Us-3564/2000-4 · Visoki upravni sud Republike Hrvatske

Broj: Us-3564/2000-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E!

P R E S U D A

Upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Dunje Jurić- Knežević kao predsjednice vijeća, Fedore Lovričević-Stojanović i Borislava Komadine kao članova vijeća, te sudske savjetnice Meri Dominis Herman kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja M. Š. iz K. G., kojega zastupa Zajednički odvjetnički ured P. J. i J. P. iz S., protiv rješenja tuženoga Hrvatskoga zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, klasa: 140-18/98-01, ur. broj: 341-99-03/1-98-2213, od 14. ožujka 2000., radi prava na vojnu invalidsku mirovinu, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj dana 14. listopada 2004.

p r e s u d i o j e

Tužba se odbija.

Obrazloženje

Osporenim je rješenjem odbijena žalba tužitelja (I točka izreke), izmijenjeno je rješenje Hrvatskoga zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u S., broj: IN-HV- 93451, od 27. srpnja 1998., na način da se tužitelju ne priznaje pravo iz mirovinskog osiguranja prema Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata (II točka izreke). Ujedno je odlučeno da će posebnim rješenjem Područna služba u S. odlučiti o pravu tužitelja na invalidsku mirovinu (III točka izreke).

Navedenim prvostupanjskim rješenjem tužitelju je, kao hrvatskome branitelju, priznato pravo na invalidsku mirovinu u svoti od 2.897,51 kn mjesečno, počam od 25. travnja 1997., na temelju članka 14. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine" broj 108/96 i 23/01), te sukladno člancima 69. i 70. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 18/92, 71/92 i 26/93).

Tužitelj u tužbi prigovara zakonitosti osporenoga rješenja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnome navodi kako drži da je njegova invalidnost 100% posljedica ranjavanja koje se dogodilo prema prijavi stradavanja 1. prosinca 1995., u okolnostima vezanim za obnašanje dužnosti u Domovinskom ratu. Stoga prigovara ocjeni Povjerenstva za ocjenu invalidnosti iz članka 15. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji koje je promijenilo uzrok njegove invalidnosti navodeći da invalidnost nije posljedica ranjavanja koje se može podvesti pod odredbu članka 2. stavka 2. toga Zakona. Ne osporava utvrđenje da je do ranjavanja došlo nakon njegova izlaska iz kafića E. u K. K. kada je nepoznata osoba zapucala iz puške u u smjeru gdje se nalazio i pritom ga teško ranila, no, tvrdi da je tada bio na «putu povratka u postrojbu». Ponavlja pritom navode iz žalbe protiv prvostupanjskog rješenja da mu je visinu vojne invalidske mirovine trebalo utvrditi prema činu «natporučnika», a ne «vojnika-razvodnika». Predlaže stoga Sudu da njegovu tužbu uvaži i poništi osporeno rješenje.

Tuženo je tijelo u odgovoru na tužbu ostalo u cijelosti kod razloga osporenoga rješenja i predložilo Sudu da tužbu kao neosnovanu odbije.

Tužba nije osnovana.

Odlučujući o žalbi tužitelja tuženo je tijelo donijelo osporeno rješenje pozivajući se na odredbu članka 244. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91 i 103/96). Naime, prema nalazu i mišljenju Invalidske komisije u S. od 27. ožujka 1997. tužitelju je ustanovljena invalidnost zbog ranjavanja nastaloga u svezi okolnosti iz članka 2. stavka 2. citiranoga Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji. Kako je zbog posljedica ranjavanja nastupio trajni gubitak radne sposobnosti tužitelju je uvodno označenim prvostupanjskim rješenjem priznato pravo na vojnu invalidsku mirovinu u smislu članka 14. toga Zakona. Prema ocjeni invalidnosti koju je dalo Povjerenstvo iz članka 15. stavka 1. istoga Zakona dana 8. prosinca 1999. uzrok tužiteljeve invalidnosti nije ranjavanje u svezi s člankom 2. stavkom 2. citiranoga Zakona. Navodi se da je iz prijave stradavanja od 4. ožujka 1996. vidljivo je da je tužitelj 1. prosinca 1995. bio u K. K. gdje je radio na poslovima skrbi o ranjenim pripadnicima HV. Toga dana tužitelj je u večernjim satima navratio u kafić E., a nakon njegova izlaska iz kafića nepoznata je osoba zapucala iz puške i ranila ga u predjelu abdomena. U predmetnom spisu prileži rješenje Ministarstva obrane Republike Hrvatske od 10. ožujka 1997. kojime je odbijena žalba, odnosno zahtjev tužitelja da mu se utvrdi svojstvo hrvatskoga ratnog vojnog invalida s obrazloženjem da tužitelj u trenutku ranjavanja nije izvršavao zadaću neposredno vezanu uz funkciju obrane Republike Hrvatske, te da se okolnosti opisane nezgode ne mogu podvesti pod odredbe članka 2. citiranoga Zakona. Presudom ovoga Suda broj: Us-4356/97 od 10. lipnja 1998., potonji je akt Ministarstva obrane ocijenjen zakonitim.

Iz naprijed navedenih razloga u predmetnom je postupku tuženo tijelo pozivom na odredbu članka 244. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku izmijenilo uvodno označeno prvostupanjsko rješenje.

Odredbom članka 244. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku propisano je da u cilju pravilnog rješenja stvari drugostupanjsko tijelo može u povodu žalbe izmijeniti prvostupanjsko rješenje na štetu žalitelja, ali samo iz kojega od razloga predviđenih u članku 263., 266. i 267. ovoga Zakona.

Odredbom članka 263. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku propisano je da se rješenje koje je konačno u upravnom postupku može ukinuti po pravu nadzora ako je njime očito povrijeđen materijalni zakon (prva rečenica).

Podvođenjem ranjavanja tužitelja pod okolnosti iz članka 2. stavka 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji i određivanjem povoljnije mirovine s toga temelja očigledno je povrijeđen materijalni zakon u području prava branitelja i mirovinskog osiguranja, pa je tuženo tijelo bilo ovlašteno postupiti temeljem članka 244. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku u cilju pravilnoga rješenja predmetne stvari. Tužitelj je podnio žalbu protiv prvostupanjskog rješenja zbog visine mirovine, a u žalbenom je postupku iz naprijed navedenih razloga pravilno izmijenjeno prvostupanjsko rješenje.

Kako Sud ocjenjuje da osporenim aktom nije povrijeđen zakon, trebalo je temeljem članka 42. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 53/91, 9/92 i 77/92) tužbu odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu 14. listopada 2004.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Meri Dominis Herman,v.r.

Dunja Jurić-Knežević,v.r.