I Kž-385/2011-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 385/11-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak Bosanac, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja, Melite Božičević Grbić, Hajrije Novoselec i Dražena Tripala kao članova vijeća, i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. Č. zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07 i 152/08, u daljnjem tekstu: KZ), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Šibeniku od 25. ožujka 2011. godine br. K-2/11, u sjednici vijeća održanoj dana 15. prosinca 2011. godine,

p r e s u d i o j e:

Žalba opt. M. Č. odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. M. Č. zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ-a pa je, uz primjenu čl. 109. st. 1. i čl. 24. Zakona o sudovima za mladež („Narodne novine“ broj 117/97, 27/98 i 12/02, u daljnjem tekstu: ZSM), osuđen na kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od šest mjeseci koja mu je, sukladno čl. 54. st. 1. i 3. KZ-a, zamijenjena radom za opće dobro na slobodi u trajanju 30 radnih dana, koji rad je optuženik dužan izvršiti u roku od pet mjeseci.

Temeljem čl. 173. st. 7. KZ-a, od optuženika je oduzeta predmetna opojna droga marihuana ukupne težine 31,26 grama.

Optuženik je u cijelosti oslobođen dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka, sukladno čl. 122. st. 4. ZKP-a.

Protiv te presude žali se optuženik po svojoj braniteljici M. B., odvjetnici iz Š., zbog „svih žalbenih razloga“, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi od optužbe, a podredno da se ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Odgovor na žalbu nije podnesen.

I Kž 385/11-4

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 373. st. 1. ZKP/97, dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje i vraćen je s prijedlogom da se žalba optuženika kao neosnovana odbije, a prvostupanjska presuda u cijelosti potvrdi.

Uredno pozvani zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske nije pristupio pa je sjednica održana u njegovoj nenazočnosti, sukladno čl. 374. st. 4. ZKP/97.

Žalba nije osnovana.

Iako žalitelj uvodno ističe „sve žalbene razloge“, iz obrazloženja žalbe proizlazi da se prvostupanjska presuda pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer da je optuženik, suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda, predmetnu opojnu drogu marihuanu posjedovao za vlastite potrebe, a ne radi daljnje prodaje.

Nasuprot tome, ovaj Vrhovni sud ocjenjuje da je sud prvog stupnja, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je osnovano zaključio da je optuženik posjedovao 16 paketića opojne droge marihuane ukupne težine 31,26 grama dijelom za sebe, a dijelom radi daljnje prodaje.

Nesporno je da je optuženik u sitne noćne sate zatečen na gradskom trgu P. u D. kako u sjedištu svog skutera drži pohranjenu opojnu drogu marihuanu.

Prema provedenom toksikološkom vještačenju i potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta potpisanoj po optuženiku, optuženik je držao 16 PE omotića zavezanih u čvor koji su sadržavali pojedinačne količine od 1,55 grama do 2,40 grama opojne droge marihuane. Optuženik priznaje da je kupljenu opojnu drogu sam prepakirao u manje paketiće, ali ne zato da bi ju dalje prodavao već zato da na taj način sačuva opojnu drogu od sušenja i propadanja.

Ovakva obrana optuženika nije uvjerljiva te ju sud prvog stupnja s pravom otklanja. Naime, način pakiranja opojne droge u pojedinačnim količinama od oko 2 grama karakterističan je za daljnju preprodaju. Osim toga, kada bi ista u cijelosti bila namijenjena vlastitoj konzumaciji, kako tvrdi optuženik, tada ne bi bilo potrebe da ju u ukupnoj količini nosi sa sobom u sjedištu svog skutera i to na mjesto gdje se noću okuplja veći broj mladih ljudi.

Pri tome, količina predmetne opojne droge u znatnoj mjeri nadilazi optuženikove osobne potrebe, kako je vidljivo iz provedenog psihijatrijskog vještačenja. Naime, psihijatrijski vještak dr. V. N. navodi da kod optuženika nisu nađeni znakovi ovisnosti, već samo štetne uporabe opojne droge marihuane. Iz obrane optuženika, kao i anamnestičkih podataka provedenog psihijatrijskog vještačenja, proizlazi da je optuženik upravo u ljeto 2010. godine, dakle uoči otkrivanja kaznenog djela, započeo sa konzumacijom opojne droge i to samo vikendom odnosno prigodno. Budući da optuženik, izričito upitan, nije mogao odgovoriti za koji period bi iskonzumirao opojnu drogu koju je kod sebe držao, te imajući u vidu rezultate provedenog psihijatrijskog vještačenja, očito je uživanje marihuane od strane optuženika bilo sporadično, a ne svakodnevno, kako se sada žalbom želi prikazati.

U tom kontekstu, s obzirom na količinu predmetne opojne droge, a poglavito način njezinog pakiranja u 16 omota, kao i situaciju u kojoj je zatečen, kako to proizlazi iz iskaza

I Kž 385/11-4

djelatnika policije M. M., A. B. i Š. B., i ovaj Vrhovni sud ocjenjuje da su činjenična utvrđenja suda prvog stupnja o namjeri optuženika da dio predmetne droge dalje preproda, u svemu zakonita i prihvatljiva.

Navodi žalbe kojima se ukazuje na proturječja u iskazima saslušanih djelatnika policije vezano za ponašanje optuženika pri zaticanju s opojnom drogom, nisu od relevantnog utjecaja s obzirom na naprijed navedene činjenice.

Slijedom toga, na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenjena je i odgovarajuća odredba materijalnog prava te je optuženik osnovano oglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ-a.

Nije osnovana žalba optuženika niti zbog odluke o kaznenoj sankciji.

Naime, s obzirom da je optuženik u vrijeme događaja bio mlađi punoljetnik koji ranije nije dolazio u sukob sa zakonom, to je sud prvog stupnja osnovano zaključio da se ovdje radi o postupanju iz mladenačke lakomislenosti, zbog čega treba primijeniti odredbe maloljetničkog prava u smislu čl. 109. st. 1. ZSM-a.

S tim u vezi, imajući u vidu da se optuženik redovito školuje i inače je urednog ponašanja, a u odsustvu otegotnih okolnosti, sud prvog stupnja osnovano zaključuje da za ostvarenje svrhe kažnjavanja nije nužno izvršenje kazne maloljetničkog zatvora pa je izrečena kazna u trajanju od šest mjeseci zamijenjena radom za opće dobro na slobodi u trajanju od 30 radnih dana, koju obvezu će optuženik ostvariti nakon što bude pozvan od strane odgovarajuće službe Ministarstva pravosuđa RH.

Drugo je pitanje što se odredba čl. 54. st. 1. KZ-a o zamjeni kazne zatvora radom za opće dobro na slobodi, nije mogla primijeniti na izrečenu kaznu, maloljetničkog zatvora, čime je sud prvog stupnja prekoračio svoju ovlast u korist optuženika, međutim, s obzirom da u tom pravcu izostaje žalba državnog odvjetnika, a optuženik se s takvim sankcijom suglasio, to nema zakonskih uvjeta da se uočeni propust suda prvog stupnja u žalbenom postupku otkloni.

Kako time navodi žalbe optuženika nisu osnovani, dok ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene povrede na koje ovaj Vrhovni sud, u smislu čl. 379. st. 1. ZKP/97, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 387. ZKP/97, odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 15. prosinca 2011.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Zlata Lipnjak Bosanac, v.r.