I Kž-1044/2010-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 1044/10-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća, te dr. sc. Zdenka Konjića i mr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Jasne Galešić, kao zapisničara u kaznenom predmetu protiv optuženog J. D. i dr., zbog kaznenog djela iz članka 218. stavak 2. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama optuženog J. D. i optuženog D. B., podnijetim protiv presude Županijskog suda u Virovitici od 22. rujna 2010. god., broj K-12/10, ispravljene rješenjem od 3. svibnja 2011. broj K-12/10 u sjednici održanoj 22. studenog 2011.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se žalbe optuženog J. D. i optuženog D. B. kao neosnovane i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Virovitici od 22. rujna 2010. god., broj K-12/10, ispravljene rješenjem od 3. svibnja 2011. broj K-12/10, u ponovljenom postupku suđenja, proglašeni su krivima optuženi J. D. i optuženi D. B. zbog kaznenog djela razbojništva iz članka 218. stavak 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 129/00 i 51/01– dalje u tekstu: KZ), činjenično i pravno opisanog u izreci presude, te su na temelju iste zakonske odredbe uz primjenu članka 57. stavak 1. i 2. točka d) KZ osuđeni na kazne zatvora u trajanju od po jedne godine.

Na temelju članka 132. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06 – dalje u tekstu: ZKP/97) optuženici su na ime imovinskopravnog zahtjeva oštećenici O. T., dužni solidarno u roku od 15 dana, isplatiti iznos od 10 Eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske Narodne Banke.

I Kž 1044/10-6

Na temelju članka 122. stavak 1. ZKP/97 optuženici su dužni solidarno naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu od 2.587,50 kn te paušalnu svotu u iznosu od 800,00 kn svaki.

Protiv te presude žalbe su podnijeli optuženici po braniteljima i to, optuženi J. D. po V. D., a optuženi D. B. po M. P., odvjetnicima iz V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i troškovima postupka, a oboje predlažu da se prvostupanjska presuda preinači na način da ih se oslobodi od optužbe, odnosno da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbe nije podnesen.

Spis je sukladno članku 373. stavak 1. ZKP/97 dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je u pisanom očitovanju od 17. prosinca 2010. god., broj KŽ-DO- 2115/10 predložilo žalbe obojice optuženika odbiti kao neosnovane.

Sjednica je održana u odsutnosti državnog odvjetnika jer je o istoj uredno obaviješten. Žalbe optuženog J. D. i optuženog D. B. nisu osnovane.

U svojim gotovo identičnim žalbama optuženici ponovo ističu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. ZKP/97, smatrajući da se presuda temelji na nezakonitom dokazu, premda im je na taj žalbeni navod već odgovoreno rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 22. travnja 2008. god., broj I Kž 217/08 (list 222 i 223 spisa). Tada je prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika na rješenje o izdvajanju zapisnika o prepoznavanju osoba, preinačeno prvostupanjsko rješenje, na način da se ti zapisnici neće izdvojiti iz spisa jer se ne radi o nezakonitim dokazima, budući da eventualne povrede prava na tumača u odnosu na ispitivanje svjedoka prilikom obavljenog prepoznavanja tijekom predistražnog postupka, nisu predviđene kao povrede kaznenog postupka koje bi imale za posljedicu da se tako pribavljeni dokazi smatraju nezakonitim, no, vjerodostojnost njihovog sadržaja ima se cijeniti kao i kod svakog drugog dokaza. Prema tome, bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. ZKP/97 koju ponovo ističu optuženici nije počinjena.

Optuženi D. B. u svojoj žalbi upire sadržajno i na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavak 3. ZKP/97, jer smatra da su odbijanjem prijedloga za ponovnim saslušanjem oštećenika kod mađarskog suda uz njegovu nazočnost i nazočnost njegovog branitelja prekršene odredbe Ustava RH, a time očito i povrijeđeno njegovo pravo na obranu.

Ni ova bitna povreda nije ostvarena, jer je prvostupanjski sud ispravno postupio odbivši takav prijedlog optuženika i pročitao na temelju članka 331. stavak 1. točka 1. ZKP/97 iskaze oštećenika pribavljene putem međunarodne pravne pomoći, budući da je njihovo ispitivanje pred domaćim sudom otežano, jer se radi o stranim državljanima koji se nisu željeli odazvati na poziv suda u Republiku Hrvatsku.

Točno je da je jedan od temeljnih zahtjeva koje postavlja načelo pravičnosti u kaznenom postupku, poštivanje okrivljenikovih prava obrane, a jedno od njih je i pravo

I Kž 1044/10-6

optuženika da barem u jednoj fazi kaznenog postupka bude u mogućnosti ostvariti svoje konfrontacijsko pravo i ispitati svjedoke optužbe, a pogotovo u slučaju kada se presuda isključivo temelji na njihovim iskazima. Time se ujedno u povezanosti s načelom kontradiktornosti ostvaruje i načelo jednakosti oružja.

