Revr-1502/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1502/16-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. B. iz Š., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom uredu B. G., D. C. i K. B. u R., protiv tuženika V. d.d. R., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-5346/2013 od 21. srpnja 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2344/12 od 30. rujna 2013., u sjednici vijeća održanoj 17. siječnja 2018.,

r i j e š i o j e :

I. Prihvaća se revizija tužitelja i ukida se presuda Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-5346/2013 od 21. srpnja 2016. i presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P- 2344/12 od 30. rujna 2013. u dijelu pod točkom 1. i 3. izreke i predmet se u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„1. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos 60.000,00 kn (slovima: šezdesettisuća kuna), sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 14% godišnje, tekućim od 30. rujna 2013. do isplate, u roku od 8 dana.

2. U preostalom dijelu, iznad iznosa dosuđenog u točki 1. izreke, a do zatraženog iznosa 95.000,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tužbeni zahtjev se odbija.

3. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnične troškove u iznosu 23.398,78 kn, u roku od 8 dana.“

Drugostupanjskom presudom je suđeno:

„Uvažavanjem žalbe tuženika preinačava se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-2344/12 od 30. rujna 2013., u točki 1. i 3. izreke i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 60.000,00 kn (slovima: šezdesettisućakuna) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2013. do isplate.

Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku parnične troškove u iznosu 1.677,50 kn, u roku od osam dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.“

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se tužitelju dosudi primjereni iznos naknade štete, odnosno podredno da se predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je osnovana.

Protiv drugostupanjske presude stranke mogu podnijeti reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi st. 1. tog članka.

S obzirom da je pobijana presuda donesena na temelju odredbe čl. 373.a ZPP, dopuštena je revizija tužitelja iz čl. 382. st. 1. t. 3. ZPP, zbog čega je bespredmetno pozivanje tužitelja na reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP.

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je ona pobijana revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu 60.000,00 kn, za koju tužitelj tvrdi da mu je nastala zbog ozljeda zadobivenih 25. studenoga 2004. prilikom obavljanja svakodnevnih poslova koje je tužitelj kao zaposlenik tuženika obavljao kod tuženika kao poslodavca.

Prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je tužitelj 25. studenoga 2004. prilikom obavljanja posla guranja praznog stalka za vješanje kobasica pao u prostorijama tuženika, te zadobio ozljedu tetive lijeve noge te udarac u glavu i lijevo koljeno, kao i da nije sporno da je zbog tog ozljeđivanja tužitelj pretrpio štetu,

- da je privremenim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u R. broj … od 13. srpnja 2007. tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti, počevši od 16. travnja 2007.,

- da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 3. ožujka 2008. žalba tuženika protiv privremenog rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u R. broj … od 13. srpnja 2007. odbijena,

- da je uvidom u tužbu Upravnom sudu Republike Hrvatske utvrđeno da je 24. travnja 2008. pokrenut upravni spor protiv rješenja HZMO od 3. ožujka 2008. u pravnoj stvari tužitelja V. d.d. R. protiv tuženika HZMO, Središnja služba u Z.,

- da je u predmetnom štetnom događaju do pada tužitelja došlo poskliznućem o skliski i mastan pod, pri čemu je tužitelj zadobio ozljede u vidu udarca u glavu i lijevo koljeno, te puknuće tetive lijevog natkoljeničnog mišića,

- da je kod tužitelja zbog navedenih ozljeda došlo do smanjenja životne aktivnosti za 10%,

- da je tužitelj pretrpio bolove jakog intenziteta u trajanju od 6 dana, srednjeg intenziteta u trajanju od 20 do 25 dana, te slabog intenziteta u trajanju od 60 do 80 dana, kao i primarni strah slabog do srednjeg intenziteta do dolaska k svijesti nakon pada i udarca glavom u pod, kao i sekundarni strah kroz prva dva mjeseca nakon operacije te 2 mjeseca nakon druge operacije,

- da postoperacijski ožiljak kod tužitelja predstavlja naruženost na granici slabog u srednjeg stupnja,

- da je tužitelju tuđa pomoć bila potrebna po mjesec dana iza svakog operacijskog zahvata u dnevnom trajanju do 3 sata,

- da su tužitelju opravdano nastali troškovi putovanja od mjesta boravka do liječnika specijaliste u bolnici na S., kao i oni vezani uz odlazak na fizikalnu terapiju.

Slijedom navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je ocijenio da je do ozljeđivanja tužitelja došlo u vezi s opasnom stvari odnosno da postoji uzročno-posljedična veza između pada tužitelja i radne operacije koju je obavljao, slijedom čega je pozivom na odredbe čl. 154. st. 2., čl. 173. i čl. 174. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 197/95, 71/96, 91/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO) te čl. 109. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 123/03 – dalje: ZR) prihvatio tužbeni zahtjev za naknadu štete, zaključujući da je tuženik isključivo odgovoran za naknadu štete tužitelju po principu objektivne odgovornosti. Pri tome je pozivom na odredbu čl. 200. ZOO dosudio tužitelju naknadu štete po osnovu pretrpljenih fizičkih bolova iznos 15.000,00 kn, s osnove pretrpljenog straha iznos 18.000,00 kn, s osnove duševnih boli zbog smanjenja općih životnih aktivnosti iznos 10.000,00 kn, te naruženja iznos 11.000,00 kn, kao i troškove tuđe pomoći i njege u iznosu 3.000,00 kn, te troškove puta i liječenja u iznosu 3.000,00 kn, dakle ukupno 60.000,00 kn, dok je za iznos 35.000,00 kn odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev.

