I Kž-462/2009-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 462/09-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. sc. Branka Brkića kao predsjednika vijeća, mr. sc. Marina Mrčele, Ranka Marijana, Hajrije Novoselec i Ileane Vinja kao članova vijeća te sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Đ. S., zbog kaznenog djela iz članka 90. u svezi s člankom 33. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Sisku od 31. ožujka 2009., broj K-2/09, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Josipa Čule, u sjednici vijeća održanoj 26. kolovoza 2009.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba optuženog Đ. S. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Sisku optuženi Đ. S. proglašen je krivim za počinjenje kaznenog djela iz članka 90. u svezi s člankom 33. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00, 129/00., 51/01., 105/04., 84/05., 71/06. i 110/07.; dalje u tekstu: KZ) te je na temelju istog propisa, uz primjenu članka 57. stavak 4. točka d) KZ-a, osuđen na kaznu zatvora u trajanju dvije godine u koju mu je, na temelju članka 63. KZ-a, uračunato vrijeme uhićenja, zadržavanja i pritvora od 09. studenog 2008. do 31. ožujka 2009., time, da u izrečenu kaznu treba uračunati i vrijeme koje provodi u pritvoru i to od 22. travnja 2009. pa nadalje (list 244) o čemu će posebnim rješenjem odlučiti predsjednik lanku 158. stavak 2. ZKP-a.

prvostupanjskog suda, sukladno č

Na temelju članka 80. stavak 1. KZ-a od optuženika je oduzet jedan nož ukupne dužine 21,5 cm, dužine oštrice 11,5 cm, s plastičnom drškom dužine 10 cm, nepoznate marke, a koji je privremeno oduzet potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta broj … od 09. studenog 2008.

I Kž 462/09-4

Na temelju članka 75. stavak 1. KZ-a optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja koja, na temelju članka 75. stavak 2. i 3. KZ-a, će biti izvršena za vrijeme izvršenja kazne zatvora te može trajati do prestanka razloga, zbog kojih je primijenjena, ali svakako do prestanka izvršenja kazne zatvora.

Istom presudom optuženik je na temelju članka 354. točka 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06, dalje u tekstu: ZKP) oslobođen od optužbe da bi počinio kazneno djelo iz članka 331. stavak 1. KZ-a

Na temelju članka 122. stavak 4. ZKP-a optuženik je oslobođen plaćanja troškova kaznenog postupka iz članka 119. stavak 2. točka 1. do 6. ZKP-a koji padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv osuđujućeg dijela presude žalbu je podnio optuženik putem branitelja, odvjetnika D. K., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavak 1. točka 11. i članka 367. stavak 3. ZKP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni s prijedlogom da pobijana presuda bude ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili da bude preinačena na način da se „optuženik oglasi krivim zbog kaznenog djela iz čl. 263. st. 1. KZ-a i da mu za isto“ bude izrečena uvjetna osuda.

U skladu s odredbom članka 373. stavka 1. ZKP-a, spis je dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje se podneskom očitovalo o žalbi s prijedlogom da žalba optuženika bude odbijena, a kod tog prijedloga ostao je i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske prisutan na sjednici drugostupanjskog vijeća.

Žalba optuženog Đ. S. nije osnovana.

Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavak 1. točka 11. ZKP-a žalitelj nalazi u tome da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama i to zato što je prvostupanjski sud prihvatio tezu optužbe da je riječ o pokušaju ubojstva, a ne tezu obrane, koju u žalbi opširno i višekratno izlaže, da je riječ o kaznenom djelu dovođenja u opasnost života i imovine opće opasnom radnjom ili sredstvom iz članka 263. stavak 1. KZ-a. Žalitelj, nadalje, smatra da je prvostupanjski sud počinio i bitnu povredu iz članka 367. stavak 3. ZKP- a na način da je povrijedio prava obrane na glavnoj raspravi koja je utjecala na presudu jer je „sistematski zanemarivano ispitati tvrdnju obrane o motivu optuženikova postupanja koji nije bio lišenje života oštećenog M. T.“.

Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je sud počinio označene bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

Prvostupanjska presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama i sud je dostatno i valjano obrazložio zašto smatra da je optuženik počinio kazneno djelo ubojstva u pokušaju pa nije počinjena bitna povreda iz članka 367. stavak 1. točka 11. ZKP-a na koju žalitelj neosnovano ukazuje. Nadalje, prvostupanjski sud nije povrijedio pravo obrane na glavnoj raspravi time što je „zanemarivao ispitati tvrdnju obrane o motivu“ optuženikova postupanja.

