Rev-852/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 852/1998-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Tome Gložinića i Ljubice Munić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. J. iz Z., zastupana po D. H. iz SSSH - Gradsko povjereništvo za Zagreb, Krešimirov trg 2, protiv tuženika A. sada C. A. d.d. Z., kojega zastupa punomoćnik S. S., odvjetnik u Z., radi preuzimanja u radni odnos, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 1. veljače 1994. br. Gž 11129/93, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 24. svibnja 1993. br. Pr 287/92, u sjednici održanoj dana 16. ožujka 2000. godine,

r i j e š i o j e :

Ukidaju se presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 1. veljače 1994. br. Gž 11129/93 i Općinskog suda u Zagrebu od 24. svibnja 1993. br. Pr 287/92, te predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja, kojom je presuđeno:

"Utvrđuje se da je tužiteljica M.J. od 14. 11. 1991. godine u radnom odnosu kod tuženika A. d.o.o. Z., …, pa se nalaže tuženiku da tužiteljicu preuzme u radni odnos s danom 14. 11. 1991. godine, u roku od 8 dana, pod prijetnjom izvršenja."

Protiv presude suda drugog stupnja tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se nižestupanjske presude preinače i odbije tužiteljicu s tužbenim zahtjevom, uz obavezu da tuženiku nadoknadi parnični trošak ili da se iste presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje i postupak.

Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Zagrebu od 5. lipnja 1996. br. Rev 592/1995-2 preinačene su navedene presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu i Općinskog suda u Zagrebu na način, da je tužiteljica odbijena s tužbenim zahtjevom.

Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 31. ožujka 1998. br. U-III-939/96 usvojena je ustavna tužba tužiteljice M.J. iz Z., ukinuta presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. lipnja 1996. br. Rev 592/1995-2 i predmet vraćen istom sudu na ponovno odlučivanje.

U postupku pred sudovima nižeg stupnja je utvrđeno:

Tužiteljica je bila u radnom odnosu kod JAT-a sa sjedištem u S. Tužiteljica je dobila Odluku po kojoj joj je kod tog poduzeća radni odnos prestao s danom 15. 10. 1991. godine. Tuženik je osnovan odlukom Agencije Republike Hrvatske za restrukturiranje i razvoj od 7. 11. 1991. godine i upisan u Sudski registar kod Okružnog privrednog suda u Zagrebu (sada Trgovački sud) dne 14. 11. 1991. godine, te je tužiteljica nastavila dolaziti na posao i nakon tog datuma, ali je obaviještena po tuženiku da ne mora dolaziti na posao.

Sudovi nižeg stupnja ocijenili su Odluku poduzeća JAT-a iz Beograda o prestanku radnog odnosa tužiteljice kod tog poduzeća bez pravnog učinka (apsolutno ništava) pozivom na odredbu čl. 12. st. 1. Uredbe Vlade Republike Hrvatske i temeljem Odluke Sabora Republike Hrvatske od 8. listopada 1991. godine, kojom se pod toč. 3. ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije, jer su svi pravni akti doneseni od takvih tijela apsolutno ništavi i smatraju se da ne postoje. Stoga zaključuju sudovi nižeg stupnja da tužiteljici nije mogao prestati radni odnos dne 15. listopada 1991. godine u vrijeme kada je tužiteljica obaviještena da ne mora dolaziti na posao. Prema toč. II. prije spomenute odluke Republike Hrvatske odriče se legitimitet i legalitet svim tijelima dosadašnje SFRJ, a u toč. II. određeno je da Republika Hrvatska ne priznaje valjanim ni jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije SFRJ.

Dakle, odredbe odluka Sabora tiču se samo pravnih akata tijela dotadašnje federacije SFRJ, pa se one ne mogu odnositi na odluke "JAT"-a kao poduzeća sa sjedištem u Srbiji.

Stoga je kod ocjene pitanja zakonitosti odluke "JAT"-a o prestanku radnog odnosa njegovim zaposlenicima zaposlenima u poslovnim jedinicama na teritoriju Republike Hrvatske potpuno neutemeljeno pozivanje na spomenutu odluku.

