I Kž-197/2001-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-197/01-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Ane Garačić, Katice Jelić, Senka Klarić-Baranović i Zlata Lipnjak-Bosanac, kao članova vijeća i tajnice u vijeću – više sudske savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Ž. B. zbog kaznenog djela iz čl. 91. KZ-a i dr., odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 26. siječnja 2001. godine broj K-45/00, u sjednici održanoj 27. lipnja 2001. godine, u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Radovana Šanteka,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se pobijana presuda u njezinom oslobađajućem dijelu (u odnosu na kazneno djelo iz čl. 317.s t. 1. i 2. KZ-a) i u tom dijelu predmet upućuje sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Produljuje se pritvor protiv optuženika temeljem čl. 102. st. 1. toč. 3. ZKP-a.

p r e s u d i o je:

I Djelomično se prihvaća žalba opt. Ž.B., preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci dijela, tako da se kazneno djelovanje optuženika opisano pod toč. 2) izreke pobijane presude pravno označava kao kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. KZ-a.

II Uslijed gornje odluke kao i djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženika i državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda i u odluci o kazni, te se opt. Ž.B. za kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. KZ-a utvrđuje kazna zatvora u trajanju od četrnaest godina, dok mu se za kazneno djelo prijetnje iz čl. 129. st. 3. KZ-a utvrđuje kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, pa se opt. Ž.B., uz primjenu odredaba o stjecaju iz čl. 60. st. 1. i 2. toč. c. KZ-a, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 14 (četrnaest) godina i 6 (šest) mjeseci, u koju mu se, na temelju čl. 3. st. 1. KZ-a, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 15. rujna 2000. godine, pa dalje.

III U ostalom dijelu žalba optuženika odbija se kao neosnovana i u nepreinačenom i u neukinutom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. Ž.B., zbog kaznenog djela prijetnje iz čl. 129. st. 3. KZ-a, opisanog pod toč. 1. izreke te presude, te zbog kaznenog djela teškog ubojstva iz čl. 91. toč. 6. KZ-a, opisanog pod toč. 2. izreke te presude, pa su mu utvrđene pojedinačne kazne i to za kazneno djelo iz čl. 129. st. 3. KZ-a kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, za kazneno djelo iz čl. 91. toč. 6. KZ-a kazna zatvora u trajanju od 15 godina, pa mu je uz primjenu odredaba o stjecaju izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 15 godina.

Temeljem čl. 63. st. 1. KZ-a, optuženiku je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 15. rujna 2000. godine. pa dalje. Osim toga, optuženiku je izrečena i sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti od alkohola koja ne može trajati dulje od tri godine, sukladno čl. 76. KZ-a.

Na temelju čl. 80. KZ-a od optuženika je oduzet džepni nož.

Optuženik je oslobođen dužnosti snošenja troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP-a.

Istovremeno, opt. Ž.B. je, na temelju čl. 354. toč. 3. ZKP-a, oslobođen od optužbe da bi počinio kazneno djelo sprječavanja službene osobe u obavljanju službene dužnosti iz čl. 317. st. 2. KZ-a, činjenično i pravno opisano pod toč. 3. izreke te presude.

Protiv osuđujućeg dijela presude žale se optuženik i državni odvjetnik.

Optuženik podnosi žalbu po svom branitelju Č.J., odvjetniku iz B., zbog bitne pogreške odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijani osuđujući dio prvostupanjske presude ukine i vrati na ponovno odlučivanje.

Žalbu je podnio i opt. Ž.B. osobno, bez posebno istaknutih žalbenih osnova, a iz obrazloženja žalbe nedvojbeno proizlazi da se žali zbog istih razloga kao i njegov branitelj, te i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i izrekne mu se blaža kazna zatvora. Protiv osuđujućeg dijela presude žali se i državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku za svako kazneno djelo utvrdi stroža kazna, kao i da mu se izrekne stroža jedinstvena kazna zatvora.

Protiv oslobađajućeg dijela presude žali se državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda u odnosu na kazneno djelo sprječavanja službene osobe u obavljanju službene dužnosti iz čl. 317. st. 1. i 2. KZ-a, ukine i u tom dijelu vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Sukladno čl. 374. st. 1. ZKP-a, predmet je upućen državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

U odnosu na oslobađajući dio prvostupanjske presude

Žalba državnog odvjetnika je osnovana.

