Rev-1803/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1803/1990-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Milošević kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Ivice Crnić, Jakoba Miletića i Augusta Husinca, kao članova vijeća u gradjansko-pravnoj stvari tužitelja Š. J. pok. F. iz B., koga zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik u S., protiv tuženika B. V. pok. F. iz B., koga zastupa punomoćnik I. S., odvjetnik u S., radi predaje vozila, rješavajući reviziju tužitelja, protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu od 21. srpnja 1989. br. Gž-1134/89, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Sinju od 5. listopada 1988. br.P 235/88, u sjednici održanoj dana 19. prosinca 1990,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tužitelja i ukidaju presuda Okružnog suda u Splitu od 21. srpnja 1989. godine broj Gž- 1134/89 i presuda Općinskog suda u Sinju od 5. listopada 1988. godine broj P 235/88 i predmet vraća tome sudu na ponovno sudjenje.

Obrazloženje

Presudom i rješenjem Općinskog suda u Sinju od 5. listopada 1988. broj P 235/88 sudjeno je:

"Utvrdjuje se da je Š. J. pok. F. iz B. vlasnik osobnog automobila "Wolkswagen" tip "Passat 32" sa dizel motorom snage 1570 ccm, sa četvora vrata, proizveden 1985. godine, sa brojem motora ..., kw 40 i broj šasije ..., registarske oznake ..., kojeg je kupio vlastitim sredstvima pa je slijedom toga dužan tuženik ispustiti tužitelju ispravu podobnu za upis vlasnosti istog automobila na ime tužitelja kao vlasnika kod nadležnog državnog organa ili će pak u protivnom istu ispravu zamijeniti ova presuda te ujedno tužitelju opisani automobil predati u posjed, kao i naknaditi trošak ovog spora u iznosu od 45,6 konv. dinara (456.275 prijašnjih dinara) sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja, a riješeno je: I Zabranjuje se tuženiku upotreba spornog osobnog automobila marke "Passat 32" reg. oznake ..., sa brojem motora ... i broja šasije ..., o čemu će se obavijestiti SJS S. radi kontrole izvršenja privremene mjere.

II Zabranjuje se tuženiku prodaja ili pak bilo kakvo opterećenje opisano pod I ovog rješenja i ujedno naredjuje čuvanje osobnog automobila s pažnjom dobrog domaćina.

III Ova privremena mjera trajat će do pravomoćnosti okončanja ovog postupka.

Presudom Okružnog suda u Splitu od 21. srpnja 1989. godine broj Gž-1134/89. sudjeno je:

"I Uvažava se žalba tuženika i preinačuje presuda Općinskog suda u Sinju pod brojem P-235/88 od 5. listopada 1988. godine, tako da se odbija tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrdjuje se da je Š. J., pok. F. iz B. vlasnik osobnog automobila "Wolkswagen" tip "Passat 32" sa diezel motorom snage 1570 ccm sa 4 vrata, proizveden 1983. godine sa brojem motora ... kw, 40 i broj šasije ..., registarske oznake ..., kojeg je kupio vlastitim sredstvima pa je slijedom toga dužan tuženi ispustiti tužitelju ispravu podobnu za upis vlasnosti istog automobila na ime tužitelja kao vlasnika kod nadležnog državnog organa ili će pak u protivnom istu ispravu zamijeniti ova presuda, te ujedno tužitelju opisani automobil predati u posjed."

II Dužan je tužitelj u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja isplatiti tuženiku na ime parničnog troška iznos od 335.000 (33,50 konv.) dinara."

Protiv drugostepene presude tužitelj je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložio da se pobijana odluka ukine i predmet vrati tome sudu na ponovno sudjenje.

Na reviziju nije odgovoreno, a Javno tužilaštvo Hrvatske se nije izjasnilo.

Revizija je osnovana.

Tužitelj je u tužbi naveo da je vlastitim sredstvima u SR Nj. kupio putnički osobni automobil marke Wolkswagen, tip "Passat 32" sa diezel motorom od 1570 ccm, sa četvora vrata, proizveden 1983. godine kojeg je registrirao i upotrebljavao na imenu tuženika, jer se, kada je uvezao automobil, koristio carinskom povlasticom koju je imao tuženik. Budući da mu je tuženik prije nekog vremena nasilno oduzeo automobil tužitelj je tražio da sud utvrdi da je predmetni automobil njegovo vlasništvo, da ga je kupio vlastitim sredstvima, te da mu slijedom toga tuženik ispusti ispravu podobnu za upis prava vlasništva automobila na ime tužitelja i ujedno preda tužitelju vozilo u posjed.