Međutim, polazeći od utvrđenja da provedenim dokazima nije izvjesno utvrđeno da je upravo kritične zgode pod bio mastan i kao takav sklizak pa da bi stoga takvo stanje poda bio uzrok pada tužitelja, već da iz provedenih dokaza s dovoljnim stupnjem izvjesnosti proizlazi da je uzrok pada tužitelja trenutak opće slabosti, te da provedenim dokazima nije utvrđeno da bi do takvog iznenadnog pogoršanja zdravstvenog stanja tužitelja došlo zbog uvjeta rada, drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev pozivom na odredbu čl. 15. mjerodavnog Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj 59/96, 94/96, 114/03 i 100/04 – dalje: ZZR), čl. 154. st. 2. i čl. 173. ZOO.

Pri tome je zaključio da ozljeđivanje tužitelja nije u uzročno-posljedičnoj vezi s obavljanjem radnih zadataka, već da se nalazi izvan toga, s obzirom da je pad tužitelja koji je imao za posljedicu njegovo ozljeđivanje bio uvjetovan subjektivnim razlogom-općom slabošću (kolapsom), pa da stoga ne postoji pravno relevantna uzročna veza između štetnog događaja – pada tužitelja i njegova ozljeđivanja kao jedna od pretpostavki odgovornosti za štetu.

U opisanim okolnostima konkretnog slučaja, ne može se za sada prihvatiti zaključak sudova u postupku koji je prethodio reviziji glede postojanja odnosno nepostojanja odgovornosti tuženika za nastanak predmetne štete tužitelju.

Naime, odredbom čl. 15. ZZR propisano je da poslodavac odgovara zaposleniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti), a prema općim propisima obveznog prava.

Dakle, kada je u primjeni odredba čl. 15. ZZR, tada poslodavac odgovara po kriteriju uzročnosti za štete prouzročene ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u vezi s radom, pri čemu nije odlučno je li riječ o opasnoj stvari ili opasnoj djelatnosti.

Tužitelj u reviziji navodi da mu je pravomoćnim rješenjem HZZO priznata ozljeda na radu koja se dogodila u predmetnom štetnom događaju od 25. studenoga 2004., kao i da mu je rješenjem HZMO priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu (kojima bi sud u parničnom postupku trebao biti vezan, jer je o ozljedi na radu pravomoćno odlučeno u upravnom postupku), da je u tom štetnom događaju tužitelj stradao na poslu obavljajući poslove svog radnog mjesta, te da je pored rečenog trebalo raspraviti jesu li tužitelju ozljede koje je zadobio u predmetnom štetnom događaju, nastale zbog njegove opće slabosti koja nije vezana uz proces rada, te koja nije prouzročena uvjetima na poslu, a što bi isključivalo postojanje uzročne veze između eventualne štetne radnje i štete ili to nije tako. U predmetnom slučaju u postupku je utvrđeno da je konačnim rješenjem HZMO, Područna služba u R. od 13. srpnja 2007. tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, da među strankama nije sporno da je tužitelj, kao radnik tuženika 25. studenoga 2004. prilikom obavljanja posla guranja praznog stalka za vješanje kobasica pao u prostorijama tuženika, te zadobio ozljedu tetive lijeve noge kao i udarac u glavu i lijevo koljeno, te da je isti zbog tog ozljeđivanja pretrpio štetu, s tim da je drugostupanjski sud zaključio da je uzrok pada tužitelja bila njegova opća slabost, te je već zbog toga zaključio da uslijed tog uzroka nastanka štetnog događaja ne postoji uzročna veza između pada tužitelja i njegovog ozljeđivanja.

Sporno je u revizijskom stupnju postupka je li šteta koja je nastala tužitelju prouzročena ozljedom na radu ili u svezi s radom, odnosno je li zbog opće slabosti, kao po drugostupanjskom sudu utvrđenog uzroka pada tužitelja, istome nastala šteta na radu ili u svezi s radom kao posljedica njegovog endogenog zdravstvenog stanja nevezanog uz proces rada ili je opća slabost i pad tužitelja bio u uzročnoj vezi s odvijanjem procesa rada.

Prije svega valja reći da mjerodavni ZZR nije propisao što se smatra ozljedom na radu. Međutim, Zakon o zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“ broj 94/01, 88/02, 149/02, 117/03, i 30/04 - ZOZO ) je u odredbi čl. 20. st. 2. propisao da se pod ozljedom na radu, odnosno profesionalnom bolešću, u smislu toga Zakona, smatra ozljeda, odnosno bolest sukladno propisima o mirovinskom osiguranju.