U pravu je državni odvjetnik kada pobija oslobađajući dio prvostupanjske presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, sud prvog stupnja oslobađa optuženika od optužbe za kazneno djelo sprječavanja službene osobe u obavljanju službene radnje iz čl. 317.s t.1 .i 2. KZ-a, smatrajući da nema dovoljno dokaza da bi optuženik kritične zgode pružao djelatnicima policije aktivan otpor prilikom svoga lišenja slobode. Sud prvog stupnja smatra da policajci Ž.J., B.M. i S.G. nisu bili u objektivnoj opasnosti da ih optuženik ozlijedi nožem, jer su ostali na dovoljnoj udaljenosti, a policajac Ž.J. je imao i repetirani pištolj, kojeg je pravovremeno mogao upotrijebiti. Optuženik je prijetio da će u slučaju lišenja slobode ozlijediti nožem sebe, a ne policajce, pa kako je nedugo zatim optuženik sam odbacio nož i predao se, sud smatra da se radilo o tzv. pasivnom otporu prilikom lišenja slobode, zbog čega se u radnjama optuženika ne stječu bitna obilježja ovog kaznenog djela. Nasuprot tome, u pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da su kod takovog zaključivanja suda prvog stupnja zanemarene neke relevantne činjenice koje proizlaze iz iskaza saslušanih svjedoka – djelatnika policije Ž.J., S.G., D.M. i B.M.

Naime, spomenuti svjedoci su suglasno izjavili da se optuženik nije želio predati, te da se povlačio držeći nož ispred sebe više puta ponavljajući “ne prilazite mi, jer ću i vas”. Takvu prijetnju djelatnici policije su ozbiljno shvatili i nisu mu se približavali na manje od tri metra iz razloga da optuženik ne ozlijedi sebe i njih, a djelatnik policije B.M. tvrdi i da je optuženik u jednom trenutku koraknuo prema njima prijeteći. Slično ovome događaj su opisala i dva nazočna građanina, svjedoci T.A. i J.T.

Kod takovog stanja stvari, preuranjen je zaključak suda prvog stupnja, da optuženik kod uhićenja nije pružao aktivan otpor djelatnicima policije. Naime, neovisno o tome što je do lišenja slobode optuženika došlo nakon relativno kraćeg vremena, ostaje činjenica da se optuženik na poziv policije nije htio predati već se povlačio ispred njih prijeteći nožem da će ih ozlijediti ako mu priđu. Da je prijetnja bila ozbiljna vidljivo je iz činjenice da je optuženik nedugo prije tim istim nožem na očigled drugih lišio života pok. A.K., što je svima prisutnim bilo poznato. To što se policajci subjektivno nisu osjećali životno ugroženima, jer ih je bilo više i imali su vatreno oružje, još ne znači da optuženik nije ostvario elemente djela, budući da upravo i samo posljedicom optuženikovog ponašanja službena radnja uhićenja nije provedena na način i u vrijeme kako su je poduzeli djelatnici policije.

Stoga se zaključivanje suda prvog stupnja o nedokazanosti djela, za sada, ne može prihvatiti, pa je žalbu državnog odvjetnika trebalo uvažiti i na temelju čl. 388. st. 1. ZKP pobijanu presudu ukinuti kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

Prilikom ponovno suđenja, sud prvog stupnja će imati u vidu naprijed navedene opaske, te će pažljivom analizom navedenih dokaza, kao i njihovom valjanom preocjenom, činjenično stanje u ovom predmetu pravilno utvrditi i donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku. Sukladno odredbi čl. 388. st. 5. ZKP, s obzirom da se optuženik nalazi u pritvoru, a pobijana presuda je djelomično ukinuta, ovaj Vrhovni sud razmotrio je uvjete za daljnje trajanje pritvora protiv optuženika, pa je s obzirom na karakter kaznenih djela za koja optuženik odgovara i iskazanu upornost, kao i izraženu kriminalnu volju, ocijenio da i dalje postoje osobite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će optuženik na slobodi ponovno učiniti istovrsno ili slično kazneno djelo.

Stoga je produljen pritvor po čl. 102. st. 1. toč. 3. ZKP-a kao u izreci drugostupanjskog rješenja.

U odnosu na osuđujući dio prvostupanjske presude

Žalba osuđenka je djelomično osnovana.

Nije u pravu optuženika kada pobija osuđujući dio prvostupanjske presude zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 364. st. 1. toč. 11. ZKP-a.

Suprotno tvrdnji žalbe, sud prvog stupnja je na stranici 11 3. pasus obrazloženja svoje presude dao jasne i razumljive razloge zašto smatra da je optuženik počinio teško kazneno djelo ubojstva iz bezobzirne osvete. Drugo je, pak, pitanje da li su ti njegovi razlozi prihvatljivi, odnosno da li je na temelju utvrđenih činjenica pravilno primijenjen materijalni zakon u pitanju pravne kvalifikacije djela, o čemu će kasnije biti riječi. Isto tako ne postoji proturječje između rezultata psihijatrijskog vještačenja i utvrđenja suda da je kazneno djelo ubojstva počinjeno iz bezobzirne osvete. Žalitelj polazi od pogrešne pretpostavke da, s obzirom je optuženik tempore criminis bio smanjeno ubrojiv, tada nema mogućnosti da on svojim umišljajem obuhvati kvalifikatorne elemente djela. Točno je da psihičko stanje optuženika može biti od utjecaja na njegovu svijest o težini zla kojeg nanosi, međutim, u konkretnom slučaju optuženikova ubrojivost bila je samo ograničena, a ne i isključena, pa se samo s tog osnova ne može zaključivati o nepravilnosti pravne kvalifikacije kaznenog djela ubojstva.

