I Kž-545/2001-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-545/01-5

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Ante Potrebice i Josipa Budinskog, kao članova vijeća i sudskog savjetnika Ahmeda Kapetanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. B. Š. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ-a i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, I-opt. B. Š., II-opt. Z. A., III-opt. Ž. M., IV-opt. N. A., V-opt. I. C. i VI-opt. T. M., podnijetim protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 23. listopada 2000. godine, br. K-19/98-284, u sjednici održanoj 26. ožujka 2002. godine, u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Pavla Vidića, te opt. B. Š., Z. A., N. A., I. C. i T. M., te njihovih branitelja – M. Š., K. D., D. R., T. S. i S. H., a u odsutnosti III-opt. Ž. M., za kojeg je pristupio branitelj D. T.,

r i j e š i o j e:

I. Prihvaćaju se žalbe I-opt. B.Š., II-opt. Z.A., III-opt. Ž.M., IV-opt. N.A., V-opt. I.C. i VI-opt. T.M., ukida se prvostupanjska presuda i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Uslijed odluke u toč. I. žalba državnog odvjetnika je bespredmetna.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Rijeci proglašeni su krivima I-opt. B.Š., V- opt. I.C. i VI-opt. T.M., zbog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. KZ-a, a IV-opt. N.A. zbog kaznenog djela poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. u svezi s čl. 37. st. 1. KZ-a, opisanih u toč. 1), te II-opt. Z.A. i III-opt. Ž.M. zbog kaznenog djela pomaganja na zloupotrebu položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. KZ-a u svezi s čl. 38. st. 1. KZ-a, opisanog u toč. 2) i 3) njezine izreke. Na temelju odredbe čl. 337. st. 4. KZ-a I-opt. B.Š. osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i opt. N.A. na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci. Ostali optuženici su na temelju odredbe istog zakonskog propisa i primjenom odredbe čl. 57. st. 2. toč. b) KZ-a osuđeni i to: II-opt. Z.A. i III-opt. Ž.M. svaki na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci; V-opt. I.C. na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci i petnaest dana, te opt. T.M. na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci.

Na temelju odredbe čl. 63. st. 1. KZ-a određeno je da se optuženicima u izrečenu kaznu uračunava vrijeme provedeno u pritvoru kako je navedeno u izreci prvostupanjske presude.

Na temelju odredbe čl. 77. KZ-a izrečene su sigurnosne mjere zabrane obavljanja djelatnosti carinika i to Branku Štigliću za vrijeme od tri godine, a opt. I.C. i T.M. za vrijeme od jedne godine, računajući od pravomoćnosti sudske odluke, time da se vrijeme izvršenja kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja te mjere. Na temelju odredbe čl. 132. ZKP opt. B.Š., Z.A., Ž.M., N.A., I.C. i T.M. osuđeni su da oštećenoj Republici Hrvatskoj solidarno plate iznos od 1,902.046,73 kn, dok je oštećena Republika Hrvatska u odnosu na preostali dio imovinskopravnog zahtjeva upućena da ga može ostvarivati u parnici.

Na temelju odredbe iz čl. 119. ZKP opt. B.Š., Z.A., Ž.M. i T.M. osuđeni su na plaćanje paušalne svote svaki u iznosu od 500,00 kn, opt. N.A. u iznosu od 1.000,00 kn i I.C. u iznosu od 300,00 kn, a za ostale troškove kaznenog postupka odlučeno je da će ih solidarno naknaditi optuženici osim opt. B.Š. prema posebnom rješenju.

Protiv te presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik, te I-opt. B.Š. putem branitelja M.Š. i A.R., obojice odvjetnika u R. ; II-opt. Z.A. putem branitelja K.D., odvjetnika u R. ; III- opt. Ž.M. putem branitelja D.T., odvjetnika u Rijeci; IV-opt. N.A. osobno i putem branitelja D.R., odvjetnika u Z. ; V-opt. I.C. osobno i putem branitelja mr. T.S., odvjetnika u R., a u njegovu korist žalbe su podnijeli otac F.C. i sestra I.C. ; VI-opt. T.M. osobno i putem branitelja S.H., odvjetnika u Z..

