Rev-x-806/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-x 806/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice M. V., drugotužitelja B. V.1 i trećetužitelja B. V. , svi iz R., zastupani po punomoćnicima M. K. i D. Š., odvjetnicima iz R., protiv prvotuženika Psihijatrijske bolnice R., zastupane po punomoćniku T. S., odvjetniku iz R., i drugotuženika R. S. iz R., zastupanog po punomoćniku P. M., odvjetniku iz R., uz sudjelovanje umješača na strani prvotuženika Primorsko-goranske županije, radi naknade štete, odlučujući o revizijama tužitelja i prvotuženika protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž- 1503/07-3 od 14. srpnja 2010., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2344/98 od 8. svibnja 2006., u sjednici vijeća održanoj 15. siječnja 2014.

p r e s u d i o j e :

Revizija prvotuženice Psihijatrijske bolnice R. izjavljena protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-1503/07-3 od 14. srpnja 2010., kojom je naloženo prvotuženiku da prvotužiteljici M. V. i drugotužitelju B. V.1 isplati svakom 300.000,00 kn sa zakonskim kamatama, te revizija prvotužiteljice M. V. i drugotužitelja B. V.1 izjavljena protiv naprijed navedene presude u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev odbijaju se kao neosnovane.

r i j e š i o j e :

I. Revizija prvotuženika Psihijatrijske bolnice R. u odnosu na naprijed navedenu presudu kojom je naloženo prvotuženiku da trećetužitelju B. V.2 isplati iznos od 100.000,00 kn i revizija trećetužitelja B. V.2 u odnosu na dio kojim je odbijen tužbeni zahtjev trećetužitelja odbacuju se kao nedopuštene.

II. Utvrđuje se da su tužitelji odustali od revizije u odnosu na drugotuženika R. S..

III. Tužiteljima se ne dosuđuju troškovi sastava odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. I-tuženik je dužan naknaditi I-tužiteljici M. V. nematerijalnu štetu u iznosu od 420.000,00 kn (četiristotinedvadesettisuća kuna) sa zakonskom zateznom kamatom od 15% godišnje od 8. svibnja 2006. do isplate.

II. I-tuženik je dužan naknaditi II-tužitelju B. V.1 nematerijalnu štetu u iznosu od 430.000,00 kn (četiristotinetridesettisuća kuna) sa zakonskom zateznom kamatom od 15% godišnje od 8. svibnja 2006. do isplate.

III. I-tuženik je dužan naknaditi III-tužitelju B. V.2 nematerijalnu štetu u iznosu od 120.000,00 kn (stodvadesettisuća kuna) sa zakonskom zateznom kamatom od 15% godišnje od 8. svibnja 2006. do isplate.

IV. I-tuženik je dužan naknaditi I i II-tužiteljima materijalnu štetu u iznosu od 10.645,00 kn (desettisućašestotinačetrdesetpetkuna) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama za razdoblje od 26. siječnja 1993. do 29. svibnja 1994. s kamatom po stopi od 30% godišnje za razdoblje od 30. svibnja 1994. do 29. lipnja 1994., s kamatom po stopi od 22% godišnje od 30. lipnja 1994. do 7. svibnja 1996., s kamatom po s topi od 24% godišnje od 8. svibnja 1996. do 10. rujna 1996., s kamatom po stopi od 18% godišnje od 11. rujna 1996. do 30. lipnja 2002., s kamatom po stopi od 15% godišnje od 1. srpnja pa do isplate, a tekućom:

- iznos od 1.145,00 kn od 26. siječnja 1993. do isplate,

- iznos od 9.500,00 kn od 8. svibnja 2006. do isplate, sve u roku od 15 dana.

V. S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na I-tuženika, kao i s tužbenim zahtjevom u odnosu na II-tuženika, I-III-tužitelji se odbijaju.

VI. Nalaže se prvotuženiku da naknadi I-III-tužiteljima prouzročene parnične troškove u iznosu od 263.744,56 kn, u roku od 15 dana.

VII. Nalaže se I-III-tužiteljima da naknade drugotuženiku prouzročene parnične troškove u iznosu od 271.450,00 kn u roku od 15 dana."