Međutim, ovo optuženikovo pravo, sadržano inače u članku 6. stavku 3. točka d) Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, ali i u članku 29. stavak 2. alineja 6. Ustava Republike Hrvatske, na što se optuženi D. B. sadržajno i poziva, nije apsolutno, već postoje i neka ograničenja. Tako je jedno od ograničenja dopušteno i u slučaju odsutnosti svjedoka, o kakvoj se situaciji u konkretnom predmetu i radi, pri čemu je još bitnije naglasiti da se prvostupanjska presuda ne temelji jedino i isključivo na iskazima oštećenika danim pred mađarskim sudom, već činjenice odlučne za utvrđenje kaznene odgovornosti optuženika proizlaze i iz više drugih provedenih dokaza čijim povezivanjem, analizom i ocjenom prvostupanjski sud dolazi do zaključka o kaznenoj odgovornosti. Time se ujedno opravdanim ukazuje i odbijanje prijedloga obrane za ponovnim saslušanjem oštećenika pred mađarskim sudom u njihovoj nazočnosti, budući da je ono uvjetovano svrhovitošću provođenja tog dokaza u svjetlu ukupno dobivenih rezultata do tada provedenog dokaznog postupka i nije utjecalo niti moglo utjecati na presudu.

Prema tome, nije ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavak 3. ZKP/97, a ni ispitivanjem prvostupanjske presude sukladno članku 379. stavak 1. točka 1. ZKP/97 nisu utvrđene neke druge bitne povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

U žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženici osporavaju pravilnost gotovo svih činjeničnih utvrđenja. Pritom neosnovano prigovaraju vrijednosnoj ocjeni iskaza oštećenih i tvrde da su njihovi iskazi neuvjerljivi, kontradiktorni, a time i nevjerodostojni, pozivajući se na činjenicu da oštećenici ne razumiju hrvatski jezik, kao što ni optuženici ne razumiju mađarski jezik, da ih se tereti da su prijetili s dva noža, a tijekom postupka se raspravljalo o jednom nožu, kao i da je bila noć, a na mjestu događaja slaba rasvjeta, pa ni opis događaja koji su oštećenici dali ne može biti točan, kako u pogledu prijetnji koje su im upućene, sredstava koja su pritom uporabljena, tako ni u pogledu opisa počinitelja.

Protivno žalbenim navodima, njihovi su iskazi zasebnim vrednovanjem, ali i u vezi sa drugim dokazima pravilno ocijenjeni kao vjerodostojni. Naime, oštećenici O. T. i V. G. navode da su optuženici pričali hrvatskim jezikom, ali su znali i nešto mađarskog, a V. G. je potvrdio i da su obojica imali noževe, jedan dulje oštrice od oko 40 cm, a drugi nešto kraći, dok je O. T. rekla da se sjeća jednog noža, ali zna da su ga jedan i drugi imali u rukama. Kad se ove izjave povežu s činjenicom da optuženici žive u blizini mjesta gdje se događaj odvijao, a to je uz sam granični prijelaz s Mađarskom, T. P., tada je potpuno životno da optuženici pomalo govore i mađarski jezik, a uz zamahivanje noževima prema oštećenicima vrlo su jasno pokazali svoje namjere i oštećenici su mogli dobro shvatiti i razumjeti njihove prijetnje i ozbiljnost tih prijetnji kojima je oštećena O. T. bila prisiljena u strahu za njihove živote odbaciti novac.

Da je pravilno prvostupanjski sud utvrdio kako se radi o dva noža proizlazi i iz činjenice što su pretragom kuće optuženog J. D. pronađena dva noža, jedan kuhinjski dužine

I Kž 1044/10-6

22 cm, drugi kraći, dužine 11 cm, a pronađena je i svijetlozelena majica, dok je kod optuženog D. B. pronađena maslinastozelena majica s natpisom, što odgovara opisu odjeće napadača kakav su dali oštećenici, a potvrđeno je i iskazom konobarice G. G.. Ona je potvrdila da su optuženici kritične večeri sjedili u lokalu gdje ona radi, na graničnom prijelazu T. P. do negdje iza pola noći, onda su se na neko vrijeme udaljili, da bi se iza toga ponovo oko 1,15 ili 1,30 sati vratili, time da je tada optuženi J. D., čija je kuća udaljena možda 50 metara zračne linije od lokala, imao bijelu košulju, a ne više zelenu majicu kao prije. Na osnovu navedenog pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su obrane optuženih u kojima oni u potpunosti negiraju da bi uopće bili na mjestu događaja, uz činjenicu da su ih i oštećenici bez ikakve sumnje ponaosob prepoznali kao počinitelje inkriminiranog kaznenog djela, potpuno nevjerodostojne. Pritom nema nikakve osnove za tvrdnje da su ih oštećenici prije prepoznavanja vidjeli u policijskom hodniku, a ni da su bili toliko različiti od drugih osoba koje su s njima bile na prepoznavanju, da je bilo lako zaključiti da se radi o uhićenicima, jer to ne proizlazi iz priložene fotodokumentacije, a ni branitelj optuženog D. B., odvjetnik Kosta L. iz V. koji je bio prisutan prepoznavanju u policiji, nije stavio nikakve primjedbe prilikom sastavljanja zapisnika.