Državni odvjetnik se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na I- opt. B.Š., II-opt. Z.A. i III-opt. Ž.M., zbog odluke o kazni u odnosu na sve optuženike i zbog odluke o sigurnosnoj mjeri u odnosu na opt. B.Š., I.C. i T.M.. Predložio je da se B.Š., Z.A. i Ž.M. proglasi krivim za ukupan broj provoza kako je optuženo. Zatim da se, opt. B.Š. i N.A. izreče kazna zatvora u duljem trajanju, te da se i ostalim optuženicima izriču dulje kazne bez primjene odredaba o ublažavanju kazne, a optuženim carinicima da se sigurnosna mjera izreče u duljem trajanju.

Svi optuženici pobijaju prvostupanjsku presudu zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Osim toga I-opt. B.Š. i IV-opt. N.A. se žale zbog povrede kaznenog zakona, a opt. B.Š. i zbog odluke o sigurnosnoj mjeri i imovinskopravnom zahtjevu; II-opt. Z.A., III-opt. Ž.M. te IV-opt. N.A. zbog odluke o kaznenoj sankciji, troškovima kaznenog postupka i imovinskopravnom zahtjevu. Svi optuženici su predložili da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Osim toga, II-opt. Z.A. i III- opt. Ž.M. uz ukidanje prvostupanjske presude predložili su da se prvostupanjska presuda podredno preinači, te da ih se oslobodi optužbe. IV-opt. N.A. podredno je predložio da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni i izreče blaža kazna i adekvatna odluka o imovinskopravnom zahtjevu.

Opt. B.Š., Ž.M., N.A. dali su odgovore na žalbu državnog odvjetnika, s prijedlogom da se odbije.

Svi optuženici u žalbama su stavili zahtjev da se oni i njihovi branitelji obavijeste o sjednici vijeća drugostupanjskog suda.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske u podnesku od 16. kolovoza 2001. godine, br. KŽ-DO-1184/01, predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati, a žalbe optuženika odbiju kao neosnovane.

U skladu s odredbom čl. 374. st. 1. ZKP o sjednici vijeća uredno su obaviješteni optuženici, osim opt. Ž.M. za kojeg dostava nije iskazana, jer se obavijest vratila s napomenom da je nepoznat na datoj adresi, dok je njegov branitelj D.T., odvjetnik u R., pristupio na sjednicu. Svi ostali optuženici i njihovi branitelji su pristupili na sjednicu vijeća. Kako III-opt. Ž.M. nije obavijestio sud o promjeni boravišta ili stana, sjednica vijeća drugostupanjskog suda u skladu s odredbom čl. 374. st. 4. ZKP održana je u njegovoj odsutnosti.

Žalbe optuženika su osnovane, dok je žalba državnog odvjetnika zasad bespredmetna.

Optuženici su u pravu kada prvostupanjsku presudu pobijaju zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, jer je izreka pobijane presude nerazumljiva, proturječna je sama sebi i razlozima presude.

Naime, optuženim carinicima u toč. 1) izreke se stavlja na teret da su i to: I-opt. B.Š. u 46 navrata omogućio N.A. uvoz neprijavljene robe u ukupnoj vrijednosti od 4,498.475,00 kn, čime je neplaćanjem uvoznih pristojbi N.A. pribavio korist u iznosu od 1,902.046,73 kn, a za taj iznos ujedno oštetio Državni proračun Republike Hrvatske; V-opt. I.C. u 6 navrata omogućio N.A. uvoz neprijavljene robe (ne navodeći u kojoj vrijednosti) i neplaćanjem uvoznih pristojbi pribavio mu iznos imovinsku korist od 242.828,00 kn, za koji je oštetio Državni proračun Republike Hrvatske; VI-opt. T.M. u 12 navrata omogućio N.A. uvoz neprijavljene robe (ne označuje se vrijednost) i neplaćanjem uvoznih pristojbi pribavio mu korist u iznosu od 475.274,00 kn za koji iznos je oštetio Državni proračun Republike Hrvatske.

