Legislator Case Law & Legislation
Rev-1637/1992-2 AI generated

Supreme Court dismisses appeal on labor law termination and unpaid wages in Croatia. Appeal rejected due to lack of procedural violations and correct application of labor law. Court upholds lower court decisions. Appeal dismissed for lack of procedural violations and correct application of labor law.

Case Number Rev-1637/1992-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a second-instance judgment confirming a labor contract termination and awarding unpaid wages. The appellant argued for procedural errors and misapplication of labor law regarding the transfer of a union member to a new employer. The court found no significant procedural violations and confirmed that the lower courts correctly applied labor statutes to rule the termination illegal and the wage claim valid.

Legislator headnote

AI generated

Zakon o parničnom postupku; Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa: An appeal is inadmissible if no significant procedural violations exist and the lower courts correctly applied substantive labor law to terminate a contract and award damages.

Keywords

AI generated
labor contract termination unpaid wages claim labor law application appeal dismissal procedural violation union member transfer civil procedure law

Cited Legislation

AI generated
čl. 354. st. 2. t. 10. Zakona o parničnom postupku
čl. 386. Zakona o parničnom postupku
čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 338. st. 4. i čl. 375. st. 1. Zakona o parničnom postupku
čl. 15. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa
čl. 75. st. 2. i čl. 76. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa
čl. 21. st. 1. t. 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa
čl. 393. Zakona o parničnom postupku

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1637/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Djordja Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Stanislava Plazonića, Radomire Felicijan-Maoduš, Stanka Jesenkovića i Borisa Guttmanna kao članova vijeća u pravnoj stvari tužiteljice S.T. iz L., koju zastupa punomoćnik I.H. pravni savjetnik Općinskog sindikalnog povjereništva L., protiv tuženika "R. " s.p.o. L., kojeg zastupa punomoćnik mr. D.K., odvjetnik iz L., radi poništenja rješenja i isplate, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Varaždinu od 12. ožujka 1992. br. Gž 214/92, kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Ludbregu od 19. prosinca 1991. br. P 126/91, u sjednici održanoj dana 17. rujna 1992.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Drugostepenom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrdjena prvostepena presuda kojom je poništeno rješenje o osnivanju radnog odnosa doneseno po poslovodnom organu tuženika 7. III. 1991. br. 46/91 i kojom je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati na ime neostvarenog osobnog dohotka iznos od 3.493,30 dinara (HRD) i na ime nadoknade parničnog troška iznos od 600 HRD.

Protiv drugostepene presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši da ovaj sud ukine u cijelosti obje nižestepene presude i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje ili da preinači pobijanu presudu.

Odgovor na reviziju nije podnesen, niti se Javni tužitelj Hrvatske izjasnio o reviziji.

Rev 1637/92

Revizija nije osnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka zato, jer po ocjeni ovoga revizijskog suda ne postoje bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje revident i jer ne postoji ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 10. Zakona o parničnom postupku koji je, temeljem čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91), preuzet kao zakon Republike Hrvatske (dalje ZPP), na koju povredu revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Revident neosnovano ukazuje na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka i to iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 338. st. 4. i čl. 375. st. 1. ZPP, kada navodi da prvostepeni sud u obrazloženju presude nije naveo propise na kojima je presudu utemeljio i da drugostepeni sud nije odgovorio na žalbene navode, te iz čl. 354. st. 1. t. 13. ZPP kada navodi da postoje protuslovlja izmedju izreke i razloga pobijane presude kao i izmedju razloga presude i stanja spisa i da nisu navedeni valjani razlozi o odlučnim činjenicama.

To zato, jer iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je presuda utemeljena na odredbama Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske temeljem čl. 1. st. 1. t. 1. Zakona o preuzimanju saveznih zakona iz oblasti radnih odnosa i zapošljavanja koji se u Republici Hrvatskoj primjenjuju kao republički zakoni ("Narodne novine" br. 34/91) - u daljnjem tekstu ZOPRO, koje se odredbe imaju primijeniti na ovaj spor, a koje su odredbe i navedene u obrazloženju pobijanih presuda. Osim toga iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je drugostepeni sud ocijenio one žalbene navode koji su od odlučnog značenja, a što je u skladu s odredbom čl. 375.st. 1. ZPP, jer ne postoje navedene proturječnosti, jer su u presudama navedeni valjani razlozi o odlučnim činjenicama i jer presude nemaju takovih nedostataka da se ne bi mogle valjano ispitati.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet ovog spora je zahtjev za poništenje navedenog pobijanog rješenja tuženika kojim je odlučeno da tužiteljici prestaje radni odnos kod tuženika s danom 28. II. 1991. zbog preuzimanja tužiteljice u radni odnos s 1. III. 1991. od novoosnovanog poduzeća "R. -U. " d.o.o. L., kojeg je osnovao tuženik, i zahtjev za isplatu neostvarenog osobnog dohotka.