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

"I. Djelomično se udovoljava žalbi I tuženika Psihijatrijske bolnice R., te se preinačava presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-2344/98 od 8. svibnja 2006. u točkama I.,

II., III. i V. njene izreke i sudi:

1. I tuženik Psihijatrijska bolnica R., dužna je isplatiti I tužiteljici M. V. i II tužitelju B. V.1 pravičnu novčanu naknadu zbog smrti bliske osobe svakom po 300.000,00 kn (slovima: tristotisuća kuna), a III tužitelju B. V.2 po istom pravnom osnovu iznos od 100.000,00 kn (slovima: stotisuća kuna), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na sve dosuđene iznose po stopi od 15% godišnje, tekućom od 8. svibnja 2006. do isplate.

2. Odbijaju se tužitelji s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva postavljenim s osnova utvrđenja pravične novčane naknade zbog smrti bliske osobe, te u cijelosti s tužbenim zahtjevom na isplatu naknade nematerijalne štete na ime trpljenja psihičkih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti.

3. U preostalom dijelu odbija se žalba I tuženika (osim u odluci u troškovima iz toč. VI.), te u cijelosti žalbe tužitelja i umješača Primorsko-goranske županije na strani I tuženika kao neosnovane, te se presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-2344/98 od 8. svibnja 2006. u ostalom i nepreinačenom dijelu, u toč. IV. i VII. izreke, potvrđuje."

Protiv pobijane presude reviziju je izjavio prvotuženik te tužitelji.

Prvotuženik je izjavio reviziju u dijelu u kojem je naloženo prvotuženiku da tužiteljima isplati naknadu štete i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud pobijanu presudu preinači na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev, podredno da istu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tužitelji su izjavili reviziju u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženika i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud preinači pobijanu presudu u pravcu revizijskih navoda, podredno da istu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju prvotuženika tužitelji su predložili da se revizija prvotuženika odbije kao neosnovana, uz naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

Revizija prvotuženika je djelomično neosnovana i djelomično nedopuštena, a revizija tužitelja u odnosu na prvotuženika je djelomično nedopuštena i djelomično neosnovana, dok su u odnosu na drugotuženika tužitelji odustali od revizije.

Podneskom od 29. rujna 2011. tužitelji su odustali od revizije u odnosu na drugotuženika R. S., te je valjalo na temelju odredbe čl. 399. u vezi s čl. 349. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08 - dalje: ZPP) riješiti kao pod stavkom II. rješenja.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kn.

S obzirom da je pobijanom presudo prvotuženiku naloženo da trećetužitelju isplati iznos od 100.000,00 kn, to vrijednost pobijanog dijela spora koja se pobija revizijom prvotuženika ne prelazi iznos od 100.000,00 kn.

Također i vrijednost predmeta spora pobijanog dijela po reviziji tužitelja u odnosu na prvotuženika kojom je odbijen tužbeni zahtjev trećetužitelja (49.500,00 kn) također ne prelazi iznos 100.000,00 kn. Stoga je valjalo na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP reviziju prvotuženika u odnosu na trećetužitelja i reviziju tužitelja u odnosu na odbijeni dio tužbenog zahtjeva prema prvotuženiku odbaciti kao nedopuštenu.

Revizija prvotuženika u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je naloženo prvotuženiku da prvo i drugotužitelju isplate naknadu štete, te revizija tužitelja u odnosu na dio kojim je odbijen tužbeni zahtjev prvo i drugotužitelja su dopuštene, ali su neosnovane.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu prvotuženik naknadi duševne boli zbog smrti bliske osobe, te duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 800.000,00 kn za prvotužiteljicu i 800.000,00 kn za drugotužitelja.

Revizijski sud je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Iako su istaknuti razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka i u reviziji tužitelja i u reviziji prvotuženika, isti nisu obrazloženi pa sud zbog tog razloga nije ispitivao pobijanu presudu, osim zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, na koju sud pazi po službenoj dužnosti. Navedena bitna povreda nije ostvarena.

