tužitelj nije tijekom postupka dokazao postojanje ozbiljnih uzroka koji bi opravdavali zahtjev za isplatu kapitalizirane rente niti je dokazao visinu iste jer se obračun kapitalizirane rente bazira na plaći koju bi tužitelj ostvarivao da je ostao raditi kod tuženika. Nadalje, tužitelj nije dokazao ni visinu rente koju bi ostvarivao, odnosno nije dostavio dokumentaciju niti predložio dokaze na temelju kojih bi sud mogao utvrditi prosječnu plaću KV vozača u utvrđenom razdoblju, odnosno na tu okolnost predložio provođenje adekvatnog vještačenja.

Obveza tuženika za naknadu štete temeljila bi se prema navodima sudova na odredbi čl. 195. st. 1. ZOO budući da je tuženik kao poslodavac taj koji je tužitelju nanio tjelesnu ozljedu i odgovoran za nastup štete nastale tjelesnom ozljedom. Prema odredbi čl. 195. st. 2. i čl. 189. st. 1. ZOO propisana je obveza odgovorne osobe da povrijeđenom koji je zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi na zaradi naknaditi izgubljenu zaradu, odnosno plaća novčanu rentu kao naknadu štete, a u skladu s odredbom čl. 189. st. 3. ZOO pri ocjeni iznosa rente uzima se u obzir zarada koju bi oštećeni mogao osnovano očekivati prema redovnom tijeku stvari, a čije ostvarenje je spriječeno uslijed posljedica tjelesne ozljede.

S obzirom da je razlog prestanka ugovora o radu tužitelju poslovno uvjetovani otkaz, a ne povreda koju je isti pretrpio, te s obzirom na to da je tužitelju isplaćena otpremnina u skladu sa otkazom ugovora o radu i sporazumom, to izgubljena zarada koju tužitelj potražuje po ocjeni ovog revizijskog suda nije u uzročno-posljedično vezi s povredom na radu kako to navode sudovi i tužitelj u svojoj reviziji. Ovaj sud smatra da činjenica da je tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog jednog dijela profesionalne nesposobnosti za rad nije u uzročnoj vezi sa izgubljenom zaradom. Identično pravno shvaćanje zauzeto je i u revizijskoj odluci ovog suda broj Revr-1778/14.

S obzirom da su pravilno nižestupanjski sudovi odbili tužbeni zahtjev za isplatu kapitalizirane rente kao i za isplatu rente, nisu se ostvarili revizijski razlozi, te je valjalo reviziju tužitelja na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti kao neosnovanu i presuditi kao u izreci.

Zagreb, 3. srpnja 2019.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v. r.