I Kž 462/09-4

Naime, obrana je na glavnoj raspravi imala mogućnosti, a u govoru je i detaljno obrazlagana teza da nije riječ o pokušaju ubojstva već o kaznenom djelu iz članka 263. stavak 1. KZ-a. Međutim, prvostupanjski sud očito nije prihvatio tezu obrane, ali time nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje žalitelj neopravdano ukazuje. Isto tako, nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je prvostupanjski sud ostvario „tzv. posrednu povredu kaznenog zakona“ jer je iz pogrešno, a dijelom nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, izveo krivi zaključak o tome koje kazneno djelo je počinio optuženik. Žalitelj se zapravo ne slaže sa zaključkom prvostupanjskog suda da je optuženik počinio kazneno djelo ubojstva u pokušaju pa se tu u stvari radi o žalbenom razlogu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Naime, ne stoji opsežno i na razne načine obrazlagana teza da je optuženik „opće opasnom radnjom (potezanjem nožem po mekoj koži vrata), opće opasnim sredstvom (oštrim nožem), izazvao opasnost za život ili tijelo čovjeka (za M. T.), tako što ga je … umjesto po odjeći zarezao po desnoj strani vrata i nanio mu lake tjelesne ozljede“. Prvostupanjski sud je na temelju detaljno provedenog postupka i suglasnih iskaza trojice svjedoka, nalaza i mišljenja sudsko medicinskog vještaka i medicinske dokumentacija utvrdio da je optuženik bez vidljiva povoda zgrabio oštećenika lijevom rukom za kosu dok je ovaj bio u prikolici i dva puta ga nožem oštrice dužine 11,5 cm porezao po desnoj strani vrata u području vratne arterije, nanijevši mu dvije tjelesne ozljede; rezne rane dužine 9 i 4 cm. Niti sam optuženik na glavnoj raspravi ne poriče ta utvrđenja. Iz takvih utvrđenja prvostupanjski sud je izveo jedini mogući te pravilan zaključak, a to je da je optuženik počinio kazneno djelo ubojstva u pokušaju jer se radi o nožu koji je podobno sredstvo za usmrćenje, a kojim je optuženik nasrnuo na vitalni dio tijela oštećenika (vrat i vratne žile) te je sve to valjano obrazložio, uključujući i krivnju optuženika.

Nije u pravu žalitelj niti kada prigovara odluci prvostupanjskog suda kojom je odbio dokazne prijedloge obrane za provođenjem dopunskog psihijatrijskog vještačenja i ispitivanje svjedokinje J. V. S., djelatnice Centra za socijalnu skrb ….

Žalitelj u žalbi objašnjava da je dopuna ili novo psihijatrijsko vještačenje potrebno, radi utvrđivanja činjenice ima li optuženik „možda paranoidnu psihozu“, a i da nije razjašnjeno pitanje stupnja ubrojivosti optuženika. Prvostupanjski sud je s pravom odbio takav dokazni prijedlog kao nevažan jer iz nalaza i mišljenja vještakinje jasno proizlazi da optuženik ne boluje od duševne bolesti pa niti od paranoidne psihoze, a da je u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio smanjeno ubrojiv u srednjem stupnju. S pravom prvostupanjski sud prihvaća takav nalaz i mišljenje, a žalbeni navodi ne dovode u pitanje utvrđenja niti vjerodostojnost nalaza i mišljenje vještakinje za psihijatriju. Isto tako, prvostupanjski sud je s pravom odbio kao nevažan dokazni prijedlog za ispitivanje svjedokinje J. V. S. na okolnost prijašnjeg života i ponašanja optuženika ocijenivši da te činjenice nisu važne za odlučivanje.

Budući da žalitelj prigovara o „neadekvatnoj i prenisko odmjerenoj kazni“ isključivo vezuje uz preinačenje presude na blaže djelo, u čemu, međutim, nije uspio, a da je za presuđeno kazneno djelo, primjenjujući odredbe o zakonskom ublažavanju kazne već osuđen na najmanju moguću mjeru kazne zatvora u trajanju dvije godine, što se i u žalbi ističe, to žalba optuženika niti zbog odluke o kazni nije mogla biti prihvaćena.

Budući da ne postoji razlozi zbog kojih se pobija prvostupanjska presuda, a pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene niti povrede zakona iz članka 379. stavak 1. točka 2. čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju ZKP-a na

I Kž 462/09-4

članka 387. ZKP-a žalbu optuženog Đ. S. trebalo odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 26. kolovoz 2009.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Martina Slunjski, v.r.

mr. sc. Branko Brkić, v.r.