Rev-x-794/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 794/2016-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Dragana Katića člana vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Š., Građansko- upravni odjel, protiv tuženika 1) M. B. sina B. iz M., 2) Marine V. d.o.o. M., koje zastupa punomoćnica A. S., odvjetnica u R., radi uspostave prijašnjeg stanja i naknade ekološke štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž- 446/2012-2 od 12. listopada 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku, Stalna služba u Tisnom poslovni broj P-206/09 od 2. studenog 2011., u sjednici održanoj 19. studenoga 2019.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev te je naloženo tuženicima uspostaviti prijašnje stanje kakvo je bilo prije formiranja nasipa-platoa na predjelu L. M. ispred čest. zem. 11610/1 K.O. M.-B. i to prvotuženik M. B. na način da ukloni dio nasipa površine cca 5.500 m2 označen na skici mjesta očevida izrađenoj po mjerniku vještaku M. J. od 25. kolovoza 2011. slovima F4-A4-A1-B1-C1-D1-E1-F1-G1-H1-A2-B2-C2-D2-F2- H2-B3-C3-D3-E3-F3-G3-G4-H4-H-G-F-F4 zajedno sa travel liftom i nalazećim objektima, a drugotuženoj Marini V. d.o.o. M. na način da ukloni dio nasipa koji je označen slovima C-D- E-A1-A4-F4-C zajedno s nalazećim objektima, sve u roku 15 dana, što će u protivnom o trošku tuženih po trećim osobama učiniti tužiteljica (stavak I izreke). Ujedno je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tužiteljica tražila da prvotuženik ukloni nasuti dio na čije uklanjanje u stavku I izreke obvezana drugotuženica, dok je u odnosu na drugotuženicu odbijen tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tužiteljica tražila da ukloni nasuti dio na uklanjanje kojeg je u stavku I izreke obvezan prvotuženik, te je ujedno odbijen i zahtjev za naknadom ekološke štete u iznosu 800.000,00 kuna (stavak II izreke). Prema stavku III izreke tužiteljica je obvezna tuženicima naknaditi parnični trošak u iznosu 63.609,01 kuna.

Presudom suda drugog stupnja u stavku I izreke odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana te je u pobijanom dijelu (stavka II i III izreke) potvrđena prvostupanjska presuda. Ujedno je u stavku II izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Protiv drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) podnosi tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju i ukine pobijanu drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, ukine prvostupanjsku presudu te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Revidentica navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer da u obrazloženju pobijane presude nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

Suprotno navodima revizije pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, već su izneseni iscrpni, jasni i neproturječni razlozi, stoga nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u postupku pred nižestupanjskim sudovima.

S obzirom da je prvostupanjski sud odlučne činjenice utvrdio pravilnom ocjenom izvedenih dokaza kako to propisuje čl. 8. ZPP, nije drugostupanjski sud, otklonivši postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 8. ZPP i sam učinio tu potvrdu. Stoga su neosnovani revizijski razlozi koji upućuju na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 8. ZPP.

Predmet spora je zahtjev za uspostavu prijašnjeg stanja i naknada ekološke štete počinjena na moru i obali na predjelu L. u M.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je upravo prvotuženik 1990., a bez odgovarajućeg odobrenja nadležnog tijela, izvršio nasipanje mora na predmetnom području na način da je formirao plato s pristupnim gatom na kojem je izgradio travel lift i to u ukupnoj površini od cca 5.500 m2, kako je to i prikazano na skici očevida izrađenoj za potrebe parnice,

- da je drugotuženica u svrhu obavljanja svoje djelatnosti naknadno (iza 1990.) obavljala daljnje radove na nasipanju mora na preostalom spornom dijelu, koji je na rečenoj skici mjesta očevida označen slovima C-D-E-A1-A4-F4-C, također bez odgovarajućeg odobrenja nadležnog tijela, u vezi kojeg postupanja su imenovana tuženica kao pravna osoba, te prvotuženik u svojstvu odgovorne osobe tužene M. V. d.o.o. M. (direktora, ujedno i vlasnika), bili prekršajno gonjeni.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključuju da su tuženici opisanim postupanjem neovlašteno zadirali u pomorsko dobro, koje predstavlja opće dobro kojim upravlja tužiteljica i to svaki od njih zasebno na način i u opsegu kako je to navedeno u presudi, te djelomično prihvaćaju tužbeni zahtjev. U odnosu na zahtjev za naknadu štete nastalu uslijed nasipanja odbijaju tužbeni zahtjev zbog zastare potraživanja, s obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 1997., pa je protekao trogodišnji zastarni rok iz čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO). U odnosu na zahtjev za naknadu štete zbog onečišćenja mora, odnosno obavljanja djelatnosti na spornom nasipu bez potrebnih zaštitnih mjera, također odbijaju tužbeni zahtjev iz razloga što tužiteljica nije dokazala je li ekološka šteta nastala i u kojoj visini i u čemu bi se sastojala.

Imajući na umu činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, a posebno činjenice da iz dopisa institucija koji su na zahtjev tužiteljice pozvani očitovati se o nastanku i visini ekološke štete – Hrvatskog hidrografskog instituta u S. i Sveučilišta u D., Instituta za more i priobalje proizlazi da se isti nisu mogli očitovati na pitanje je li u konkretnom slučaju prouzročena ekološka šteta i u kojem opsegu pa su pravilno stoga nižestupanjski sudovi primijenili materijalno prava kada su odbili taj dio tužbenog zahtjeva.

Naime, prema odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

U konkretnom slučaju teret dokazivanja nastanka i visine štete isključivo je na tužiteljici, koja je trebala predložiti dokaze kojima potkrepljuje svoje tvrdnje.

Činjenicu postojanja istaknutih oblika ekološke štete i njenu visinu tužiteljica ničim nije dokazala, niti se može smatrati da se radi o uobičajenoj šteti čiju visinu bi sud mogao utvrditi to su pravilno nižestupanjski sudovi odbili ovaj dio tužbenog zahtjeva, pritom pravilno otklanjajući primjenu čl. 223. ZPP.

Kako tužiteljica nije dokazala osnovu visine štete koju potražuje u ovom postupku, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su takav zahtjev tužiteljice odbili pa se suprotni navodi revizije ukazuju neosnovanim.

S obzirom na navedeno, na temelju odredbe čl. 393. ZPP valjalo je reviziju tužiteljice odbiti jer nisu ostvareni revizijski razlozi, te odlučiti kao u izreci ove odluke.

Zagreb, 19. studenoga 2019.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić, v.r.