I Kž-684/2007-7 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 684/07-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

PRESUDA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala, mr. sc. Branka Zmajevića, Lidije Grubić Radaković i Dragana Poljaka kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Ivana Protkovića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. J. i optuženog M. K. zbog kaznenog djela iz članka 91. točke 3. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama optuženog D. J. i optuženog M. K. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 30. listopada 2006. broj K-128/05, u sjednici vijeća održanoj 24. listopada 2007., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drage Marincela i branitelja optuženog M. K., odvjetnika I. L.,

p r e s u d i o j e :

I. Povodom žalbi optuženog D. J. i optuženog M. K., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela te se izriče da su optuženi D. J. i optuženi M. K. počinili kazneno djelo protiv života i tijela - teško ubojstvo - opisano i kažnjivo po članku 91. točki 3. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 105/04. i 84/05.), pa se na temelju istog propisa optuženi D. J. osuđuje na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju 30 (trideset) godina, a optuženi M. K. na kaznu zatvora u trajanju 15 (petnaest) godina, u koje kazne se na temelju članka 63. Kaznenog zakona optuženom D. J. uračunava vrijeme uhićenja, zadržavanja i vrijeme provedeno u pritvoru od 12. veljače 2005. pa dalje, a optuženom M. K. uračunava vrijeme uhićenja, zadržavanja i vrijeme provedeno u pritvoru od 13. veljače 2005. pa dalje.

II. Odbijaju se žalbe optuženog D. J. i optuženog M. K. kao neosnovane te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom optuženi D. J. i optuženi M. K. proglašeni su krivima zbog počinjenja kaznenog djela teškog ubojstva pravno označenog kao kazneno djelo iz članka 91. točke 3. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01.,

I Kž 684/07-7

105/04., 84/05. i 71/06.), pa je optuženi D. J. na temelju tog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju trideset godina, a optuženi M. K. je na temelju članka 91. točke 3. u vezi s člankom 53. stavkom 4. Kaznenog zakona osuđen na kaznu zatvora u trajanju 15 (petnaest) godina.

Na temelju članka 63. Kaznenog zakona optuženom D. J. je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme uhićenja, zadržavanja i vrijeme provedeno u pritvoru od 12. veljače 2005. pa dalje, a optuženom M. K. vrijeme uhićenja, zadržavanja i vrijeme provedeno u pritvoru od 13. veljače 2005. pa dalje.

Na temelju članka 122. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06.) optuženi D. J. i optuženi M. K. u cijelosti su oslobođeni obveze naknade troškova kaznenog postupka.

Protiv ove presude žalbe su podnijeli optuženi D. J. i optuženi M. K..

Optuženi D. J. podnio je žalbu po branitelju, odvjetniku Z. P., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, podredno da se preinači na način da se ovom optuženiku izrekne blaža kazna.

Optuženi D. J. podnio je žalbu i osobno, ne navodeći žalbene osnove, a iz obrazloženja proizlazi da se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, podredno da se preinači na način da se ovom optuženiku izrekne blaža kazna.

Obje ove žalbe razmatrane su kao jedna žalba ovog optuženika, jer se žalbeni razlozi u njima ponavljaju i nadopunjuju.

Optuženi M. K. podnio je žalbu po branitelju, odvjetniku I. L., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a iz obrazloženja proizlazi da pobija i odluku o kazni, te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbe optuženika državni odvjetnik nije podnio.

Spis je, u skladu s odredbom članka 373. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku, dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje se podneskom očitovalo o žalbama na način da je mišljenja da su iste neosnovane, a kod tog prijedloga ostao je i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, D. M., koji je bio prisutan sjednici drugostupanjskog vijeća.

Sjednici drugostupanjskog vijeća bio je nazočan i branitelj optuženog M. K., odvjetnik Ivan L., a sjednica je u skladu s odredbom članka 374. stavaka 2. i 4. Zakona o kaznenom postupku održana u odsutnosti branitelja optuženog D. J., odvjetnika Z. P., koji je zahtijevao obavijest o sjednici te je o njoj i uredno izviješten, kao i u odsutnosti optuženog D. J. i optuženog M. K. koji se nalaze u pritvoru i imaju branitelje, a predsjednik vijeća niti vijeće nisu smatrali da bi njihova nazočnost bila svrhovita.

I Kž 684/07-7

Žalbe optuženog D. J. i optuženog M. K. nisu osnovane, a ovo vijeće je, ispitujući pobijanu presudu povodom žalbi optuženika u smislu članka 379. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku našlo da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon.

U odnosu na žalbe zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka:

Suprotno žalbenim navodi optuženika, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku.

Nije u pravu optuženi M. K. kada u žalbi tvrdi da je izreka pobijane presude nerazumljiva, jer da iz činjeničnog opisa radnji kaznenog djela ništa ne upućuje na zakonski opis usmrćenja na osobito okrutan i krajnje podmukao način, budući da A. V., ako je, kako se navodi u izreci, preminuo od ozljeda zadobivenih padom, nije mogao biti usmrćen na osobito okrutan i krajnje podmukao način.