Nadalje, neosnovan je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora je zahtjev prvo i drugotužitelja na naknadu štete na ime duševnih boli zbog smrti bliske osobe – kćeri, koja je stradala 20. svibnja 1992. u parku na M. u R., na način da ju je A. R. ubio. U tužbi tužitelji navode kako je A. R. osoba koja je više puta liječena zbog narkomanije i alkoholizma, da je 1987. osuđen na 14 godina zatvora, koja kazna je kasnije zamijenjena obaveznim psihijatrijskim liječenjem i čuvanjem u psihijatrijskoj bolnici za zatvorenike u K. na R.. Isti je osuđen zbog silovanja i ubojstva maloljetne B. K.. Radi se o osobi koja je imala dijagnozu psihopat s povremenim psihičkim ispadima, te o osobi koja je na prvom terapijskom izlasku u siječnju 1992. zbog prevelike doze apaurina i alkohola vraćena u ustanovu i u bolnicu, a nakon toga na inzistiranje oca A. R. pušten 11. svibnja 1992. te je počinio kazneno djelo ubojstva nad maloljetnom T. V., kćerkom prvo i drugotužitelja.

Tužitelji smatraju da je došlo do propusta u liječenju A. R., te je zbog liječničke pogreške koju je počinio liječnik R. S., zaposlenik prvotuženika, nastupila za tužitelje nenadoknadiva šteta u vidu duševnih boli zbog smrti kćeri, te duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti.

U sadašnjem tijeku postupka sporno je među strankama da li je u konkretnom slučaju nastupila zastara tužbenog zahtjeva za naknadu štete koji je istakao prvotuženik u tijeku postupka.

Sudovi prvog i drugog stupnja su zaključili da se u konkretnom slučaju zastara tužbenog zahtjeva ima ocjenjivati prema propisu iz čl. 377. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 - dalje: ZOO). Naime, prema odredbi čl. 377. st. 1. ZOO kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja.

U konkretnom slučaju šteta koju tužitelji trpe uzrokovana je kaznenim djelima koje je počinio A. R. 20. svibnja 1992. i to djelom protiv dostojanstva ličnosti i morala obljubom djeteta iz čl. 87. st. 1. i 3. KZH, te kaznenim djelom protiv života i tijela – ubojstvom iz čl. 35. st. 2. toč. 4. KZH na štetu maloljetne T. V.. Za kazneno djelo iz čl. 34. st. 2. toč. 4. KZRH koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela bila je propisana kazna zatvora u trajanju od najmanje deset godina, ili kazna zatvora od dvadeset godina. Prema čl. 19. st. 1. al. 2. tada važećeg KZRH kazneni progon se ne može poduzeti kada protekne 15 godina od počinjenja kaznenog djela, a u vezi s čl. 20. st. 6. KZ kazneni progon se ne može zbog apsolutne zastare poduzeti ni u kom slučaju kad protekne 30 godina od počinjenja kaznenog djela.

Budući je šteta koja je predmet ovog postupka uzrokovana kaznenim djelom, a za kazneno gonjenje predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadom štete prema prvotuženiku kao odgovornoj osobi istekao bi tek protekom zastare za kazneno gonjenje, pa je s obzirom na vrijeme predviđeno za zastaru kaznenog gonjenja, tužba koja je podnijeta 19. svibnja 1998., s obzirom da je djelo počinjeno 20. svibnja 1992., podnijeta u roku.

U odnosu na računanje zastare prema kaznenom djelu za drugotuženika R. S. zbog nesavjesnog rada u službi iz čl. 339. KZRH, valja istaći da je rješenjem Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj K-53/98 od 3. lipnja 1998. obustavljen kazneni postupak protiv drugotuženika, te da su tužitelji upućeni da svoj imovinskopravni zahtjev za naknadu štete ostvaruju u parnici.

Navedeno rješenje postalo je pravomoćno 29. lipnja 1998., a s obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 18. lipnja 1998., ista je podnesena i u zastarnom roku od tri mjeseca od dana pravomoćnosti odluke o upućivanju tužitelja s imovinskopravnim zahtjevom u parnicu, pa ni s tog osnova nije nastupila zastara zahtjeva za naknadu štete zbog smrti bliske osobe (390. st. 2. ZOO).

