Rev-370/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 370/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Radomire Felicijan-Maoduš, Stanka Jesenkovića, Borisa Guttmanna i Stanislava Plazonića kao članova vijeća u građansko- pravnoj stvari tužitelja B. P. iz J., ..., zastupanog po punomoćniku P. B., odvjetniku iz J., protiv tuženog P. B. iz J., ..., radi isplate, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 30. srpnja 1991. br. Gž-4939/1991-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Jastrebarskom od 1. ožujka 1991. br. P-12/1991, u sjednici održanoj dana 16. travnja 1992.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom drugostepenog suda potvrđena je presuda prvostepenog suda u pobijanom dijelu u st. II izreke kojim je tužitelj odbijen sa spornim dijelom tužbenog zahtjeva kojim traži da mu tuženi plati.(vrati) 400 DM ili dinarsku protuvrijednost tog iznosa na dan donošenja presude sa sporednim potraživanjima.

Protiv presude drugostepenog suda izjavio je reviziju tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen, niti se nadležni javni tužilac izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Drugostepeni je sud pravilno potvrdio presudu prvostepenog suda u pobijanom dijelu u st. II izreke kojim je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom kojim traži da mu tuženi plati 400 DEM ili dinarsku protuvrijednost tog iznosa na dan donošenja prvostepene presude sa sporednim potraživanjima, jer je utvrđeno da je taj iznos tužitelj doduše pozajmio tuženom ali da mu je tužitelj oprostio dug. Utvrđenje suda o oprostu duga proizlazi iz dokaza na koje se sud poziva, a koje dokaze je sud cijenio vodeći računa o svim okolnostima konkretnog slučaja, posebno o usluzi koju je tuženi učinio tužitelju angažirajući se oko upisa kćeri tužitelja u srednju školu u Zagrebu o čemu tužitelj nije mogao voditi računa jer radi u SR Njemačkoj, a čime tuženi obrazlaže motiv za oprost duga, zatim da su odnosi među strankama bili prijateljski, a tužitelj je tek nakon četiri godine od datog zajma podnio krivičnu prijavu protiv tuženog radi prevare. (Postupak je pred krivičnim sudom okončan odbijanjem optužbe zbog apsolutne zastare.) Utvrđenje prvostepenog suda o oprostu duga prihvatio je kao uvjerljivo i obrazloženo drugostepeni sud pozivajući se na razloge prvostepene presude i u vezi s tim utvrđenjem nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka ni od strane prvostepenog suda, niti od drugostepenog suda. Razlozi revizije svode se na tvrdnju da dug nije oprošten, a što je u suprotnosti sa činjeničnim stanjem utvrđenim u ovom postupku, pa kako revizijski sud u smislu odredbe iz čl. 385. st. 3. Zakona o parničnom postupku, koji je temeljem čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku preuzet kao zakon Republike Hrvatske, "NN" br. 53/1991, u daljnjem tekstu: ZPP, ne može ispitivati pravilnost i.potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, a odbijanjem spornog tužbenog zahtjeva pravilno je primjenjeno materijalno pravo (čl. 344. Zakona o obveznim odnosima koji je temeljem čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima preuzet kao zakon Republike Hrvatske, "NN" br. 53/1991), stoga je valjalo reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 16. travnja 1992.

Predsjednik vijeća:

Đorđe Bjegović, v. r.