Naime, krajnje podmukao način usmrćenja proizlazi iz dijela činjeničnog opisa u kojem se navodi da su optuženici A. V., prema prethodnom dogovoru da ga usmrte, pozvali u stan optuženog K., te da je A. V. tamo došao zbog višegodišnjeg prijateljstva i povjerenja u optuženog J. i optuženog K., a osobito okrutan način usmrćenja opisan je kao njihovo zadavanje A. V. sjekirom, kuhinjskim nožem te nožem na rasklapanje ukupno četrdesetičetiri ubodne, probodne i rezne rane, kao i zadavanje V. više udaraca tupotvrdim predmetom, pri čemu je V., u vrijeme kada je zadobio dio opisanih ozljeda, bio vezan ljepljivom trakom. Sud prvog stupnja je u obrazloženju presude valjano analizirao ove kvalifikatorne elemente kaznenog djela teškog ubojstva iz članka 91. točke 3. Kaznenog zakona, a posebnu pozornost posvetio je upravo obrazlaganju uzroka smrti A. V. (od posljednjeg odlomka na stranici 68. do 2. odlomka na stranici 70. pisane presude) i zaključku o postojanju uzročne veze između njegovog ozljeđivanja od strane optuženika i posljedice koja je nastupila. Stoga, suprotno ovim žalbenim navodima, nema nerazumljivosti u izreci presude, niti postoje proturječja između izreke presude i njenih razloga.

Optuženi K. u žalbi također tvrdi da je izreka prvostupanjske presude proturječna sama sebi, jer da se u njoj navodi kako je „V. svezan zadobio 44 (…) rane, a nakon što se oslobodio ljepljive trake pao na pod, a počinitelji ga nastavili ubadati pa se uslijed tih ozljeda i intenzivnog krvarenja onesvijestio.“

Međutim, optuženi K., analizirajući u žalbi izreku pobijane presude, pogrešno citira njen dio u kojem se opisuje zadavanje od strane optuženika povreda A. V., jer zanemaruje dio opisa radnji djela u kojem se utvrđuje da su optuženici zadali V. „ukupno 44 ubodne, probodne i rezne rane“ te da se A. V. „tijekom (…) ozljeđivanja (…) u jednom trenutku (…) uspio djelomično osloboditi ljepljive trake, da bi u nastavku sukoba pao na pod gdje su ga (optuženici) nastavili ubadati“. Dakle, u izreci presude nije, kako to ovaj žalitelj pogrešno tvrdi, navedeno da je A. V. zadobio sve 44 opisane rane dok je bio vezan ljepljivom trakom, već se uvodno samo navodi njihov ukupan broj, a iz detaljnog opisa načina ozljeđivanja A. V. jasno proizlazi da je dio tih rana zadobio dok je bio vezan ljepljivom trakom, a dio tijekom nastavka sukoba te nakon pada na pod. Slijedom iznesenog, nema proturječja u izreci pobijane presude.

I Kž 684/07-7

Optuženi K. također tvrdi da je izreka presude proturječna njenim razlozima, jer da se u izreci navodi da su oba optuženika pozvali V. u stan, prethodno se dogovorivši da ga ubiju, a da se u obrazloženju zaključuje da je A. V. jedino dvostruka igra J. dovela u taj stan. Međutim, sud prvog stupnja, obrazlažući utvrđenja koja se odnose na prethodni dogovor optuženog D. J. i optuženog M. K., jasno navodi da su optuženici zajedno isplanirali J. dovođenje A. V. u stan optuženog K. na način da je optuženi J. V. uvjerio da će ga u tom stanu samo prividno vezati te da će se ovaj lako osloboditi te prestrašiti i poniziti K. kada i ovaj dođe u stan kako bi se obračunao s V.. Dakle, iako je optuženi J. bio taj koji je doveo A.

V. u stan optuženog K., takvo njegovo ponašanje predstavljalo je realizaciju plana kojega su oba optuženika unaprijed smislili i, svaki na svoj način, pridonijeli njegovom ostvarenju.

Optuženi D. J. ovu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka obrazlaže navodima da su razlozi prvostupanjske presude proturječni, jer da sud prvog stupnja navodi da iskazu optuženog J. ne poklanja vjeru u cijelosti nego parcijalno, a na više mjesta u obrazloženju presude navodi da su se pojedini dijelovi predmetnog događaja zbili kako je to opisao ovaj optuženik.

Suprotno žalbenim tvrdnjama optuženog D. J., nema proturječja između ocjene iskaza ovog optuženika koju je dao prvostupanjski sud navevši da ga ne prihvaća u cijelosti, nego samo u pojedinim dijelovima, i utvrđenja tog suda da su se pojedini dijelovi predmetnog događaja zbili na način kako je to u svom iskazu opisao optuženi J.. Prvostupanjski je sud vrlo detaljno analizirao sve provedene dokaze, a posebno i iskaze oba optuženika, čije pojedine segmente je pomno ocjenjivao, pri čemu je prihvatio kao istinite samo određene dijelove iskaza optuženog J. (primjerice, njegove navode o kupnji sjekire te navode o dovođenju A. V. u stan optuženog M. K. s obrazloženjem da će izigrati optuženog K., a zapravo u skladu s prethodnim dogovorom s K. da tamo dovede V. i veže ga), u skladu s čime je i utvrdio pojedine okolnosti o kojima je optuženi J. iskazivao, dok je druge dijelove tog iskaza, koje je našao nelogičnima i protivnima drugim dokazima, argumentirano otklonio kao neistinite.

Optuženi M. K. tvrdi i da postoji znatna proturječnost razloga o odlučnim činjenicama, jer da prvostupanjski sud nakon analize svih dokaza, pa i onih nađenih vještačenjima, uviđajem i rekonstrukcijom, utvrđuje da su optuženici počinili inkriminirano djelo, a da kasnije navodi da na licu mjesta nema materijalnih tragova koji bi neposredno ukazivali da bi optuženi K. počinio ovo djelo. Suprotno žalbenim tvrdnjama, u ovakvom zaključivanju prvostupanjskog suda nema proturječnosti. Naime, nepostojanje materijalnih tragova koji bi izravno upućivali na optuženog M. K. kao (su)počinitelja predmetnog kaznenog djela ne proturječi citiranom zaključku prvostupanjskog suda o kaznenoj odgovornosti ovog optuženika, koji zaključak taj sud temelji na pomnoj analizi svih provedenih dokaza, pri čemu posebno pažljivo uspoređuje materijalne tragove pronađene na mjestu predmetnih zbivanja s obranama optuženika te nalazima i mišljenjima vještaka i drugim dokazima, a upravo na temelju takve analize, na osnovi koje daje i ocjenu istinitosti odnosno neistinitosti pojedinih dijelova kako iskaza optuženog M. K., tako i iskaza optuženog D. J., prvostupanjski sud zaključuje da je i optuženi M. K. sudjelovao u počinjenju kaznenog djela za koje ga proglašava krivim.