Optuženik u žalbi, u stvari, pobija činjenična utvrđenja suda prvog stupnja u odnosu na postojanje okolnosti o kojima ovisi zaključak o postupanju optuženika iz bezobzirne osvete, a time žalitelj ujedno ukazuje i na povredu kaznenog zakona tako što je kazneno djelo ubojstva trebalo pravno označiti kao kazneno djelo iz čl. 90. KZ-a.

Nije sporno u ovom predmetu da je optuženik ubio A.K. tako što joj je, između ostalog, nožem zadao ubodnu ranu srca, posljedicom čega je ona iskrvarila i nedugo potom umrla. Ovo utvrđenje proizlazi iz iskaza ukupno osam očevidaca događaja, rezultata sudsko-medicinskog vještačenja, a djelom i iz obrane samog optuženika koji ne poriče učin djela, osim što se zbog stanja pijanstva ne sjeća čitavog događaja.

Isto tako, nije sporno da je motiv izvršenja oba kaznena djela – ubojstva i prijetnje – vezan za prestanak izvanbračne zajednice između optuženika i svjedokinje R.B., te njezino odbijanje da nastavi život s optuženikom, dapače, njezina jasna namjera da svoj život nastavi sa Z.K., sinom pokojnice, za što je optuženik očito okrivljavao sve članove obitelji K.

Kada ovako motiviran optuženik ubija majku muškarca s kojim sada živi njegova bivša izvanbračna supruga, dakle, treću osobu koja nije i ne može biti odgovorna za ljubavni život svoga sina Z.K., tada je osveta očiti motiv izvršenja ovog kaznenog djela ubojstva.

Međutim, ostaje sporno radi li se o bezobzirnoj osveti i tada teškom kaznenom djelu ubojstva iz čl. 91. toč. 6. KZ-a, ili, pak, je osveta, kao motiv izvršenja djela, ostala u granicama ljudskog ponašanja koje ima samo značaj otegotne okolnosti, a tada se radi o blažem kaznenom djelu ubojstva iz čl. 90. KZ-a.

Optuženik u žalbi analizira elemente postupanja iz bezobzirne osvete inače poznate u pravnoj teoriji i praksi, pa zaključuje da su utvrđenja suda prvog stupnja u tom pravcu pogrešna. Optuženik tvrdi da ponašanje optuženika kritične prilike nije bilo hladnokrvno, niti planirano, već se radilo i iznenadnom donošenju odluke da se oštećenica liši života, vezano za kraću prepirku s optuženikom koja je prethodila. Žalitelj podsjeća da je ubojstvo počinjeno pred brojnim očevicima na stočnoj tržnici, bez pokušaja i mogućnosti skrivanja djela i tragova, a oštećenica je ubodena nožem kojeg je optuženik inače nosio uza se. Kada se uz to cijeni da je optuženik tempore criminis bio smanjeno ubrojiv posljedicom svoje alkoholiziranosti, tada se ovdje, smatra optuženik, radi o osnovnom kaznenom djelu ubojstva iz čl. 90. KZ-a.

Prema ocjeni ovog Vrhovnog suda, kao suda drugog stupnja, optuženik osnovano ukazuje da je ubojstvo pok. A.K. pogrešno pravno kvalificirano, jer u ponašanju optuženika doista izostaju elementi relevantni za postupanje iz bezobzirne osvete.

Naime, iako je optuženik ranije prijetio smrću članovima obitelji K., a osveta je izvršena prema nevinoj osobi koja nesporno nije odgovorna za prestanak izvanbračne zajednice optuženika i R.B., izostaju drugi elementi tipični za postupanje iz bezobzirne osvete, a to je, suprotno mišljenju suda prvog stupnja, upravo sabrano, planirano i hladnokrvno ubojstvo bez osjećaja kajanja i odgovornosti počinitelja. Optuženik nije postupao na taj način, već je u akutnom stanju teškog pijanstva sa obilježjima komplicirane opitosti (2,75 gram/kg apsolutnog alkohola u krvi) i time izazvane smanjene ubrojivosti, emotivno reagirao u svezi s prethodnom prepirkom sa oštećenicom. Prema mišljenju liječnika psihijatra, optuženik je zbog alkoholne ovisnosti inače osoba s poremećajem prilagodbe, emocionalno poremećena i blaže psihoorganski promijenjena, a kod takovih karakternih osobina njegove ličnosti opravdano se zaključuje da je odluku o ubojstvu oštećenice donio iznenada, poglavito jer je djelo počinio pred brojnim očevicima, bez mogućnosti skrivanja i sa nožem kojeg inače ima uza se. Kod takovog slijeda događanja i duševnog stanja optuženika tempore criminis, utvrđeni nesrazmjer između povoda za osvetu i povrede zaštićenog dobra, koji je i inače imanentan gotovo svakom kaznenom djelu ubojstva, ne može biti osnovom za utvrđenje o postupanju optuženika iz bezobzirne osvete, kako to pogrešno zaključuje sud prvog stupnja.