Dakle, iz činjeničnog opisa toč. 1) izreke proizlazi da su optuženi carinici u ukupno 64 navrata omogućili N.A. uvoz neprijavljene robe i neplaćanjem uvoznih pristojbi pribavili mu korist u ukupnom iznosu od 2,620.148,73 kn. Suprotno tome u toč. 2) izreke II-opt. Z.A. se stavlja na teret kako u cilju da omogući realizaciju djela pod I. u 35 navrata nije prijavio robe u ukupnoj vrijednosti od 3,754.147,00 kn i omogućio da N.A. ne plati uvozne pristojbe u iznosu od 1,379.191,00 kn, za koji iznos je oštetio Državni proračun Republike Hrvatske. Zatim, III-opt. Ž.M. u toč. 3) stavlja se na teret kako u cilju da omogući realizaciju djela pod I. u najmanje 11 navrata nije prijavio robe u ukupnoj vrijednosti od 1,196.678,00 kn, čime je N.A. omogućio da ne plati uvozne pristojbe u iznosu od 523.058,00 kn za koji iznos je ujedno oštetio Državni proračun Republike Hrvatske. Nije razumljivo kako su II-opt. Z.A. i III-opt. Ž.M. kao vozači tvrtke A.p. svaki sa svojim činjenjem, pa i ukupnim zajedničkim činjenjem ukupno u 46 navrata omogućili realizaciju djela pod toč. I., jer se ni njihovi pojedinačni uvozi niti njihov zbroj ne podudara s brojem slučajeva uvoza koje, prema izreci toč. 1) su omogućili optuženi carinici (ukupno 64 uvoza). Isto tako, nije razumljivo kako su optuženi carinici i optuženi vozači mogli, iako je njihovo inkriminirano postupanje u međusobnoj povezanosti, svaki od njih posebno pribaviti N.A. korist i oštetiti Državni proračun Republike Hrvatske u određenim navedenim pojedinačnim iznosima. Po prirodi stvari i iz smisla presude, posljedica inkriminiranog postupanja svih optuženika treba biti jedinstvena kako u odnosu na vrijednost uvezene neprijavljene robe, tako i u odnosu na iznos neplaćenih uvoznih pristojbi. Suprotno tome iz cjelokupne izreke pobijane presude (toč. 1) – 3) proizlazi da je N.A. uvezao neprijavljene robe u ukupnoj vrijednosti od 9,449.300,00 kn i da je Državni proračun Republike Hrvatske oštećen za iznos ukupno 4,522.397,73 kn, što nema nikakvog utemeljenja u rezultatima dokaznog postupka.

Zbog svega navedenog, konstrukcija prvostupanjske presude, koja je nekritički preuzela nerazumljivu izreku optužnice, je i sama u tolikoj mjeri nerazumljiva da se ne može ispitati, pa je na taj način ostvarena jedna od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP.

Nadalje, počinjena je i slijedeća bitna povreda iz toč. 11. citiranog članka ZKP, jer je izreka presude proturječna sama sebi. Naime, iako je u činjeničnom opisu izreke pobijane presude navedeno da je Državni proračun Republike Hrvatske oštećen za ukupni iznos od 4,522.397,73 kn, prvostupanjski sud je osudio sve optuženike da su na ime imovinskopravnog zahtjeva Državnom proračunu Republike Hrvatske solidarno dužni platiti iznos od 1,902.046,73 kn, dok je oštećena Republika Hrvatska za ostatak imovinskopravnog zahtjeva upućena na parnicu. Dakle, nedvojbeno je kako je u odnosu na visinu imovinskopravnog zahtjeva izreka presude proturječna sama sebi.

Osim toga, u odnosu na odluku o imovinskopravnom zahtjevu presuda nema uopće razloga. Sama konstatacija kako je dokazano da su optuženici Republici Hrvatskoj pričinili štetu u iznosu navedenom u izreci, ne predstavlja razloge za njezino utvrđenje.

Osim toga, izreka presude je proturječna razlozima. Tako se u izreci pod toč. 1) I-opt. B.Š. stavlja na teret da je u 46 slučajeva omogućio N.A. uvoz neprijavljene robe, dok se u obrazloženju presude navodi kako je robu opt. N.A. stavio pod carinski nadzor ukupno u 33 navrata (str. 47. – zadnja rečenica). U odnosu na II-opt. Z.A. u izreci pod toč. 2) navodi se da u najmanje 35 navrata uvoza nije prijavio svu robu, dok se u obrazloženju presude (str. 50. zadnji pasos), navodi da u najmanje 40 navrata nije prijavio svu robu.