Optuženi D. J. u žalbi tvrdi i da su u obrazloženju pobijane presude izostali razlozi o odlučnim činjenicama, ali ne navodi koje su to odlučne činjenice ostale neobrazložene. Ovaj

I Kž 684/07-7

drugostupanjski sud, suprotno toj žalbenoj tvrdnji, nalazi da je sud prvog stupnja valjano obrazložio sve odlučne činjenice.

Slijedom svega iznesenog, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku koju u svojim žalbama ističu optuženici.

Jednako tako ovaj drugostupanjski sud nalazi da sud prvog stupnja nije počinio niti neku drugu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka na koje, u skladu s odredbom članka 379. stavka 1. točke 1. Zakona o kaznenom postupku, pazi po službenoj dužnosti.

U odnosu na povredu kaznenog zakona:

Prvostupanjski je sud kazneno djelo za koje je optuženike proglasio krivima pravno označio kao kazneno djelo teškog ubojstva iz članka 91. točke 3. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 105/04., 84/05. i 71/06.).

Međutim, u vrijeme počinjenja ovog djela, 12. veljače 2005. godine, bio je na snazi Kazneni zakon - "Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 105/04. i 84/05. (time da je u „Narodnim novinama“ broj 84. od 11. srpnja 2005., dakle, nakon što je ovo djelo počinjeno, objavljen Ispravak Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona objavljenog u „Narodnim novinama“ broj 129. od 22. prosinca 2000., ali za taj se Ispravak, s obzirom na njegovu prirodu, jer se radi o izmjenama ili dopuna Kaznenog zakona - smatra da je stupio na snagu u vrijeme kada je na snagu stupio i navedeni Zakon koji je ispravljen, dakle, 30. prosinca 2000. godine).

Nakon što je predmetno kazneno djelo počinjeno donesen je Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona koji je objavljen u „Narodnim novinama“ broj 71. od 28. lipnja 2006., a koji je stupio na snagu 1. listopada 2006. godine.

Člankom 5. stavkom 3. tog Zakona izmijenjena je odredba dotadašnjeg stavka 4. članka 53. Kaznenog zakona na način da je sada propisano da se kazna dugotrajnog zatvora ne može izreći počinitelju koji u vrijeme počinjenja kaznenog djela nije navršio osamnaest godina života. Ova odredba je u odnosu na dotadašnju, prema kojoj se kazna dugotrajnog zatvora nije mogla izreći počinitelju koji u vrijeme počinjenja kaznenog djela nije navršio dvadesetijednu godina života, za optuženog M. K., koji je, kako je ranije navedeno, u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio mlađi punoljetnik, stroža.

Osim toga, člankom 15. stavkom 1. Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 71/06.) izmijenjen je i članak 91. Kaznenog zakona na način da je posebni minimum kazne zatvora zaprijećene za kazneno djelo teškog ubojstva podignut s osam na deset godina. Dakle, sada važeći Kazneni zakon stroži je za oba počinitelja.

Budući da je stavkom 1. članka 3. Kaznenog zakona propisana načelna primjena onog kaznenog zakona koji je bio na snazi u vrijeme kad je kazneno djelo počinjeno, a primjena kasnijeg zakona, prema stavku 2. tog članka, dolazi u obzir samo ako je on blaži za počinitelja, o čemu se, s obzirom na izneseno, ovdje ne radi, prvostupanjski je sud, proglasivši optuženike krivima za kazneno djelo pravno označeno po kasnijem Kaznenom zakonu,

I Kž 684/07-7

primijenio zakon koji se ne može primijeniti, čime je na štetu optuženika počinio povredu kaznenog zakona iz članka 368. točke 4. Zakona o kaznenom postupku na koju drugostupanjski sud, u smislu članka 379. stavka 1. točke 2. istog Zakona, pazi po službenoj dužnosti.

Stoga je na temelju članka 390. Zakona o kaznenom postupku valjalo povodom žalbi optuženika preinačiti prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela i izreći da su optuženici D. J. i M. K. počinili kazneno djelo protiv života i tijela - teško ubojstvo - opisano i kažnjivo po članku 91. točki 3. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 105/04. i 84/05.), a kako je presuđeno pod točkom I. izreke.

U odnosu na žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja:

Oba optuženika u žalbama tvrde da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da su oni zajedno donijeli odluku da počine predmetno kazneno djelo, pri čemu optuženi J. smatra da je sud trebao prihvatiti kao istinitu cijelu njegovu obranu te ustraje u tvrdnji da se radilo o spontanoj akciji, a sve poduzete pripremne radnje da su se odnosile na plan kakav je u on opisao svom iskazu, dok optuženi K. tvrdi da je dogovor, ako je i postojao, bio dogovor da A.

V. istuku, a ne da ga ubiju.

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, sud prvog stupnja ispravno je ocijenio obrane oba optuženika, pri čemu je posebno pažljivo cijenio pojedine njihove dijelove koje je analizirao povezujući ih s materijalnim tragovima te nalazima i mišljenjima ispitanih vještaka, kao i s iskazima svjedoka koji su iskazivali o ranijim odnosima optuženika i A. V., o događajima koji su neposredno prethodili inkriminiranim zbivanjima, o okolnostima vezanima uz sam taj događaj, kao i o ponašanju optuženika nakon tih zbivanja.