Stoga je, prema ocjeni ovog Vrhovnog suda, u pravu žalitelj da je počinjena povreda kaznenog zakona na njegovu štetu u pitanju o kojem se kaznenom djelu ovdje radi. Budući da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve činjenice relevantne za primjenu materijalnog prava, ali je iz njih izvukao pogrešan zaključak, to je takav propust otklonjen preinačenjem pravne oznake djela i osudom optuženika za kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. KZ, kako je to učinjeno u izreci ove presude.

Nasuprot tome, nije u pravu žalitelj kada, poglavito u žalbi optuženika osobno, pobija činjenično stanje utvrđeno u odnosu na postojanje kaznenog djela prijetnje počinjeno prema članovima obitelji K., uključujući i R.B.

U situaciji kada postoje jasni i nedvosmisleni iskazi svih oštećenika koji tvrde da im je optuženik u tri navrata prijetio smrću, što potvrđuju i zapisnici o intervenciji djelatnika policije u tim prilikama, a sam optuženik priznaje svoje prisutnost na mjestu događaja, te čak navodi da je jednom izvukao nož te mahao drvenom letvom, tada nikakove sumnje nema da je on djelatnošću opisanom pod toč. 1. izreke pobijane presude počinio jedno produljeno kazneno djelo prijetnje prema većem broju osoba, što je rezultiralo njegovom osudom zbog kaznenog djela iz čl. 129. st. 3. KZ. Toliko o utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni kaznenog zakona u osuđujućem dijelu presude.

Što se tiče utvrđenih pojedinačnih i izrečene jedinstvene kazne zatvora optuženiku za počinjena kaznena djela, treba reći da je optuženik u pravu kada smatra da mu je za kazneno djelo ubojstva A.K. izrečena prestroga kazna, dok, međutim, državni odvjetnik s pravom ističe da je za počinjenje kaznenog djela prijetnje utvrđena preblaga kazna.

Naime, s obzirom da je optuženik sada osuđen zbog kaznenog djela ubojstva iz čl. 90. KZ te blaže zapriječenom kaznom zatvora, ta je činjenica trebala naći odjeka i u visini utvrđene kazne zatvora za to djelo. Međutim, s obzirom na osvetoljubivi motiv izvršenja djela i visok stupanj ugrožavanja zaštićenog dobra, a neovisno o optuženikovoj dotadašnjoj neosuđivanosti i stanju smanjene ubrojivosti tempore criminis, nema opravdanja utvrditi mu kaznu blažu od 14 godina zatvora, jer je upravo ta kazna, po ocjeni ovog Vrhovnog suda, primjerena okolnostima konkretnog slučaja i ličnosti samog počinitelja.

Nasuprot tome, u pravu je državni odvjetnik da je optuženiku za počinjeno kazneno djelo prijetnje izrečena preblaga kazna. Naime, kada se cijeni brojnost i ozbiljnost upućenih prijetnji, koje su konačno i rezultirale ubojstvom ošt. A.K., te imajući u vidu upornost optuženika koji ponavlja prijetnje smrću u tri navrata prema većem broju osoba, tada je za kazneno djelo iz čl. 129. st. 3. KZ optuženiku trebalo utvrditi strožu kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, jer se ona utvrđena po sudu prvog stupnja doista, kako ističe državni odvjetnik, ukazuje preblagom. Primjenom odredaba o stjecaju, optuženik je za oba kaznena djela osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od 14 godina i šest mjeseci, jer ovaj Vrhovni sud ocjenjuje da će se tako odmjerenom kaznom izraziti odgovarajuća osuda društvene zajednice, zadovoljiti osjećaj pravednosti, te utjecati na osuđenika da više ne čini takva kaznena djela, ali će se i upozoriti drugi građani da se klone takovih i sličnih ponašanja. Slijedom svega naprijed izloženog trebalo je, na temelju čl. 390., čl. 387. i čl. 388. ZKP odlučiti kao pod toč. I., II. i III. izreke ove presude. U Zagrebu, 27. lipnja 2001. godine

Zapisničar:

Ileana Vinja, v.r.

Predsjednik vijeća:

mr. Branko Zmajević, v.r.