I Kr-231/2000-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kr-231/00-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Senke Klarić-Baranović, Zlate Lipnjak-Bosanac, Neve Šibl i Josipa Budinskog, kao članova vijeća i tajnice u vijeću Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. R. B., zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH, odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno ublažavanje kazne dostavljenom s prijedlogom Županijskog suda u Varaždinu od 14. prosinca 2000. godine broj K-54/91 (Kv-205/00), u sjednici održanoj dana 14. lipnja 2001. godine,

r i j e š i o j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev roditelja osuđenika M.B. i F.B., za izvanredno ublažavanje kazne os. R.B.

Obrazloženje

Presudom Okružnog suda u Varaždinu od 20. ožujka 1992. godine broj K-54/91 osuđen je R.B. zbog dva kaznena djela ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od petnaest godina, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. srpnja 1992. godine broj Kž-354/92.

Odlukom Predsjednika Republike Hrvatske broj PA3-1/1-98 od 27. svibnja 1998. godine osuđenik je pomilovan, na način da mu je kazna umanjena za godinu dana, tako da mu sada teče do 18. listopada 2005. godine.

Zahtjev za izvanredno ublažavanje kazne podnijeli su roditelji osuđenika M. i F.B., u kojem kao nove okolnosti, ističu podatak da je osuđenik prije nastupa izdržavanja kazne živio u istom obiteljskom domaćinstvu s roditeljima, te im bio velika pomoć, a imaju znatnih zdravstvenih tegoba, zbog čega smatraju da se njihovom zahtjevu treba udovoljiti.

Prvostupanjski sud dostavljajući zahtjev Vrhovnom sudu Republike Hrvatske predložio je da se on odbije, a negativni su i prijedlozi Županijskog državnog odvjetnika u V., te državnog odvjetnika Republike Hrvatske.

Zahtjev nije osnovan.

Naime, sukladno odredbi čl. 414. ZKP ublažavanje pravomoćno izrečene kazne dopušteno je kada se nakon pravomoćnosti presude pojave okolnosti kojih nije bilo u vrijeme izricanja presude, ili sud nije tada za njih znao, iako su postojale, a koje su takove pravne prirode da bi očito dovele do blaže osude.

Podnositelji zahtjeva, roditelji osuđenika M. i F.B., u svom zahtjevu ističu podatak da je osuđenik ranije živio u njihovom obiteljskom domaćinstvu i pomagao im u obavljanju svakodnevnih poslova, a zbog zdravstvenog stanja u kojem se oni sada nalaze nisu u mogućnosti to više sami obavljati.

Međutim, izložene okolnosti, iako su nove, ipak nisu tako značajne kraj činjenice da prema podacima u spisu, a posebno izvješću Kaznenog zavoda L. proizlazi da roditelji osuđenika osim njega imaju još sina i kćer, dakle osobe koje su ih po zakonu dužne uzdržavati, tako da se ne moraju oslanjati samo na pomoć osuđenika.

Cijeneći, dakle, težinu djela, kao i stupanj kaznene odgovornosti, izložene okolnosti iako nove, ipak nisu tako značajne da bi dovele do blaže osude, sve da su i postojale ranije te sudovima bile poznate u vrijeme izricanja presuda.

Kako, dakle, nisu ispunjeni zakonski uvjeti iz čl. 414. ZKP, odlučeno je na temelju čl. 416. st. 6. ZKP kao u izreci.

U Zagrebu, 14. lipnja 2001. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Sanja Katušić-Jergović, v.r.

Katica Jelić, v.r.