S obzirom na provedene dokaze, sud prvog stupnja pravilno je zaključio da je prihvatljiva obrana optuženog D. J. u dijelu u kojem on opisuje kako je nagovorio A. V. da dođe u stan optuženog K. uvjerivši ga da će ga samo provizorno vezati (kako bi se ovaj, kada dođe i optuženi K. koji mu se htio osvetiti zbog ranijih prijetnji, navodno mogao osloboditi te istoga prepasti i poniziti), kao i u dijelu u kojem je optuženi J. iskazao da su i on i optuženi K. kasnije A. V. zadali više rana noževima.

Dogovor optuženika i njihov plan da počine kazneno djelo stavljeno im na teret, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, proizlazi iz svih onih radnji koje su optuženici poduzeli u pripremanju djela, iz načina njegovog počinjenja, kao i iz njihovih radnji neposredno nakon počinjenja djela.

Naime, iz iskaza oca A. V., oštećenog B. V. ispitanog kao svjedoka, nedvojbeno proizlazi da mu je A. V. rekao da je optuženom J. posudio nešto novca za kupnju alata, a očigledno je da se radilo o sjekiri čiju kupnju od strane A. V., koji je bio u društvu mladića koji je nesporno bio optuženi J., opisuju i svjedoci I. M., V. Z. i G. H.. Sud prvog stupnja osnovano prihvaća uvjerljivi iskaz ovog svjedoka, kojega optuženi J. bezuspješno žalbom pokušava osporiti tvrdnjom da se radi o subjektivnom svjedoku, zainteresiranom za ishod postupka, pa nalazi neistinitom obranu optuženog J. u dijelu u kojem on tvrdi da ne zna zbog čega je A. V. kupio sjekiru, jer je očigledno da je V. tu sjekiru kupio na nagovor ovog optuženika. Niti V. ponašanje prilikom kupnje sjekire - priča o tome da mu sjekira treba za

I Kž 684/07-7

lov odnosno za izlet - kada se uzmu u obzir iskazi svjedoka, njegovih prijatelja, prema kojima se on nije bavio lovom niti je odlazio u šumu s izviđačima, suprotno žalbenim tvrdnjama optuženog J., ne potvrđuje žalbene navode ovog optuženika da on s kupnjom sjekire nema veze, već upućuje upravo na zaključak da je optuženi J., za kojega je V. i kupio ovu sjekiru, ovome lažno prikazao motive njene kupnje. Stoga ovakvo postupanje optuženog J. ukazuje na detaljno razrađeni plan optuženika o usmrćenju A. V., a ne o namjeri da ga, kako optuženi J. tvrdi u obrani i u žalbi, on i optuženi K. samo istuku.

Optuženi D. J. u žalbi navodi da on nije imao nikakvog motiva sudjelovati u ovakvom „igrokazu“, a posebice da nije imao motiva fizički ugroziti A. V.. Međutim, ovakva njegova tvrdnja u suprotnosti je i sa samim iskazom ovog optuženika kada on opisuje dogovor s optuženim K. da u njegov stan dovede A. V. i veže ga kako bi mu se K. osvetio zbog ranijih prijetnji. Osim toga, kada se analizira i kasnije postupanje optuženog J., i to onakvo kakvim ga on sam opisuje - ubadanje A. V. nožem u trenutku kada V. ubada i optuženi M. K. - očigledno je da optuženi J. ne postupa stihijski, bez motiva i bez jasne prethodne odluke o usmrćenju A. V., već je nedvojbeno da djeluje u skladu s prethodnim dogovorom s optuženim K.. Zbog toga je neosnovan i žalbeni navod optuženog J. da bi on, da je imao namjeru počiniti predmetno djelo, vezao A. V. na način da se on ne može osloboditi, čime bi anulirao svaki njegov mogući otpor. Naime, sud prvog stupnja otklonio je kao neistinitu obranu optuženog J. u dijelu u kojem je on naveo da je perforirao ljepljive trake kojima je svezao A. V. kako bi mu omogućio oslobađanje po dolasku optuženog K.. Takvo utvrđenje prvostupanjski sud temelji na nalazu i mišljenju vještaka M. Z. iz kojeg ne proizlazi da bi na vještačenim trakama pronašao tragove oštećenja koja bi ukazivala na njihovo perforiranje kakvim ga opisuje optuženi J.. Dakle, nedvojbeno je utvrđeno da je optuženi J. vezao A. V. ljepljivom trakom kako bi ga onemogućio u pružanju takvog otpora kojim bi ovaj mogao otkloniti primarni napad optuženika i spriječiti ozljeđivanje nožem, a izvjesno je da on, nakon zadobivanja prvih rana, nenaoružan i napadnut od dvojice optuženika, da se i oslobodio ljepljivih traka, nije imao izgleda suprotstaviti im se u daljnjem tijeku sukoba.

Žalbenu tvrdnju o nepostojanju prethodnog dogovora optuženika o počinjenju kaznenog djela za koje su proglašeni krivima optuženi J. obrazlaže i navodom da je sud prvog stupnja utvrdio da je optuženi K. samoinicijativno počeo ubadati i ozljeđivati A. V. dok optuženog J. nije bilo u toj prostoriji, jer prvostupanjski sud u tom dijelu nije prihvatio obranu optuženog J. već je, suprotno ovim žalbenim navodima, našao nedvojbeno utvrđenim da je optuženi K. napao nožem A. V. u skladu s prethodnim dogovorom s optuženim J.. Pritom valja istaći da je, uz takvo utvrđenje namjere oba optuženika, kao i s obzirom na utvrđenje da su oba optuženika A. V. zadali više uboda noževima, potpuno irelevantno koji od njih je ovome zadao prvi udarac nožem, a nebitno je i je li drugi optuženik tome bio nazočan, ili mu se kasnije pridružio u ubadanju A. V..

