Rev-2455/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2455/1990-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Hrvoja Momčinovića kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Vesne Milošević, Ivice Crnića i Jakoba Miletića kao članova vijeća u pravnoj stvari tužiteljice I. N. iz V. Z., koju zastupa punomoćnik N. S., odvjetnik u B., protiv tuženog I. M. iz V. Z., koga zastupa punomoćnik S. V., odvjetnik u V., radi utvrđenja prava vlasništva, rješavajući reviziju tuženog protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Bjelovaru od 28. lipnja 1990. br. Gž- 790/90-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Grubišnom Polju od 6. prosinca 1989, br. P-168/89-11, u sjednici održanoj dana 6. ožujka 1991,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Drugostepenom presudom odbijena je žalba tuženog kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda, kojom je presuđeno:

"Utvrđuje se da je tužiteljica I. N. iz V. Z. u toku braka sa tuženim I. M. iz V. Z., na ravne dijelove sa istim stekla nekretnine iz z.k.ul.br. 1023 k.o. V. Z. i to kat.čest.br. 1930/6 kuća i dvor sa 189 čhv i kat.čest.br. 1930/25 oranica sa 450 čhv. pa je slijedom toga dužan tuženi priznati joj suvlasništvo na istima u 1/2 dijela, te joj izdati tabularnu ispravu sposobnu za z.k. prijenos navedenih nekretnina na ime i suvlasništvo tužiteljice u 1/2 dijela, koju će u protivnom zamijeniti ova presuda, zatim je tuženi dužan nadoknaditi trošak parnice u iznosu od 295.000 (29,50 konvertibilnih) dinara, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja."

Protiv drugostepene presude tuženi je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se nižestepene presude u pobijanom dijelu ukinu i predmet vrati na ponovni postupak ili da se iste presude preinače i tužiteljica odbije s tužbenim zahtjevom preko priznatog dijela.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Javno tužilaštvo Hrvatske nije se izjasnilo o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Nižestepeni sudovi nisu učinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), jer nižestepene presude sadrže razloge o odlučnim činjenicama za donošenje zakonite presude u ovom sporu. Između stranaka nije sporno, da imovina opisana u izreci prvostepene presude spada u zajedničku imovinu stranaka stečenu radom za vrijeme trajanja bračne zajednice (čl. 277. Zakona o braku i porodičnim odnosima, pročišćeni tekst objavljen u "Narodnim novinama" br. 51/39 i izmjene u br. 59/90).

Tuženi priznaje tužiteljici pravo suvlasništva na navedenoj imovini u 1/6 dijela a nižestepeni sudovi su ocijenili, da tužiteljici pripada pravo suvlasništva na istoj imovini u 1/2 dijela.

Nižestepeni sudovi su pravilno primijenili odredbu čl. 287. (ranije čl. 281.) Zakona o braku i porodičnim odnosima kada su ocijenili da doprinos tužiteljice u sticanju zajedničke imovine stranaka iznosi 1/2 dijela, dakle jednako kao i tuženog.

Odredbom stavka 2. članka 287. Zakona o braku i porodičnim odnosima je propisano, da u slučaju spora između bračnih drugova sud određuje koliki je bio doprinos bračnih drugova u stjecanju zajedničke imovine, pri čemu vodi računa ne samo o osobnom dohotku i zaradi svakog od bračnih drugova, nego i o pomoći jednog bračnog druga drugome, o radu u domaćinstvu i porodici, brizi oko odgoja i podizanja djece, kao i svakom drugom obliku rada i suradnje u upravljanju, održavanju i povećavanju zajedničke imovine.

Utvrđeno je, da je bračna zajednica između stranaka trajala dvadeset i četiri godine, da stranke u tom braku imaju troje djece, da je tužiteljica radila u domaćinstvu, brinula se o djeci, radila na gradilištu, uzgajala svinje, da je njezina majka prilikom kupovanja gradilišta dala 150.000 tadašnjih dinara u 1974« godini i prilikom dovršenja kuće iznos od 100.000 tadašnjih dinara (za crijep).

Nadalje je utvrđeno, da je tuženik za vrijeme trajanja bračne zajednice bio zaposlen kod MI Z. kao vozač, da je dobro zarađivao, da je izbivao iz kuće zbog posla, te da je kuća građena najvećim dijelom iz sredstava kredita koje je dizao tuženik, te da je kuća građena postepeno i da su kod gradnje pomagali prijatelji i rođaci stranaka.

S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje po prvostepenom sudu, koje je prihvatio i drugostepeni sud, po ocjeni ovog revizijskog suda, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili propis čl. 287. Zakona o braku i porodičnim odnosima kada su zaključili, da je doprinos stranaka u sticanju zajedničke imovine jednak.

Iz navedenih razloga, a kako nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 6. ožujka 1991.

Predsjednik vijeća:

mr. Hrvoje Momčinović v.r.