Tuženik se u odgovoru na tužbu usprotivio tužbenom zahtjevu tvrdeći da je on vozilo kupio za sebe i svojim sredstvima.

U prvostepenom postupku je utvrdjeno da je tužitelj imao odredjenih problema prilikom pokušaja ostvarivanja uvoza i carinjenja, da je tuženik tužitelju dao pismenu izjavu da može uvesti motorno vozilo iz inozemstva na njegovo ime i da je tužitelj uvezao sporno vozilo. Nakon toga podmirene su carinske pristojbe a na deklaraciji je otisnuta zabrana otudjenja vozila u roku od dvije godine prema tada važećim propisima.

Na temelju tih utvrdjenja prvostepeni sud smatra da se u ovom slučaju radilo isključivo o fiktivnom vlasništvu vozila na imenu tuženika i to za vrijeme dok se ne stvore uvjeti za formalni prijenos vlasništva na tužitelja, a koji je od početka bio u posjedu vozila, pa da je tužbeno traženje u cijelosti osnovano i udovoljava tužbenom zahtjevu.

Drugostepeni sud, medjutim, nalazi da su u prvostepenom postupku utvrdjene sve relevantne činjenice za rješenje predmeta spora primjenjujući odredbu čl. 78. st. 1. Zakona o prometu robe i usluga s inozemstvom ("Sl. list SFRJ" br. 15/77, 17/85 i 5/82) i smatra da zbog toga što tužitelj nije ispunjavao uvjete za uvoz predmetnog vozila isto nije mogao niti uvesti, pa da je automobil uvezao tuženik, koristeći se olakšicama predvidjenim u cit. zakonu.

Nadalje isti sud nalazi da s obzirom na tada važeće zakonske odredbe ukoliko su se stranke čak i dogovorile da bi predmetni automobil bio vlasništvo tužitelja, da je takav ugovor s obzirom na cit. zakonski propis pravno ništav i da temeljem takvog ugovora tužitelj nije mogao steći pravo vlasništva spornog vozila.

Zbog toga na temelju odredbe čl. 47. Zakona o obveznim odnosima nalazi da je predmet obveze u ovom slučaju nedopušten i da se radi o ništavom ugovoru.

Pogrešan je pravni stav drugostepenog suda da iz činjeničnih utvrdjenja prvostepenog suda proizlazi da se u ovom slučaju radi o ništavom ugovoru i to samo zbog toga što je tužitelj koristio carinsku povlasticu koju je imao tuženik te automobil uvezen na ime tuženika, a sve to prije isteka zakonom odredjenog roka u kojem se automobil nije mogao prodati.

Pogrešno, naime, drugostepeni sud zaključuje da bi na medjusobne odnose stranaka u pogledu vlasništva spornog automobila bila od utjecaja okolnost što je automobil uvezen na ime tuženika kao i to da je tuženik imao pravo koristiti se carinskom povlasticom, te da je tuženom bilo zabranjeno da otudji automobil u roku od dvije godine, jer se, kako nalazi ovaj revizijski sud ne radi u ovom slučaju o prodaji uvezene stvari od strane tuženika tužitelju u kojoj bi situaciji eventualno dolazila u obzir primjena propisa koji se navode u pobijanoj odluci, već se radi o stjecanju vlasništva tužitelja spornog automobila u času uvoza u zemlju (niti tuženik ne tvrdi da je tužitelju prodao sporni automobil nakon što je automobil uvezen, već svoje pravo na automobil zasniva na tome da je on, dakle tuženik, a ne tužitelj, platio cijenu automobila u inozemstvu pa budući da je inače registriran na njegovo ime da tužitelj neosnovano traži predaju automobila).

Dakle, po mišljenju ovoga suda, budući da bi kao nesporna činjenica bila da je kupoprodaja zaključena u inozemstvu, vlasništvo spornog automobila stečeno je u inozemstvu i na to pravo ne bi bila od utjecaja okolnost da je naknadno automobil uvezen u našu zemlju i da se zbog korištenja carinskih povlastica automobil vodi na imenu tuženika.

Stoga u tom svjetlu valja cijeniti da li je i tko vlasnik predmetnog automobila.

Kako se ovim pitanjem ni prvostepeni ni drugostepeni sud nisu bavili zbog svog drugačijeg pravnog pristupa ovoj pravnoj stvari, to su propustili utvrditi i ostale činjenice važne za odlučivanje, pa je temeljem odredbe čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku valjalo prihvatiti reviziju tužitelja, ukinuti obje nižestepene presude i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Iz navedenih je razloga odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 19. prosinca 1990.

Predsjednik vijeća:

Vesna Milošević v. r.