Nisu u pravu optuženi J. i optuženi K. niti kada u žalbi navode da sud prvog stupnja nije utvrdio kojim su noževima A. V. zadane rane. Naime, očigledno je da na temelju nalaza i mišljenja liječnika vještaka i materijalnih dokaza nije moguće utvrditi kojim nožem je koji od optuženika zadao pojedine rane A. V., međutim, sud prvog stupnja jasno ističe da prihvaća obranu optuženog J. u dijelu u kojem on navodi da je V. zadavao rane svojim preklopnim nožem, iz čega proizlazi da je optuženi K. ubadao A. V. drugim nožem, pronađenim kod ulaznih vrata stana, dok su mu ozljede tjemenog dijela glave zadane sjekirom.

I Kž 684/07-7

Optuženi D. J. u žalbi ističe i da je sud prvog stupnja „detektirao“ da svjedoci S. i O. ne govore istinu, ali da nije utvrdio motive takvog njihovog postupanja. Naime, prvostupanjski sud ocijenio je neistinitima dijelove iskaza svjedoka A. S. i A. O. koji se odnose na njihove tvrdnje da nemaju nikakvih saznanja o navodnom K. snimanju prijetnji koje bi mu A. V. uputio. Pritom sud u ovome dijelu prihvaća obranu optuženog J., pa je nejasno zbog čega taj optuženik u žalbi dovodi u pitanje ovakvu ocjenu ne samo tog dijela iskaza ovih svjedoka, već, posredno, i dijela njegovog iskaza koji sud ocjenjuje istinitim. Stoga valja napomenuti da je sud prvog stupnja dao jasne i valjane razloge zbog kojih nalazi neistinitima iskaze ovih svjedoka u opisanome dijelu.

Nije u pravu optuženi J. niti kada tvrdi da ničim nije potvrđen zaključak prvostupanjskog suda da je optuženi K. slučajno zadobio ubodnu ranu lijeve nadlaktice. Naime, oba optuženika tvrde da je ovu ranu optuženom K. zadao optuženi J., ali prvostupanjski sud pravilno analizira njihove obrane koje proturječe glede okolnosti pod kojima je došlo do tog uboda: optuženi J. tvrdi da je, vidjevši optuženog K. kako ubada A. V., prišao i uboo optuženog K. kako bi ovaj prestao ubadati V.; optuženi K. je iskazao da je kleknuo pokraj V. kada je ovaj, nakon što ga je optuženi J. uboo u vrat, pao na pod te da ga je optuženi J., kada je on pružio ruku kako bi pogledao V. ranu na vratu, uboo u rame. Imajući u vidu citirane proturječne dijelove obrana optuženika s jedne strane, kao i nedvojbeno utvrđenu činjenicu da su oba optuženika u relativno kratkom vremenskom razdoblju A. V. noževima zadali veliki broj rana, neke od njih izvjesno i istovremeno, i to tijekom fizičkog sukoba u relativno skučenom prostoru hodnika, sud prvog stupnja, ocjenjujući i cjelokupno ponašanje optuženika kritične zgode, pravilno ocjenjuje citirane dijelove obrana optuženika usmjerenima na umanjenje vlastite kaznene odgovornosti jer oba optuženika tim obranama pokušavaju prikazati da je do tog uboda došlo jer je svaki od njih pokušao spriječiti napad onog drugog na A. V., a njihovo kasnije dokazano postupanje opovrgava takve njihove obrane. Stoga se kao jedini logični i životni zaključak ukazuje utvrđenje prvostupanjskog suda da je do ozljeđivanja optuženog K. došlo slučajno, tijekom napada oba optuženika noževima na A. V..

Ni tvrdnja optuženog D. J. da sud prvog stupnja bez argumenata otklanja njegovu obranu o načinu zadobivanja ozljede na lijevoj šaci nema uporišta u spisu. Naime, liječnik vještak dr. D. Z. je u nalazu i mišljenju naveo da je ta ozljeda optuženog J. mogla nastati „u nekoj dinamici događaja“, pa i u međusobnim položajima ovog optuženika i A. V. koje je on pokazao, ali je decidiran u tvrdnji da ta ozljeda nije mogla nastati mehanizmom ugriza. Međutim, optuženi J. ustrajan je upravo u tvrdnji da ga je A. V. ugrizao za tu ruku kada je leđima ležao na njemu, pri čemu svoje ubadanje A. V. nožem objašnjava upravo željom da mu V. pusti ruku. Dakle, onaj mehanizam nastanka ozljede kojega opisuje optuženi J., a koji se ukazuje bitnim i za ocjenu razloga njegovog ponašanja, liječnik vještak je otklonio, pa je i prvostupanjski sud, imajući u vidu i tragove krvi optuženog J. pronađene na razbijenoj keramičkoj šalici, ispravno zaključio da obrana optuženog J. u tom dijelu nije istinita.

Optuženi M. K. u žalbi ističe da je obrana optuženog D. J. proturječna i u suprotnosti s ostalim dokazima, pri čemu ukazuje na pojedine njene dijelove koji se odnose na vrijeme dolaska optuženog K. u stan vezano uz vrijeme telefonskog poziva majke optuženog J., okolnosti kupnje sjekire, navode optuženog J. o perforiranju ljepljive trake kojom je vezao A.

