Rev-28/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 28/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Potočnjak-Radej, kao predsjednice vijeća, te Borisa Guttmanna, Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka i Petra Milasa, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja tužitelja 1)R. B., 2) N. M., 3) E. G., 4) J. R. , 5) M. K. , 6) A. M., 7) P. M., 8) S. V. , 9) P. B., 10)S. V. , 11) M. P., 12) S. V. , 13) J. F., 14) M. K. , 15) S. Ž., 16) A. V. , 17) I. M., 18) P. S., 19) Z. T., 20) I. M., 21) A. P., 22) A. V.2, 23) A. O., 24) I. B., 25) D. E., 26) N. D., 27) S. I., 28) L. B., 29) M. L., 30) A. B., 31) P. B., 36) M. M., 37) L. I., 38) B. V., 39) J. Š., 40) F. K., 41) M. A., 42) A. M., , 48) J. G., 49) J. R. , 50) M. K. , 51)A. Š., 43) I. P., 44) T. G., 45) M. T., 46) B. B., 47) J. R. 2

52) L. K., 53) N. S., 54) P. G., 55) M. R., 56) S. K. , 57) S. K. , 58) K. O., 59) N. V., 60) M. B., 61) D. D., 62) V. R., 63) D. V., 64) I. O., 65)D. P., 66) V. S., 67) N. P. i 68) S. Š., koje zastupa punomoćnik D. G., odvjetnik iz S., protiv tuženika Grada Splita, kojeg je zastupalo Državno pravobraniteljstvo u Splitu, a koje sada zastupa nadležno Državno odvjetništvo, radi utvrđenja i propuštanja, rješavajući reviziju izjavljenu po tužiteljima protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 28. lipnja 1995. godine broj Gž-1507/1995 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 10. ožujka 1995. godine broj P-1562/1992, u sjednici održanoj dana 14. travnja 2004. godine,

p r e s u d i o je:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijeni su kao neosnovani oba tužbena zahtjeva svih 68 tužitelja protiv tuženika, time da se prvopostavljeni tužbeni zahtjev odnosi na utvrđenje, da je tuženik Grad Split uzurpirao vlasnička ovlaštenjima na garažama u Splitu koje su pobliže označene u izreci, koje koriste tužitelji i to na način da je s korisnicima garaža tužiteljima sklopio ugovor o zakupu i naplaćuje zakupninu, te se u tom zahtjevu još traži, da se tuženiku zabrani svako daljnje zadiranje u prava tužitelja u predmetnim garažama.

Predmet slijedećeg tužbenog zahtjeva svakog od 68 tužitelja predstavlja prijedlog za utvrđenje ništavim ugovora o zakupu garaža koji je svaki pojedini tužitelj zaključio sa tuženikom.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u cijelosti.

Protiv navedene, pravomoćne drugostupanjske presude svi tužitelji izjavili su revizije zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se pobijana presuda preinači u pravcu prihvaćanja tužbenog zahtjeva.

Na pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužitelja protivna strana nije odgovorila niti se o izjavljenoj reviziji izjasnio državni odvjetnik nadležan za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

Prvostupanjski sud je odbacio izjavljene revizije tužitelja kao nedopuštene, a drugostupanjski sud odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsko rješenje o odbacivanju revizije.

Ovaj Vrhovni sud svojim rješenjem od 14. travnja 2004. godine broj Rev 2152/01 odbio je reviziju tužitelja protiv odluke nižih sudova o odbacivanju revizije tužitelja u dijelu koji se odnosi na odluku o tužbenom zahtjevu kojim se traži utvrđenje, da je tuženik neovlašteno uzurpirao vlasnička ovlaštenja na garažama koje koriste tužitelji prema kojem zahtjevu bi tuženiku trebalo biti zabranjeno svako daljnje zadiranje u prava tužitelja na predmetnim garažama. Istom revizijskom odlukom ovaj Vrhovni sud ukinuo je nižestupanjske odluke o odbacivanju revizije tužitelja u odnosu na odluku nižih sudova kojom je odlučeno o zahtjevu za utvrđenje ništavim ugovora o zakupu garaža zaključenih između svakog pojedinog tužitelja s tuženikom.