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sudovi su utvrdili:

- da je tuženik odlukom od 4. III. 1991. osnovao poduzeće "R. -U. " d.o.o. L. i tom odlukom (čl. 3. t. 8.) odredio da će ovo poduzeće preuzeti odredjeni broj njegovih radnika medju kojima je i tužiteljica,

- da je odluka tuženika o osnivanju navedenog poduzeća obustavljena rješenjem inspektora rada Ministarstva rada i socijalne skrbi Zagreb, Centar republičkih organa uprave Varaždin od 3. VII. 1991. br. Up-I-115-01/91 uz 524-01-91-1,

- da navedeno novopoduzeće nije donijelo odluku o preuzimanju tužiteljice u radni odnos, a niti je moglo donijeti takvu odluku kada u vrijeme donošenja pobijanog rješenja nije ustvari ni postojalo i - da tužiteljica nakon navedenog rješenja o prestanku radnog odnosa nije radila kod tuženika, pa zbog toga da nije ni ostvarila osobni dohodak u utuženom iznosu od 3.493 HRD.

Na navedena činjenična utvrdjenja sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili navedeni tužbeni zahtjev. Naime, sudovi su pravilno postupili kada su ovaj spor raspravili prema odredbama ZOPRO.

Prema odredbi čl. 15. ZOPRO radnik može biti preuzet na rad u drugu organizaciju odnosno kod poslodavca, uz uvjete i u slučajevima što su utvrdjeni općim aktom. Ovom odredbom, dakle, regulirano je pitanje zasnivanja radnog odnosa preuzimanjem na rad u drugu organizaciju odnosno kod poslodavca, a pitanje prestanka radnog odnosa regulirano je odredbama čl. 75. i 76. ZOPRO.

Glede primjene odredbe čl. 15. ZOPRO, na koju se nižestepeni sudovi pravilno pozivaju, potrebno je ukazati da je za takvo primanje radnika potrebna suglasnost organizacije ili poslodavca koji radnika preuzimaju u radni odnos. S obzirom na utvrdjenje sudova da takova suglasnost od navedenog novoosnovanog poduzeća nije dana, a niti da je mogla biti dana, stoga se ukazuje i pravilnost zaključka nižestepenih sudova da se za donošenje pobijanog rješenja tuženika o zasnivanju radnog odnosa tužiteljice kod novoosnovanog poduzeća nisu ispunile pretpostavke iz navedene odredbe ZOPRO. Odredbom st. 2. čl. 75. ZOPRO propisano je u kojim slučajevima se može donijeti odluka o prestanku rada bez suglasnosti radnika, a u čl. 76. istog Zakona propisani su slučajevi prestanka rada po sili zakona. Nijedan od slučajeva iz spomenutih zakonskih odredbi nije ovdje ostvaren. Mogla bi doći u obzir odredba čl. 75. st. 2. t. 7. ZOPRO (ako se radnik osigura da bude preuzet ili rasporedjen u drugu organizaciju odnosno poslodavca) ali samo u slučaju iz čl. 21. st. 1. t. 1. navedenog Zakona, tj. kada je prestala potreba za radom radnika zbog tehnoloških i drugih unapredjenja kojima se pridonosi povećanju proizvodnosti i uvećava uspjeh organizacije odnosno poslodavca o tome se medjutim u ovom slučaju ne radi. Ali kad bi i predležao slučaj iz čl. 21. st. 1. t. 1. ZOPRO bilo bi nužno da postoji sporazumno donesena odluka nadležnih organa oba poduzeća o preuzimanju radnika ili bar odluka nadležnog organa poduzeća koje radnika preuzima, a ni takve odluke, medjutim, nema.

Zbog izloženog proizlazi da je pobijano rješenje o prestanku rada i o preuzimanju tužiteljice na rad u poduzeće "R. -U. " d.o.o. L. nezakonito, pa je stoga pravilna odluka sudova o prihvaćanju tužbenog zahtjeva za poništenje toga rješenja.

U pogledu ostalog dijela zahtjeva, onoga za isplatu, valja istaći da u ovoj fazi postupka nije sporan iznos od 3.493 HRD sa pripadajućim kamatama s naslova naknade zbog neostvarenog osobnog dohotka.

Kako je tužiteljica zbog nezakonite odluke o prestanku rada izgubila zaradu u spomenutom iznosu, stoga su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo i kada su ovaj dio tužbenog zahtjeva prihvatili.

Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 17. rujna 1992.

Predsjednik vijeća:

Djordje Bjegović, v.r.