Osim toga, sudovi nižeg stupnja su se pozvali na odredbu čl. 8. st. 2. tada važeće Uredbe o zabrani raspolaganja i prijenosa sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 52/91, u daljnjem tekstu: Uredba o zabrani) koja je stupila na snagu 3. listopada 1991. godine tumačeći navedenu odredbu sukladno kasnije donesenoj Uredbi o zabrani raspolaganja i prijenosa sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 40/92), kojom je u čl. 9. propisano, da u pravnim osobama nastalim organiziranjem po odredbama ove Uredbe ostaju u radnom odnosu zatečeni radnici.

Naime, odredbom čl. 8. st. 2. prve Uredbe o zabrani bilo je propisano, da pravna osoba nastala organiziranjem po odredbama ove Uredbe ne odgovara za obveze pravne osobe u čijem sastavu je bila poslovna jedinica ili drugi organizacijski oblik iz kojeg je nastala. Odredbom čl. 6. iste Uredbe bilo je propisano da se poslovne jedinice i drugi organizacijski oblici pravnih osoba sa sjedištem izvan teritorija Republike Hrvatske mogu odlukom zaposlenih donesenom osobnim izjašnjavanjem organizirati kao društveno poduzeće ili druga odgovarajuća pravna osoba u društvenom vlasništvu, a tu odluku može donijeti i tadašnja Agencija Republike Hrvatske za restruktuiranje i razvoj.

Sudovi nižeg stupnja su zaključili, da intencija prve Uredbe o zabrani, nije bila da svi zaposleni djelatnici ostanu bez posla, pa je taj nedostatak saniran donošenjem kasnije Uredbe o zabrani, te kako tuženik nije rješavao radno pravni status tužiteljice, tužiteljica je bila u radnom odnosu kod tuženika dne 14. studenog 1991. godine, pa ju je tuženi dužan preuzeti na rad s tim datumom, a nije odlučno da li je pravni prednik tuženika nastao osobnim izjašnjavanjem svojih djelatnika ili Odlukom Agencije.

Stoga su sudovi nižeg stupnja prihvatili tužbeni zahtjev.

Ovaj revizijski sud polazi od toga, da je tužiteljica u vrijeme osnivanja tuženika mogla imati status radnika zatečenog u radnom odnosu. Naime, bez obzira što prva - tada važeća Uredba o zabrani ("Narodne novine", broj 52/91) nije imala odredbu o radnopravnom statusu radnika koju je imala druga Uredba o zabrani ("Narodne novine", broj 40/92).

Dakle, nepostojanje odredaba prve Uredbe o zabrani, u pogledu izričitog uređivanja pitanja radnopravnog statusa radnika koji su bili zatečeni u radnom odnosu u trenutku organiziranja nove pravne osobe ne znači samo po sebi i nepostojanje obveze njihovog preuzimanja. To, međutim, pod pretpostavkom, kako je već istaknuta, da su zatečeni u radnom odnosu i da su ispunjenje i sve druge zakonom propisane pretpostavke za nastavak i postojanje radnog odnosa.

Međutim, sudovi nižeg stupnja zbog pogrešnog pravnog pristupa u primijeni materijalnog prava kada su prihvatili tužbeni zahtjev, nisu prethodno u izloženom smislu raspravili radnopravni status tužiteljice glede odlučne okolnosti da li je ona bila u radnom odnosu zatečenih radnika prilikom osnivanja tuženika, a zbog čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Naime, ako je tužiteljici radni odnos bio prestao temeljem spomenute odluke "JAT"-a od 15. 10. 1991. godine, tada se ona ne može smatrati radnikom zatečenim u radnom odnosu u vrijeme osnivanja tuženika.

Stoga je valjalo ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U nastavku postupka sud prvog stupnja raspraviti će radnopravni status tužiteljice u smislu naprijed izloženog, a potom će donijeti novu odluku o tužbenom zahtjevu.

Iz navedenih razloga odlučeno kao u izreci ovog rješenja primjenom odredbe čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99).

U Zagrebu, 16. ožujka 2000. godine

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.