Prema odredbi čl. 170. st. 1. ZOO ("Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 197/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO) propisano je da za štetu koju radnik u radu ili u vezi s radom uzrokuje trećoj osobi odgovara poduzeće u kojem radnik radi u trenutku uzrokovane štete, osim ako dokaže da je radnik u danim okolnostima postupao onako kako je trebalo. Prema odredbi čl. 154. st. 1. ZOO tko drugom uzrokuje štetu dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

U tijeku postupka pred sudovima prvog i drugog stupnja utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

- da je A. R. presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj K-53/92 od 12. listopada 1992., koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Kž-1027/92 proglašen krivim za kazneno djelo protiv dostojanstva ličnosti i morala obljubom djeteta iz čl. 87. st. 1. i 3. KZH, te kaznenog djela protiv života i tijela – ubojstvom iz čl. 35. st. 2. toč. 4. KZH na štetu malodobne T. V., te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 20 godina, kao i da mu je izrečena mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi;

- da je ubojstvo nad maloljetnom T. V. A. R. počinio tijekom provođenja mjera sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u Psihijatrijskoj bolnici R. i to za vrijeme terapijskog izlaska kojeg je odobrio rukovoditelj odjela R. S.;

- da je A. R. prije izlaza bio dijagnosticiran kao osoba s dubokim poremećajem ličnosti i dominantnim shizoidnim ispadima koju karakterizira vrlo nesigurni seksualni identitet;

- da je kod osobe i nadalje zadržana sklonost konzumiranju alkohola i para ljepila;

- da je odluka o odobravanju izlaska A. R. bila neprihvatljiva i preuranjena sa sigurnosnog aspekta s obzirom na povijest bolesti i ponašanje A. R. za vrijeme terapijskog izlaska u siječnju 1992., koje je bilo karakterizirano ponovnom upotrebom sredstava ovisnosti te manifestiranjem značajne razine agresivnosti prema okolini i prema vlastitoj osobi.

Pravilno su sudovi zaključili kako je s obzirom na propuste liječnika R. S., kojih je posljedica izdavanje preuranjene izlaznice (jer nije postojala odgovarajuća medicinska dokumentacija, jer je odluka o terapijskom izlasku donesena bez konzultiranja s kolegama), došlo do niza okolnosti koje su dovele do nastupa štete, zbog čega prvotuženik odgovara za štetu na temelju odredbe čl. 170. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZOO.

S obzirom na naprijed navedeno pravilan je zaključak sudova da prvotuženik kao poslodavac nije dokazao da je njezin radnik, u ovom slučaju drugotuženik liječnik i voditelj Forenzičnog odjela, u konkretnim uvjetima postupao onako kako je trebalo, te nema uvjeta za isključenje od odgovornosti za štetu.

Stoga se neosnovani navodi revidenta prvotuženika o nepostojanju odgovornosti za naknadu štete prvotuženika.

Odlučujući o visini naknade štete, sudovi su pravilno primjenom odredbi čl. 201. ZOO svakom od roditelja dosudili na ime naknade štete zbog smrti bliske osobe iznos od 300.000,00 kn, a cijeneći okolnosti da je u vrijeme nastupa štetnog događaja oštećenica bila stara dvanaest (12) godina; cijeneći težinu i brutalnost u načinu izvršenja kaznenih djela jer je ubojstvu kćeri prethodilo silovanje, da se radi o relativno mlađim osobama koje će cijeli život trpjeti teške traumatske posljedice gubitka djeteta, te da se radi o okolnostima koje ovaj predmet izdvajaju iz uobičajenih. Stoga i ovaj sud prihvaća odmjerene iznose naknade štete po nižestupanjskim sudovima.

Pravilno su sudovi odbili tužbene zahtjeve na ime naknade štete za pretrpljene duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti, jer pravo na taj vid štete ima samo osoba na koju je usmjerena štetna radnja. Za posljedice štete nanesene drugom postoji pravo na naknadu samo pod pretpostavkom iz čl. 201. ZOO.

Stoga su sudovi osnovano odbili preostali dio tužbenog zahtjeva za naknadu štete. Kako se nisu ostvarili revizijski razlozi, a ne postoje ni povrede zakona na koje sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP presuditi kao u izreci presude.

Odluka o trošku parničnog postupka nastalog u povodu sastava odgovora na reviziju temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP.

U Zagrebu, 15. siječnja 2014.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v. r.