Prema odredbi čl. 37. t. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 102/98, 77/99, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04. i 177/04 – dalje: ZOMO) ozljedom na radu smatra se svaka ozljeda osiguranika izazvana neposrednim i kratkotrajnim mehaničkim, fizikalnim ili kemijskim djelovanjem, te ozljeda uzrokovana naglim promjenama položaja tijela, iznenadnim opterećenjem tijela ili drugim promjenama fiziološkog stanja organizma, ako je takva ozljeda uzročno vezana uz obavljanje poslova na kojima radi, odnosno djelatnosti na osnovi koje ozlijeđena osoba ima svojstvo osiguranika prema ovome Zakonu.

Odredbom čl. 5. Pravilnika o uvjetima i postupku ostvarivanja prava iz osnovnog zdravstvenog osiguranja s osnove ozljede na radu i profesionalne bolesti („Narodne novine“ broj 32/03 – dalje: Pravilnik) propisano je da se ozljedom na radu ne smatra ozljeda, odnosno bolest do koje je došlo zbog: - skrivljenog, nesavjesnog ili neodgovornog ponašanja na radnome mjestu, odnosno pri obavljanju djelatnosti (npr. tučnjava, namjerno nanošenje povrede sebi ili drugome); - atake kronične bolesti (npr. epilepsija, šizofrenija); - urođene ili stečene predispozicije zdravstvenog stanja koje mogu imati za posljedicu bolest kao što su: infarkt, moždani udar, bolesti kralježnice s gubitkom funkcije i neurološkim ispadima.

Dakle, kada se odgovara po kriteriju uzročnosti u smislu odredbe čl. 15. ZZR, onda je potrebno utvrditi pretpostavke takve odgovornosti, a riječ je o štetnoj radnji, šteti i uzročnoj vezi.

Stoga, ako predmetni štetni događaj ima značaj ozljede na radu prema propisima kojima je uređena zaštita na radu (kako to tvrdi tužitelj, a što nije raspravljeno), a u konkretnom slučaju se štetni događaj zbio u procesu rada, tada bi, unatoč činjenici što je u tom događaju sudjelovala tužiteljeva opća slabost, koja je prema shvaćanju drugostupanjskog suda uzrok nastanku štete, postojala objektivna odgovornost poslodavca za naknadu štete ako između takvog zdravstvenog stanja tužitelja i uvjeta odvijanja procesa rada postoji uzročna veza.

Drugim riječima ako je navedena opća slabost, u pravnorelevantnoj uzročnoposljedičnoj vezi s obavljanjem rada kod poslodavca, ili u svezi s procesom rada, te ako se ne radi o okolnostima koje bi ukazivale na nepažnju, odnosno na nepravilnost u radu tužitelja kod obavljanja radnog zadatka, ili koje bi ukazivale na njegove urođene ili stečene predispozicije zdravstvenog stanja koje mogu imati za posljedicu bolest, tada bi postojala odgovornost tuženika naknaditi tužitelju štetu nastalu mu na radu ili u svezi s radom.

U tom pravcu je pogrešan ili bar preuranjen zaključak drugostupanjskog suda da nije utvrđeno da bi do iznenadnog pogoršanja zdravstvenog stanja tužitelja došlo zbog (nepovoljnih) uvjeta rada, jer da ozljeđivanje tužitelja nije u uzročno-posljedičnoj vezi s obavljanjem radnih zadataka, već da se nalazi izvan toga, (da je pad tužitelja koji je imao za posljedicu ozljeđivanje tužitelja bio uvjetovan subjektivnim razlogom-općom slabošću), pa da u konkretnom slučaju ne postoji pravno relevantna uzročna veza između štetnog događaja – pada tužitelja i njegova ozljeđivanja kao jedna od pretpostavki odgovornosti za štetu.

Nastavno treba reći da za sada nije prihvatljiv ni zaključak prvostupanjskog suda o postojanju odgovornosti tuženika, a imajući na umu sve prethodno izloženo.

Stoga, kako zbog pogrešnog pravnog pristupa sudova glede zaključka o postojanju, odnosno nepostojanju odgovornosti tuženika za nastanak predmetne štete tužitelju, činjenično stanje nije valjano i potpuno utvrđeno zbog čega nema uvjeta za preinaku nižestupanjskih presuda, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP prihvatiti reviziju tužitelja i ukinuti drugostupanjsku, kao i prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom 1. i 3. izreke i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (točka I. izreke).

U ponovnom postupku prvostupanjski sud će provesti dokaze po prijedlozima stranaka, utvrditi činjenice koje su bitne za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva, nakon čega će donijeti novu i na zakonu osnovanu odluku o tužbenom zahtjevu.

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP (točka II. izreke).

Zagreb, 17. siječnja 2018.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek, v.r.