V., nelogičnost njegovog razloga kojima objašnjava ubadanje optuženog K., netočno opisivanje međusobnih položaja te tragove krvi na sjekiri koji opovrgavaju navod optuženog

I Kž 684/07-7

J. da istom nije udarao A. V.. Smatra da je sud prvog stupnja, s obzirom na navedene nelogičnosti, trebao u cijelosti otkloniti obranu optuženog J. kao neistinitu. Međutim, prvostupanjski je sud, kako je već navedeno, pravilno analizirao obrane oba optuženika, pri čemu je upravo pojedine dijelove obrane na koje u žalbi ukazuje i optuženi J. našao neistinitima, ali zbog toga nije moguće zaključiti da su neistiniti i preostali dijelovi iskaza optuženog J., posebno oni koji su u skladu s materijalnim tragovima te nalazima i mišljenima ispitanih vještaka.

Nije u pravu optuženi M. K. niti kada u žalbi tvrdi da su netočna utvrđenja prvostupanjskog suda koja se odnose na trajanje ozljeđivanja i stanje svijesti A. V.. Prije svega valja istaći da iz iskaza optuženog D. J. proizlazi da A. V. nije izgubio svijest odmah nakon što je zadobio prve rane koje su mu optuženici nanijeli noževima. S obzirom na ukupan broj od 44 ubodne i rezne rane očigledno je da je to ubadanje trajalo dovoljno dugo vremena da A. V. trpi bolove o kojima se liječnik vještak izjasnio kao o vrlo jakim bolovima. Stoga je, iako sud prvog stupnja nije točno utvrdio kada je kod A. V. nastupila ošamućenost, a kada gubitak svijesti, izvjesno da do takvih poremećaja svijesti A. V. nije nastupilo neposredno nakon početka ozljeđivanja, već nakon određenog razdoblja u kojem je on trpio intenzivne bolove, pa je nedvojbeno dokazan i osobito okrutan način, kvalifikatorni element kaznenog djela teškog ubojstva.

Optuženi K. u žalbi pokušava, analizom podataka o vremenu obavljanja telefonskih razgovora do kojih je nesporno došlo prije i nakon predmetnog događaja, potvrditi navod da je on u stanu boravio između 30 i 40 minuta, a da je sukob između optuženog J. i A. V. započeo prije njegovog dolaska u stan. Međutim, podaci o obavljenim telefonskim razgovorima između optuženog J. i njegove majke te između optuženog K. i vlasnice stana, L. B., ne dovode u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda o vremenu počinjenja kaznenog djela i sudjelovanju oba optuženika u tim radnjama. Naime, nesporno je utvrđeno da je do posljednjeg telefonskog razgovora među optuženicima došlo kritičnog dana u 19,26 sati (kada je optuženi J. nazvao optuženog K., koji tada očigledno nije bio u svom stanu u kojem su se, kako to proizlazi iz iskaza optuženi J., nalazili ovaj optuženik i A. V.), a da je u 19,46 sati zabilježen poziv na mobitel optuženog J. s telefona njegovih roditelja. Prema iskazu optuženog J., optuženi K. se tada već nalazio u stanu. Optuženi K. je s L. B. prvi puta razgovarao u 20,34 sata, a drugi puta u 21,05 sati. Dakle, ovi podaci u bitnome su suglasni s iskazom optuženog J. o vremenu i redoslijedu tih poziva.

Međutim, u odnosu na činjenicu nazočnosti optuženog K. u stanu u vrijeme početka fizičkog sukoba s A. V. valja istaći da ta okolnost proizlazi ne samo iz iskaza optuženog J., nego i iz iskaza svjedoka A. H. koji je naveo da je, nakon što je čuo buku iz tog stana, pozvonio na vrata koja, međutim, nitko nije otvorio, ali je nakon nekog vremena čuo otvaranje vrata te je na stubištu zatekao i optuženog J. i optuženog K.. Dakle, svjedok H. očigledno je obratio pozornost na zbivanja u susjednom stanu i na stubištu, pa bi izvjesno čuo dolazak optuženog K. nakon što je započela buka iz tog stana da ovaj tada već nije bio tamo, nego da je, kako to tvrdi u žalbi, u stan došao nakon što je započeo sukob optuženog J. i A.

V.. Konačno, valja istaći da niti iz obrane optuženog K. ne proizlazi da bi se optuženi J. sukobio s A. V. prije nego što je optuženi K. došao u stan, pa se žalbene tvrdnje koje upućuju na drugačiji slijed predmetnih događaja ukazuju očigledno neosnovanima.

I Kž 684/07-7

Niti okolnost da na odjeći optuženog M. K. nisu pronađeni tragovi krvi A. V. ne dovodi u sumnju istinitost dijela obrane optuženog D. J. i utvrđenje prvostupanjskog suda da su oba optuženika noževima zadavali ozljede A. V.. Naime, jasno je da svako ranjavanje nožem ne mora nužno ostaviti tragove krvi na odjeći osobe koja ozljeđuje drugog, a sud prvog stupnja pravilno ukazuje na međusobne položaje optuženog K. i oštećenika tijekom njegovog ozljeđivanja kako je iste opisao optuženi J. (primjerice, K. ubadanje V. nožem odozgor dok ovaj leži na tlu odnosno na optuženom J.) koji su očigledno bili takvi da nisu morali dovesti do prskanja krvi na odjeću optuženog K.. Osim toga, optuženi K. u žalbi zanemaruje činjenicu da je na odjeći A. V. pronađen veliki broj vlakana koja odgovaraju vlaknima iz odjeće ovog optuženika, a i na odjeći optuženog K. pronađen je veliki broj vlakana istovjetnih onima iz V. odjeće. Stoga je očigledno da je među njima došlo do izravnog kontakta, o kojem optuženi K. u svojoj obrani ne iskazuje, i to izvjesno tijekom fizičkog sukoba koji je neposredno prethodio samom zadavanju ozljeda.