Zbog navedenih bitnih postupovnih povreda, koje imaju karakter apsolutno bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pobijana presuda je ukinuta na temelju odredbe čl. 388. st. 1. ZKP i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Međutim, iako je presuda ukinuta zbog apsolutno bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, zbog čega nije podesna za konačno ispitivanje u meritumu, ipak je potrebno dati kratki osvrt na činjenične zaključke prvostupanjskog suda, koji su, zasad, dvojbeni i preuranjeni, a na njima se temelji pobijana presuda.

Prije svega, optuženim carinicima se stavlja na teret da su prilikom stavljanja pod carinski nadzor robe N.A. postupali suprotno čl.

5. st.

4. i 5. Carinskog zakona i pravilima službe. No, niti u obrazloženju presude pobliže se ne iznosi o kakvim pravilima službe je riječ, kada i tko ih je izdao i na koji način reguliraju carinski nadzor nad robom koja se uvozi. Doduše, prvostupanjski sud u obrazloženju presude (str. 45.) navodi zadaće carinika i pritom se općenito poziva na Carinski zakon ne navodeći konkretno određeni članak, osim što je u izreci naveden čl.

5. st.

4. i 5. Carinskog zakona. Te odredbe su općenite i načelno određuju mjere carinskog nadzora. O pravilima carinske službe tijekom postupka je detaljno iskazao svjedok V.M., predstojnik Carinskih ispostava R. i P., na kojim graničnim prijelazima su inkriminirana djela, prema činjeničnom opisu, počinjena, ali ih prvostupanjski sud nije pribavio niti razmotrio, dok se optuženici – žalitelji pozivaju na njih, a neki su i priložili uz žalbu. Radi se o aktu direktora Carinske uprave Republike Hrvatske od 15. rujna 1994. godine, Klasa: 011-01/94-01/167, Ur.br. 513-02-92/5-94-1 (u daljnjem tekstu:

Naputak). Taj akt detaljno propisuje mjere carinskog nadzora od podnošenja prijave za uvoz, izvoz i provoz robe (UCP), pa do propuštanja robe preko carinske crte. Ona detaljno uređuju postupanje carinika pri obavljanju carinskog nadzora nad robom. Prema pravilima tog Naputka carinski djelatnik kada primi carinsku prijavu provjerava točnost podataka upisanih u prijavu, tj. podatke o podnositelju prijave, vlasniku prijevoznog sredstva (vozaru), vozaču, garanciji i da li su podaci iz prijevozne isprave i računa ispravno preneseni u carinsku prijavu.

Kada utvrdi da su podaci u prijavu pravilno i točno uneseni, da je podnositelj prijave ovjerio potpisom i pečatom sve primjerke carinske prijave, zavest će je u kontrolnik prijava za uvoz i provoz robe. Nakon zavođenja carinske prijave carinik utvrđuje da li se registarski broj vozila slaže s brojem upisanim u carinsku prijavu, utvrđuje da li na vozilu postoje strane plombe, jesu li ispravne ili oštećene, provjerava stanje vozila (ceradu i sajlu), te prema potrebi vrši pregled robe. Posebno je upravo važno da carinski djelatnik pregled robe vrši prema potrebi, da ima diskreciono pravo u tom smislu, tj. da sam odlučuje da li će i na koji način i u kojem opsegu vršiti pregled robe.

Cjelokupni posao u vezi carinskog nadzora može obaviti samo jedan djelatnik (carinik), što nedvojbeno proizlazi iz pravila Naputka, a prema iskazu svjedoka V.M., uobičajeno je da točnost carinske prijave provjerava i zavodi je u kontrolnik prijava jedan carinski djelatnik, dok drugi carinski djelatnik provjerava identitet i stanje vozila, ispravnost plombi i prema potrebi vrši pregled robe.