Stoga je ovaj revizijski sud ovlašten odlučivati u ovom predmetu o izjavljenoj reviziji tužitelja samo u dijelu u kojem je ona izjavljena protiv nižestupanjskih odluka kojima je odbijen tužbeni zahtjev svakog od tužitelja radi utvrđenja da je ugovor o zakupu garaže koji su pojedini tužitelji zaključili sa tuženikom ništav i bez pravne važnosti, pa to predstavlja predmet spora u ovom revizijskom postupku, dočim o reviziji u preostalom dijelu tužitelja ovaj sud nije ovlašten odlučivati, jer je revizija u tom dijelu uvodno citiranom odlukom ovog Vrhovnog suda utvrđena nedopuštenom, odnosno odbijena je revizija tužitelja protiv odluka nižestupanjskih sudova o odbacivanju revizije kao nedopuštene u odnosnom dijelu.

Revizija tužitelja je neosnovana.

Nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Iako izričito ne ukazuje na ostvarenje neke određene bitne postupovne povrede iz revizijskih navoda može se zaključiti, da tužitelji ukazuju na ostvarenje bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), jer se u reviziji ističe kako niži sudovi nisu iznijeli razloge za svoje utvrđenje da je tuženik imao ovlaštenje za zaključenje spornih ugovora o zakupu garaža sa tužiteljima. Takve revizijske prigovore tužitelja ovaj revizijski sud nalazi neosnovanim, jer je prvostupanjski sud za utvrđenje da je tuženik kao pravni slijednik ranije stručne službe Poduzeća za izgradnju Splita bio ovlašten na zaključivanje ugovora o zakupu tih garaža naveo jasne i određene razloge koja utvrđenja je prihvatio i drugostupanjski sud pa prigovori revidenata kojima se upućuje na drugačije činjenično stanje od onog koje su utvrdili u postupku niži sudovi ne opravdava tvrdnju tužitelja da je time počinjena bitna postupovna povreda na koju ukazuje revizija, posebno imajući u vidu da je sud prvog stupnja sporne činjenice utvrđivao u skladu s parničnim pravilima sadržanim u odredbama čl. 7. i 8. ZPP, a ovaj revizijski sud nije našao da bi postojala ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Kako se tužbeni zahtjevi – koji su predmet pobijanih nižestupanjskih odluka – odnose na utvrđenje ništavim ugovora o zakupu garaža zaključenih između svakog tužitelja i tuženika to je za prihvaćanje takvih tužbenih zahtjeva tužitelja bilo nužno u postupku utvrditi da su sporni ugovori o zakupu suprotni Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva (čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima – u daljnjem tekstu: ZOO).

Ovaj revizijski sud prihvaća utvrđenja nižih sudova o tome, da u provedenom postupku nije utvrđeno postojanje bilo koje od predviđenih pretpostavki iz čl. 103. st. 1. ZOO od kojih svaka za sebe ima za posljedicu ništavost ugovora.

Pri tome, treba naglasiti, da tužitelji koji se tijekom čitavog postupka pozivaju na svoja navodna prava u pogledu otkupa navedenih garaža u tom pravcu nisu istaknuli odgovarajući zahtjev pa prema tome nižestupanjski sudovi nisu bili ovlašteni raspravljati i odlučivati o eventualnom pravu tužitelja u pogledu kupnje spornih garaža, niti su s obzirom na ishod ovog parničnog postupka u tom pravcu tužitelji onemogućeni.

Tužitelji u ovoj parnici ne tvrde niti dokazuju da su vlasnici spornih garaža, ali u biti osporavaju vlasničko pravo tuženika na istima, odnosno njegovo ovlaštenje za sklapanje ugovora o zakupu garaža s tužiteljima. Treba istaknuti, da ako bi i bilo utvrđeno kako tuženik nije vlasnik spornih garaža – a u postupku je utvrđeno suprotno, odnosno da je tuženik vlasnik spornih garaža – i u tako pretpostavljenoj situaciji takva okolnost – pomanjkanje vlasničkog prava tuženika na spornim garažama ne bi činila sporne ugovore o zakupu garaža ništavim, jer zakupodavac ne mora biti vlasnik stvari koje daje u zakup.

Iz svega izloženog slijedi, da niži sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo odbijanjem tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništavim ugovora o zakupu zaključenih s jedne strane između svakog pojedinog tužitelja sa tuženikom, a s obzirom na utvrđenja u postupku prema kojima ne postoji niti jedna od zakonskih pretpostavki iz čl. 103. st. 1. ZOO koja bi imala za posljedicu ništavost sklopljenih ugovora.

Kako, dakle, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni oni na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 14. travnja 2004. godine

Predsjednik vijeća:

Vlatka Potočnjak-Radej, v.r.