I Kž-1003/2003-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-1003/03-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S UDA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala, Katice Jelić, Hajrije Novoselec i Damira Kosa kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. N. zbog kaznenog djela iz članka 90. u vezi s člankom 33. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama optuženika i g državnog odvjetnika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 11. rujna 2003. godine broj K-32/03, u sjednici vijeća održanoj 16. studenog 2005. godine u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića,

p r e s u d i o j e :

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni pa se optuženi D. N. za kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz članka 90. u vezi s člankom 33. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01. i 84/05.) za koje je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju istih propisa, a uz primjenu članka 57. stavka 1. u vezi s člankom 33. stavkom 2. te članka 57. stavka 2. točke d) Kaznenog zakona, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 3 (tri) godine, u koju kaznu mu se na temelju članka 63. stavka 1. Kaznenog zakona uračunava vrijeme koje je proveo u pritvoru od 27. veljače 2003. godine do 11. rujna 2003. godine.

II. Odbija se žalba optuženog D. N. kao neosnovana i u pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom optuženi D. N. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz članka 90. u vezi s člankom 33. Kaznenog zakona te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju dvije godine, u koju kaznu mu je na temelju članka 63. stavka 1. Kaznenog zakona uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 27. veljače 2003. godine pa nadalje.

Na temelju odredbi članka 132. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02. i 143/02.) oštećeni S. I. je s imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu.

Na temelju članka 80. stavka 1. Kaznenog zakona optuženiku je izrečena sigurnosna mjera oduzimanjem predmeta - pištolja marke „CZ“.

Na temelju članka 122. stavka 1. u svezi članka 119. stavka 1. i 2. točaka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku, optuženiku je naloženo naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu 4.842,67 kn i paušalnu svotu troška kaznenog postupka u iznosu 2.000,00 kn. Protiv ove presude žalbu je podnio optuženik, po branitelju Z. R., odvjetniku iz O., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Žalbu je protiv ove presude podnijelo i Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženika osudi na strožu kaznu.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Spis je, u skladu s odredbom članka 373. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Sjednica vijeća održana je u nazočnosti zamjenika glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića, a u odsutnosti branitelja optuženika koji je o sjednici uredno izviješten.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, a žalba optuženika nije osnovana.

Suprotno navodima žalbe optuženika, izreka pobijane presude nije proturječna njenim razlozima.

Ovaj žalitelj, naime, smatra da navod u opisu kaznenog djela u izreci presude da je optuženik ispalio jedan hitac prema oštećeniku dok se ovaj nalazio na ulaznim vratima unutar radionice proturječi utvrđenju suda prvog stupnja opisanom u obrazloženju pobijane presude da je oštećenik bio oko 2 metra u unutrašnjosti radionice. Međutim, prvostupanjski sud, obrazlažući utvrđenja koja su proizašla iz provedenih dokaza, navodi da je optuženik kritične zgode ispalio hitac „u smjeru vrata, na kojima je, unutar garaže, a na udaljenosti od najviše 2 m, stajao oštećenik S. I.“ (10. i 11. red u 2. odlomku na 6. stranici pisane presude). Ovakvo utvrđenje nije proturječno navodu u izreci presude prema kojemu je optuženik „dok se S. I. nalazio na ulaznim vratima unutar radionice, prema njegovom tijelu ispalio jedan hitac“, jer je suština ovakvog opisa radnje optuženika i konkretnih okolnosti pod kojima je on počinio kazneno djelo pokušaja ubojstva, da se oštećeni S. I. nalazio u unutrašnjosti radionice, blizu vrata, a to nedvojbeno proizlazi i iz izreke presude, i iz utvrđenja suda prvog stupnja koja su opširnije opisana u obrazloženju presude.

Optuženik u žalbi tvrdi i da su razlozi pobijane presude proturječni, jer da sud prvog stupnja iskaz oštećenog Saše Ilića ispitanog kao svjedoka prihvaća u dijelu u kojem je on opisao gdje se nalazio unutar radionice, ali da on u takvom položaju uopće nije bio ugrožen ispaljenim metkom, jer ga je štitio veliki betonski stup. Međutim, žalitelj i ovdje pogrešno interpretira utvrđenja prvostupanjskog suda, koji je naveo da je opisani položaj oštećenika u trenutku kada je optuženik ispalio metak iz pištolja utvrdio na temelju iskaza svjedoka L. K. kojega je prihvatio u cijelosti, a nije prihvatio iskaz oštećenog S. I. upravo u dijelu u kojem je ovaj naveo da se u trenutku kada je optuženik ispalio taj hitac bacio iza betonskog stupa.