Međutim, suprotno navedenim pravilima službe prvostupanjski sud, neargumentirano zaključuje kako je drugi carinski djelatnik zadužen za vršenje neposrednog pregleda vozila i robe u vozilu, na način da provjerava da li podaci o robi upisani u prijavu odgovaraju stanju robe i ukoliko utvrdi da stanje robe odgovara podacima upisanim u carinsku prijavu, stavlja robu pod carinski nadzor i upućuje je na carinjenje u uputnu unutarnju carinarnicu. Upravo zbog takvog pogrešnog stajališta, zasad, je preuranjen zaključak prvostupanjskog suda kako su optuženi carinici robu opt. N.A. stavljali pod carinski nadzor suprotno Carinskom zakonu i pravilima službe. Naime, iz utvrđenog stanja stvari nedvojbeno proizlazi da je zanemariv broj slučajeva uvoza, kada su carinski djelatnici skidali plombu sa vozila i otvarali vozilo, te utvrđivali stanje robe. I u tom slučaju carinici prema pravilima službe nisu dužni detaljno utvrđivati stanje robe, jer je to zadatak unutarnje carinarnice, gdje se radi carinjenja obavlja detaljan pregled robe.

S obzirom na navedeno preuranjen je i zaključak prvostupanjskog suda kako su optuženi carinici navodno suprotno pravilima službe postupali na nagovor IV-opt. N.A.. Za takav zaključak, s obzirom na izložena pravila službe, nije dovoljna sama okolnost da su carinici propuštali vozila tvrtke A.p. bez njihovog detaljnog pregleda, a u njima se nalazila i neprijavljena roba. Osim toga, carinski nadzor nad robom tvrtke A.p. na istovjetan način i u skladu s pravilima službe obavljali su i drugi (neoptuženi) carinici. Zatim, nije utvrđeno postojanje bilo kakvog subjektivnog odnosa između opt. N.A. i V-opt. I.C. i VI-opt. T.M.. U odnosu na I-opt. B.Š. zasad se može govoriti o eventualnom postojanju sumnje da se poznavao s IV-opt. N.A., ali preuranjen je zaključak prvostupanjskog suda da su on i druga dvojica optuženih carinika na način opisan u izreci presude propuštali vozila tvrtke A. p. u cilju da opt. N.A. pribave znatnu protupravnu imovinsku korist, pa da su na taj način počinili kazneno djelo protiv službene dužnosti zlouporabom položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. KZ-a. To kazneno djelo može se počiniti samo s izravnom namjerom, a o toj odlučnoj činjenici pobijana presuda nema razloga. Nesporna okolnost da je IV-opt. N.A. pri uvozu robe za svoju tvrtku, svoje vozače II-opt. Z.A. i III-opt. Ž.M. upućivao na granične prijelaze R. i P., kada je nad njima carinski nadzor obavljala smjena čiji je voditelj bio I-opt. B.Š., pa ni okolnost da je on osobno sam obavio carinski nadzor u 12 slučajeva od ukupno 53 slučaja, uključujući i uvoz od 24. siječnja 1998. godine, ne predstavljaju nedvojben dokaz da je on znao za neprijavljenu robu i da ju je namjerno propuštao preko carinske crte u cilju da opt. N.A. pribavi znatnu imovinsku korist. Naime, da bi se navedene okolnosti mogle prihvatiti kao istinite u odnosu na carinike trebala bi biti nedvojbeno dokazana činjenica kako su oni znali da opt. N.A. prije odlaska u Unutarnju carinarnicu Ž. iskrcava dio robe i na taj način izbjegava plaćanje odgovarajućih carinskih pristojbi. Međutim navedena činjenica ne proizlazi iz utvrđenog stanja stvari, niti je prvostupanjski sud spominje.

Nadalje, kad bi i postojala kaznena odgovornost I-opt. carinika B.Š., što se zasad ne može uzeti nedvojbenim, prvostupanjski sud njemu stavlja na teret da je robu tvrtke A. p. stavio pod carinski nadzor u 46 slučajeva, a iz obrazloženja presude nije vidljivo na temelju čega je to utvrđeno. Suprotno tome u obrazloženju presude I-opt. B.Š. se tereti za 33 slučaja carinskog nadzora glede robe navedene tvrtke, ali i za tu okolnost nisu izneseni razlozi. Međutim iz nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstvene struke J.N., dipl. oec., proizlazi da je opt. B.Š. u 27 slučajeva sudjelovao u obavljanju carinskog nadzora nad robom tvrtke A. p. Od toga u 12 slučajeva je carinski nadzor obavljao isključivo sam, a u 15 navrata u carinskom nadzoru, uz njega su sudjelovali drugi carinici (neoptuženi). Prema tome, bez obzira na pitanje opstojnosti kaznene odgovornosti u odnosu na I-opt. B.Š. broj obavljenih carinskih nadzora je pogrešno utvrđen. Slijedom toga, pogrešno je utvrđen i iznos neplaćenih pristojbi (list 2530).