Optuženi M. K. u žalbi ističe da sud prvog stupnja nije smio koristiti nalaz i mišljenje vještaka psihijatra na način da na temelju njega zaključuje o namjeri optuženika da počine kazneno djelo. Međutim, sud prvog stupnja, suprotno ovim tvrdnjama, nije na temelju nalaza i mišljenja vještaka psihijatra utvrđivao namjeru optuženika, već njihovu ubrojivost, a osobine ličnosti optuženika i intrapersonalni odnosi koji su opisani u tom nalazu uklapaju se u utvrđenja i potvrđuju zaključke prvostupanjskog suda o njihovim međusobnim odnosima, odnosima optuženika s A. V. i radnjama optuženika, a upravo na temelju dokazanih radnji oba optuženika taj sud zaključivao je i o njihovoj namjeri kao jednom od subjektivnim elemenata bića kaznenog djela za koje ih je proglasio krivima.

Konačno, optuženi M. K. u žalbi navodi da u njegovom postupanju nema podmuklosti, da on nije postupao potajno i prikriveno - da on nije pozvao A. V. u stan, niti da je znao za dvostruku igru optuženog J. te da je on sam trebao postati žrtva sprdnje. Suprotno ovim tvrdnjama, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je dovođenje A. V. u stan optuženog K. rezultat dogovora oba optuženika, jednako kao i njegovo vezivanje ljepljivom trakom do kojega je došlo nakon što je optuženi J., sukladno planu usuglašenom s optuženim K., A. V. uvjerio da će biti samo provizorno vezan te da će se lako osloboditi po dolasku optuženog K.. Pritom valja istaknuti da je i optuženi K. pridonio ostvarenju ovog dijela plana, jer je napustio svoj stan prije nego što su u njega došli optuženi J. i A. V., upravo kako bi omogućio V. vezivanje do svog povratka, pri čemu je, kako je to već obrazloženo, telefonom komunicirao s optuženim J. - očigledno radi usklađivanja vremena povratka u stan. Zbog toga je prvostupanjski sud ispravno zaključio ne samo da je optuženi M. K. bio svjestan načina na koji je A. V. bio nagovoren da dođe u njegov stan, nego da je takvo dovođenje A. V. bilo rezultat dogovora oba optuženika, ali i da je optuženi M. K. već tada bitno pridonio ostvarenju i tog dijela njihovog plana.

Slijedom svega iznesenog, sud prvog stupnja pravilno je i potpuno sve odlučne činjenice koje se odnose kako na objektivne, tako i na subjektivne elemente bića kaznenog djela teškog ubojstva iz članka 91. točke 3. Kaznenog zakona opisane u izreci prvostupanjske presude, za koje kazneno djelo optuženog D. J. i optuženog M. K. i proglasio krivim.

Stoga se neosnovane žalbe optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 369. Zakona o kaznenom postupku).

I Kž 684/07-7

U odnosu na žalbe zbog odluka o kaznenim sankcijama:

Optuženi D. J. u žalbi zbog odluke o kazni navodi da sud prvog stupnja prilikom odmjeravanja kazne nije cijenio kao olakotne okolnosti njegovo priznanje djela, mladost i doprinos u počinjenju djela kojega ocjenjuje znatno manjim od doprinosa optuženog K., koji da ga je svojim „bestijalnim, podmuklim i amoralnim postupcima iskoristio“.

Optuženi M. K., pobijajući odluku o kazni, u žalbi navodi da se najviši stupanj krivnje ne može smatrati otegotnom okolnošću, jer da ovo kazneno djelo može biti počinjeno samo s namjerom, a da je ubrojivost pretpostavka krivnje. Tvrdi da on nije planirao počinjenje djela, da takvo njegovo postupanje nije opisano niti u izreci pobijane presude, a ističe i da je okrutan način kvalifikatorni element kaznenog djela za koje je proglašen krivim, pa ne može biti cijenjen i kao otegotna okolnost.

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama optuženika, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio i ispravno je cijenio sve olakotne i otegotne okolnosti koje u smislu članka 56. Kaznenog zakona utječu na odmjeravanje visine kazne.

Tako su optuženom D. J., u bitnom, olakotnim cijenjeni doprinos A. V. koji se očituje u njegovim motivima dolaska u stan optuženog K. kao i dosadašnja neosuđivanost ovog optuženika, a kao otegotne okolnosti uzeti su u obzir njegov najviši stupanj krivnje, pomno i detaljno planiranje djela te jačina povrede zaštićenog dobra koja proizlazi iz višestrukog ostvarenja kvalifikatornih elemenata ovog kaznenog djela.

Optuženom M. K. također je olakotnim cijenjena njegova dosadašnja neosuđivanost, a otegotnima su cijenjeni najviši stupanj krivnje, okolnosti da je inicijativa za počinjenje djela potekla upravo od njega, da je djelo pažljivo isplanirano - od dovođenja A. V. u stan, pa do eliminacije tijela, višestruko ostvarenje kvalifikatornih elemenata kaznenog djela, da u njegovoj životnoj sredini nije bilo negativnih elemenata koji bi pridonijeli počinjenju kaznenog djela te da je s A. V. i njegovom obitelji bio u bliskim prijateljskim odnosima.

Priznanjem pojedinih okolnosti pod kojima je počinjeno ovo kazneno djelo optuženi D. J. olakšao je utvrđivanje nekih od odlučnih činjenica u ovom kaznenom postupku, ali njegova obrana nema, kako se to sugerira žalbom, značaj priznanja počinjenog djela iz kojega bi proizlazilo stvarno kajanje ovog optuženika koje bi jedino moglo naći odraza u izrečenoj kazni.