Osim toga, sud prvog stupnja dao je jasne razloge zbog kojih je prihvatio onaj dio mišljenja vještaka balističara koji se odnosi na zaključivanje o optuženikovoj namjeri prilikom pucanja, pri čemu se ističe da i sam optuženik u žalbi navodi da „da nije na vještaku da procjenjuje što je optuženi htio“. Zbog toga niti u ocjeni vještačkog nalaza i mišljenja koju je dao prvostupanjski sud nema nejasnoća niti proturječja.

Slijedom iznesenog, neosnovana je žalba optuženika u dijelu u kojem on pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku.

Nije osnovana niti žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Sud prvog stupnja dao je valjane i logične razloge za svoja utvrđenja koja se odnose kako na objektivne okolnosti počinjenja radnje koja je optuženiku stavljena na teret, tako i na subjektivne elemente predmetnog kaznenog djela, a te zaključke, budući da navodima sadržanima u žalbi optuženika nisu dovedeni u pitanje, prihvaća i ovaj sud. Naime, optuženik i u žalbi pokušava osporiti zaključak suda prvog stupnja da se oštećeni S. I., u trenutku kada je optuženi D. N. ispalio iz pištolja hitac u smjeru vrata radionice, nalazio s unutarnje strane tih vrata i bio izložen mogućnosti pogotka. Ovaj žalitelj pritom smatra da se oštećenik, kako je on to iskazao, bacio iza betonskog stupa kada je vidio da optuženik podiže ruku s pištoljem u njegovom smjeru. Međutim, sud prvog stupnja je, kako je to već navedeno, opravdano otklonio ovaj dio iskaza oštećenika kao neistinit, našavši ga osporenim iskazom nepristranog i objektivnog svjedoka L. K., iz čijeg iskaza proizlazi da je oštećeni I. u trenutku ispaljenja tog hica stajao pred vratima radionice, udaljen od njih najviše 2 metra, a optuženik ga je, protivno navodima žalbe, mogao u tom položaju pogoditi i usmrtiti. Dakle, objektivne okolnosti predmetnog događaja s izvjesnošću su utvrđene.

Pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda da je optuženi D. N. ovaj hitac ispalio s namjerom da usmrti oštećenog S. I.. To proizlazi, kako to ispravno ističe sud prvog stupnja, iz činjenica da je optuženik izvjesno vidio oštećenika kroz staklo vrata (na mjestu na kojem se ovaj nalazio i kada je optuženik izašao iz radionice) te da je on metak ispalio u visini prsnog koša oštećenika (prema podacima zapisnika o očevidu, oštećenje stakla na vratima nastalo probojem zrna nalazilo se na visini od 1,56 m od poda, a oštećenje u unutrašnjosti radionice na visini od 1,58 m od poda, pa je očigledno, a to proizlazi i iz nalaza i mišljenja balističkog vještaka, da je optuženik metak ispalio gotovo vodoravno, a ne prema stropu radionice, kako on tvrdi u obrani). Stoga je nedvojbeno da je optuženik pukim slučajem promašio oštećenika, izvjesno zbog toga što je pucao iz relativne udaljenosti (od oko 7 metara od vrata), iz okreta, a taj zaključak ne dovodi u sumnju niti činjenica da je on ispalio samo jedan metak, jer je već njegovim ispaljenjem on dovršio radnju počinjenja djela, a namjeravana posljedica - smrt oštećenika - nije nastupila zbog optuženikove nepreciznosti pri pucanju.

Žalbenu osnovu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik obrazlaže tvrdnjom da je rekonstrukcija predmetnog događaja bila manjkava jer u radionicu nije bio postavljen automobil koji se tamo nalazio u vrijeme tih zbivanja, da nije izmjerena udaljenost od mjesta gdje je oštećenik stajao do mjesta udara zrna u staklo radionice, da nije provedeno dopunsko ili novo balističko vještačenje te da je trebalo provjeriti obranu optuženog ispitivanjem predloženih svjedoka M. P. i D. K..