Stoga je potpuno opravdan zaključak da se u konkretnoj situaciji, zbog intenziteta primijenjene prisile i načina na koji je ona primijenjena, uz zamahivanje noževima, u noćno doba, prema strancima koji ne poznaju područje, a sve u namjeri oduzimanja novca oštećenicima, radi o kaznenom djelu razbojništva, iako je oštećena O. T. sama bacila novac optuženicima. Na to ukazuje i daljnje postupanje optuženika koji su uzeli i zadržali odbačeni novac, jer potvrđuje njihovu namjeru protupravnog prisvajanja tuđeg novca, a pritom je utvrđeno da se radi o iznosu novca u vrijednosti od 10 Eura, što odgovara činjenici da su kod optuženog J. D. pronađene novčanice u apoenima od 50,00 i 20,00 kn.

Prema tome, žalitelji nisu u pravu ni kada tvrde da djelo kada bi i bilo počinjeno, ne sadrži bitne elemente kaznenog djela razbojništva iz članka 218. stavak 2. KZ, već bi se radilo o kaznenom djelu iznude iz članka 234. stavak 2. KZ, čime očito upiru na povredu kaznenog zakona na njihovu štetu iz članka 368. točka 4. ZKP/97, u pitanju je li glede kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti. Pritom polaze od pogrešne pretpostavke da je bitni element kaznenog djela razbojništva ostvaren samo u slučaju kada počinitelj djela osobno, fizički oduzme stvar žrtvi, a ne i kada mu je ona sama preda. No, kod toga je bitno da je žrtva bila prisiljena na neposrednu predaju stvari. Važno je reći da se ova dva kaznena djela prvenstveno razlikuju po tome što se kod razbojništva prijetnja sastoji u izravnom napadu na život ili tijelo žrtve, dok je kod iznude dovoljna i prijetnja povređivanjem drugih dobara, uz uvjet da je ozbiljna. Kod razgraničenja treba voditi računa i o subjektivnom elementu protupravnosti, jer kod razbojništva počinitelj postupa s ciljem protupravnog prisvajanja stvari, a kod iznude s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi, s tim da za to kazneno djelo nije karakteristična neposredna predaja, odnosno prisvajanje tuđe stvari.

Prema tome, kada je u činjeničnom opisu između ostaloga navedeno, a tako i utvrđeno, da su optuženici postupali prema dogovoru u namjeri da uz prijetnju noža dođu do novca, prišli oštećenima držeći u ruci noževe, zamahivali noževima prema V. G. govoreći da će ih zaklati ako im ne preda novac, a zatim noževima krenuli prema O. T., pa je ona uplašena, uzmičući odbacila novac na kolnik, tada je jasno da takav činjenični opis kao i ponašanje optuženika sadrži bitna obilježja kaznenog djela razbojništva iz članka 218. stavak

I Kž 1044/10-6

2. KZ. Samim tim nije ostvarena ni povreda kaznenog zakona iz članka 368. točka 4. ZKP/97 na koju žalitelji upiru iako je izrijekom ne navode, a ni ispitivanjem prvostupanjske presude sukladno članku 379. stavak 1. točka 2. ZKP/97 nije utvrđeno da bi bio povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika po nekom drugom pitanju iz članka 368. ZKP/97.

Žalbe optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona izjavljene u njihovu korist, sukladno članku 382. ZKP/97, sadrže u sebi i žalbu na odluku o kazni, pa je prvostupanjska presuda povodom njihovih žalbi ispitana po službenoj dužnosti i u tom pravcu, te je utvrđeno da žalbe ni u tom dijelu nisu osnovane, budući da su im već primjenom odredbi o ublažavanju kazne, izrečene maksimalno ublažene kazne u trajanju od jedne godine, svakom.

Nisu osnovane ni žalbe optuženika na odluku o troškovima kaznenog postupka, jer je prvostupanjski sud iz podataka o njihovoj imovini, a imajući u vidu trajanje i složenost postupka, pravilno zaključio da solidarnim plaćanjem troškova vještačenja u visini od 2.587,50 kn i paušalne svote u iznosu od 800,00 kn svaki, neće za sada biti dovedeno u pitanje njihovo uzdržavanje. Naime, optuženi J. D. je zaposlen s plaćom od 3.000,00 kn, a nema osoba koje bi bio dužan uzdržavati jer nije zasnovao vlastitu obitelj, a ni trenutna nezaposlenost optuženog D. B., tokara po struci, koji je otac jednog djeteta, s obzirom na njegove godine (rođen 1980.) i fizičku mogućnost da zaradi, nije razlog da ga se oslobodi od plaćanja navedenih troškova kaznenog postupka.

Stoga je na temelju čl. 387 ZKP/97 presuđeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 22. studenog 2011.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Jasna Galešić, v.r.

Lidija Grubić Radaković, v.r.