Mladost oba optuženika uistinu predstavlja olakotnu okolnost, ali nema, s obzirom na ostale okolnosti - kako one koje se odnose na njihove ličnosti, tako i na one vezane uz način i težinu počinjenog kaznenog djela - takav značaj da bi opravdala izricanje optuženicima kazni blažih od navedenih. Naime, stupanj isplaniranosti njihovog postupanja, upornost pokazana prilikom počinjena djela, kao i bezobzirnost koju su optuženici pokazali nakon počinjenog djela, upućuju na zaključak da optuženici nisu postupali nezrelo i mladenački nepromišljeno, dakle, na način da bi njihova mladost trebala značajnije utjecati na visine kazni.

Suprotno tvrdnjama žalitelja, najviši stupanj krivnje optuženika proizlazi iz utvrđenih činjenica, a stupanj krivnje jedan je od osnovnih kriterija za odmjeravanje kazne, kako to proizlazi iz odredbe stavka 1. članka 56. Kaznenog zakona. Optuženi M. K. tvrdi da se

I Kž 684/07-7

kazneno djelo teškog ubojstva može počiniti samo s namjerom te da počinitelj, da bi bio kazneno odgovoran, mora biti ubrojiv. Međutim, kazneno pravo poznaje stupnjevanje i namjere, a i ubrojivosti. Naime, ne samo da je izravna namjera teža od neizravne, nego se i kaznena djela počinjena s izravnom namjerom mogu razlikovati upravo u stupnju njihove planiranosti, u dogovaranju više osoba u njegovom planiranju i počinjenju, u količini radnji poduzetih radi pripremanja djela te njegovog kasnijeg prikrivanja, u složenosti radnji počinjenja djela te u upornosti pokazanoj pri njegovom počinjenju. I ubrojivost kao element krivnje također može biti reducirana u različitim stupnjevima, pa viši stupanj smanjenja ubrojivosti dovodi do nižeg stupnja krivnje.

Međutim, potpuna ubrojivost optuženika utvrđena je na temelju nalaza i mišljenja vještaka psihijatra. Izravnu namjeru s kojom su optuženici počinili ovo kazneno djelo karakterizira, kako je to već ranije istaknuto, prethodni dogovor optuženika o počinjenju djela, njegovo pomno planiranje i pripremanje te zajedničko počinjenje radnji djela pri kojem su oni pokazali izrazitu upornost, zbog čega je opravdan zaključak prvostupanjskog suda o najvišem stupnju krivnje oba optuženika.

Konačno valja istaći da kazneno djelo iz članka 91. točke 3. Kaznenog zakona može biti počinjeno na dva načina - na osobito okrutan način te na krajnje podmukao način. Ostvarenje jednog od ta dva oblika ubojstva dostatno je za kvalificiranje radnji kao teškog ubojstva, a optuženici su pri počinjenju kaznenog djela za koje su proglašeni krivima ostvarili oba ta načina. Stoga ta činjenica nedvojbeno ukazuje na izuzetnu pogibeljnost počinjenog kaznenog djela koja je značajna za odmjeravanje kazne (članak 56. stavak 1. Kaznenog zakona), a ne predstavlja dvostruko vrednovanje kvalifikatorne okolnosti i kao otegotne, kako se to pogrešno tvrdi u žalbi optuženog K..

Slijedom svega iznesenog, ovaj drugostupanjski sud zaključuje da je za izuzetno težak i pogibeljan oblik počinjenog kaznenog djela opravdano optuženom D. J. izreći kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju trideset godina, a optuženom M. K. kaznu zatvora u trajanju petnaest godina (s obzirom na odredbu članka 53. stavka 4. Kaznenog zakona), koje kazne su primjerene i počinjenom djelu i ličnostima počinitelja te pogodne da ostvare kako opću svrhu kaznenopravnih sankcija iz članka 6. Kaznenog zakona - da svi građani poštuju pravni sustav i da nitko ne počini kazneno djelo, te da se počinitelji kaznenih djela ubuduće tako ponašaju - tako i svrhu kažnjavanja iz članka 50. Kaznenog zakona - da se izrazi društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, utječe na počinitelje da ubuduće ne čine kaznena djela, utječe na sve ostale da ne čine kaznena djela i da se primjenom propisanih kazni utječe na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

Zbog iznesenog se i žalbe optuženika zbog odluka o kaznenim sankcijama (članak 370. stavak 1. Kaznenog zakona) ukazuju neosnovanima.

Stoga je, a s obzirom na ranije opisanu povredu kaznenog zakona, na temelju članka 390. Zakona o kaznenom postupku valjalo povodom žalbi optuženika preinačiti prvostupanjsku presudu i presuditi kao pod točkom I. izreke, time da je na temelju članka 63. Kaznenog zakona optuženicima u izrečene kazne uračunato vrijeme koje provode u pritvoru.

Slijedom svega ranije iznesenog, a budući da ne postoje razlozi zbog kojih optuženici pobijaju prvostupanjsku presudu, valjalo je na temelju članka 387. Zakona o kaznenom

I Kž 684/07-7

postupku žalbe optuženog D. J. i optuženog M. K. odbiti kao neosnovane te u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno pod točkom II. izreke ove presude.

U Zagrebu, 24. listopada 2007.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Ivan Protković, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude u dijelu u kojem je izrečena kazna dugotrajnog zatvora stranke imaju pravo žalbe u roku od petnaest (15) dana od dana primitka pisanog otpravka. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Zagrebu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o njoj u trećem stupnju odlučuje Vrhovni sud Republike Hrvatske.