No, prvostupanjski sud je zasad pravilno ocijenio obranu IV-opt. N.A., a u svezi s time i iskaze svjedoka .C. i M.Ž., kada je utvrdio da je on (opt. N.A.) svu robu koja je bila evidentirana u carinskim dokumentima Republike Slovenije (ECL) uvezao u Republiku Hrvatsku, dakle i onu koja nije bila evidentirana u carinskim prijavama. Naime, pravilnost zaključka prvostupanjskog suda u navedenom smislu nedvojbeno proizlazi iz carinske dokumentacije, podataka carinskih prijava (UCP) za sve slučajeve uvoza, a radi se o 52, odnosno, ako se uzme u obzir i slučaj od 24. siječnja 1998. godine, kada je obavljena dubinska kontrola vozila kombi reg. oznake ZG – 1713 B, onda se radi o 53 uvoza. Naime, iz te dokumentacije koja je detaljno i sistematski izložena u nalazu knjigovodstvenog vještaka (list 1486 – 1490), razvidno je da se tvrtka A.p. za uvoz robe koristila sa sva tri vozila kombi u svojem vlasništvu. Od ukupnog broja uvoza (53) u 21 slučaju koristilo se vozilo ZG – 957 – SL, u 26 slučajeva vozilo ZG – 831 – UL i u 6 slučaja vozilo ZG – 1713 – B. Kako je IV-opt. N.A. u svojoj obrani naveo da je jedno te isto vozilo bilo na korištenju svjedoku F.C. i M.Ž. od kraja 1995. do siječnja 1998. godine, a osim spomenutih vozila nije imao drugo, onda je nedvojbeno kako je njegova tvrdnja neistinita, a slijedom toga neistiniti su i iskazi navedene dvojice svjedoka. To tim više, ako se uzme u obzir da je vozilo ZG – 1713 – B koje je najmanje, svega 6 puta korišteno za uvoz, pa bi se s njime eventualno mogle praviti odgovarajuće kombinacije, upravo zaplijenjeno povodom dubinske kontrole 24. siječnja 1998. godine. Dakle, ni to vozilo, a niti druga dva vozila zbog naprijed navedenih okolnosti nisu mogla biti data na korištenje svjedoku F.C. i M.Ž., pa cijela konstrukcija obrane IV-opt. N.A. kako je dio robe iskrcavao u Sloveniji, za sada nema utemeljenja u rezultatima provedenog dokaznog postupka, što je prvostupanjski sud pravilno utvrdio.

Budući da je prvostupanjski sud počinio više apsolutno bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, po samom zakonu se pretpostavlja da su te povrede negativno utjecale na zakonito i pravilno donošenje presude, pa ju zbog navedenih manjkavosti za sada nije moguće konačno meritorno ispitati u pogledu pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene kaznenog zakona, bez obzira na istaknute žalbene navode u tom smislu.

Na ponovnom suđenju prvostupanjski sud je dužan otkloniti navedene bitne postupovne povrede, te raspraviti sva sporna pitanja na koja je ukazao ovaj drugostupanjski sud u ovom rješenju. Kako je postupak carinskog nadzora detaljno uređen navedenim Naputkom, sada priloženim spisu, suvišno je na ponovnom suđenju ispitivati brojne carinike u svojstvu svjedoka u odnosu na pravila službe, osim svjedoka V.M., ali prema potrebi može provesti i druge dokaze. Nakon toga navedene dokaze dužan je savjesno ocijeniti, svaki dokaz pojedinačno i u svezi s drugim dokazima, te na temelju takve ocjene utvrditi pravno- relevantno činjenično stanje za donošenje nove zakonite i pravilne odluke koju treba obrazložiti u skladu s odredbom čl. 359. st. 7. ZKP.

U Zagrebu, 26. ožujka 2002. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ahmed Kapetanović, v.r.

Milan Gudelj, v.r.