Međutim, iz fotografskog elaborata te video snimke rekonstrukcije vidljivo je da automobil (koji se, prema iskazima svjedoka, u vrijeme kritičnog događaja nalazio na grabi) ni na koji način nije mogao utjecati na zbivanja kod vrata radionice. Također je nedvojbeno utvrđeno da je oštećenik, na mjestu na kojem se nalazio, bio vidljiv s mjesta pucanja i dostupan ozljeđivanju, a to je isključivo bitno za ocjenu optuženikove namjere i mogućnosti njenog ostvarenja, pa se mjerenje udaljenosti predloženo u žalbi ukazuje nepotrebnim. Osim toga, sud prvog stupnja pravilno je naveo da predloženi svjedoci niti prema navodima obrane nemaju neposrednih saznanja o predmetnom događaju, pa njihovo ispitivanje ne bi moglo pridonijeti boljem utvrđenju odlučnih činjenica.

Slijedom iznesenog, sud prvog stupnja pravilno je i potpunu utvrdio sve odlučne činjenice, pa nisu ostvarene niti osnove za pobijanje presude iz članka 366. točke 3. Zakona o kaznenom postupku.

Žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni ukazuje se osnovanom, a žalba optuženika iz iste osnove (sadržana, prema odredbi članka 382. Zakona o kaznenom postupku, u njegovoj žalbi podnesenoj i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja), nije osnovana.

Državni odvjetnik pobija prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni, navodeći da je sud precijenio značaj olakotnih okolnosti te da je potrebno uzeti u obzir i da je optuženik ovo kazneno djelo počinio nakon proteka jedne godine od ranijeg sukoba s oštećenikom, što ukazuje na njegovu upornost i drskost te da i beznačajnost povoda pucanja u oštećenika također upućuje na optuženikovu bezobzirnost.

Unatoč prihvaćanju svih olakotnih okolnosti koje je istaknuo sud prvog stupnja - optuženikove neosuđivanosti u vrijeme počinjenja predmetnog djela, njegovih obiteljskih prilika, posebno očinstva maloljetnog djeteta - i ovaj sud drugog stupnja nalazi da opisane okolnosti pod kojima je optuženi D. N. počinio predmetno kazneno djelo i kojem počinjenju oštećenik nije pridonio, a radi se o ponovljenom sukobu, time da je u ranijem sukobu oštećeni I. zadobio i tjelesne ozljede, opravdaju izricanje strože kazne od one izrečene optuženiku prvostupanjskom presudom. Pritom je i ovaj sud vodio računa da je ovo kazneno djelo ostalo u pokušaju (što je prema odredbi članka 33. stavka 2. Kaznenog zakona fakultativna osnova ublažavanja kazne) te da oštećenik nije zadobio nikakve tjelesne povrede, pa je našao opravdanom primjenu odredbe o ublažavanju kazne.

Stoga je valjalo prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika a ne optuženika preinačiti prvostupanjsku presudu u odluci o kazni, pa je optuženi D. N. za kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz članka 90. u vezi s člankom 33. Kaznenog zakona za koje je tom presudom proglašen krivim, na temelju istih propisa, a uz primjenu članka 57. stavka 1. u vezi s člankom 33. stavkom 2. te članka 57. stavka 2. točke d) Kaznenog zakona, osuđen na kaznu zatvora u trajanju tri godine, koju ovaj sud smatra primjerenom i počinjenom djelu i ličnosti počinitelja te pogodnom da ostvari kako svrhu izricanja kaznenopravnih sankcija iz članka 6. Kaznenog zakona, tako i svrhu kažnjavanja opisanu u članku 50. Kaznenog zakona.

Na temelju članka 63. stavka 1. Kaznenog zakona optuženom N. je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 27. veljače 2003. godine do 11. rujna 2003. godine.

Sigurnosna mjera oduzimanja predmeta iz članka 80. stavka 1. Kaznenog zakona zakonita je i pravilna.

Stoga je na temelju članka 390. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku presuđeno kao pod točkom I. izreke.

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih optuženik pobija prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene niti povrede zakona iz članka 379. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju članka 387. Zakona o kaznenom postupku žalbu optuženika odbiti kao neosnovani i potvrditi prvostupanjsku presudu u nepreinačenom dijelu, a kako je i odlučeno pod točkom II. izreke ove presude.

U Zagrebu, 16. studenog 2005. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vojimir Katić, v. r.

Vesna Vrbetić, v. r.