I Kž-13/1999-7 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 13/1999-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Katice Jelić, Milana Petranovića, Ane Garačić, Vesne Vrbetić, mr. Branka Zmajevića i Neve Šibl, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. L. D. zbog kaz. djela iz čl. 173. st. 2. KZ, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 9. listopada 1998. br. K-116/98, u sjednici održanoj 1. travnja 1999. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Slavka Zadnika i branitelja M. U., odvjetnika iz Z.,

presudio je i riješio je:

I. Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, ukida se presuda suda prvog stupnja u pogledu odluke o troškovima kaznenog postupka i u tom dijelu predmet upućuje na ponovno odlučivanje.

II. Žalba državnog odvjetnika u ostalom dijelu, te žalba opt. L.D. odbijaju se kao neosnovane i potvrđuje neukinuti dio prvostupanjske presude.

Obrazloženje

U uvodu citiranom presudom suda prvog stupnja, opt. D.L. je proglašen krivim zbog kaz. djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ, činjenično opisanog u njenoj izreci, i po tom propisu osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca, u koju mu je uračunata novčana kazna u iznosu od 430,68 kn izrečena mu rješenjem Prekršajnog suda u Zagrebu i vrijeme provedeno u pritvoru od 8. svibnja 1998. godine pa nadalje, izrečena mu je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti iz čl. 76. KZ, na temelju čl. 173. st. 7. KZ od njega su oduzeta četiri paketića opojne droge heroin (ukupne količine od 1,19 grama), dok je oslobođen dužnosti da naknadi troškove kaznenog postupka na temelju čl. 122. st. 4. ZKP/97.

Protiv te presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik i optuženik, po branitelju M.U., odvjetniku iz Z.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni i o troškovima kaznenog postupka i predlaže da se pobijanu presudu preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju, te da ga se obveže na naknadu troškova kaznenog postupka, ili da se ukine odluke o troškovima postupka i u tom dijelu predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i predlaže da se pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, na temelju čl. 373. st. 1. ZKP/97, predložio je da se prihvati žalbu državnog odvjetnika, a optuženikovu žalbu odbije kao neosnovanu.

Na zahtjev optuženika, na temelju čl. 374. st. 1. ZKP/97, o sjednici vijeća ovoga suda su obaviješteni on i branitelj, odvjetnik M.U., pa je - pored zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske, branitelj bio nazočan sjednici vijeća, a kako je optuženik u pritvoru i vijeće nije našlo da bi njegova nazočnost bila svrhovita, to je sjednica održana u odsutnosti optuženika u smislu čl. 374. st. 2. ZKP/97.

Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana i to zbog odluke o troškovima kaznenog postupka i zbog odluke o kazni, dok je optuženikova žalba u cijelosti neosnovana.

Na žalbu optuženika, osim zbog odluke o kaznenim sankcijama.

Nije u pravu optuženik kada pobija prvostupanjsku presudu zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka.

Bitnu povredu postupka iz čl. 367. st. 2. ZKP/97 žalitelj nalazi u tome što se pobijana presuda temelji i na potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta, prema kojima je od optuženika oduzeta droga heroin pronađena njegovom pretragom izvršenom po djelatnicima policije, a bez naloga istražnog suca i bez nazočnosti svjedoka. Po stanovištu žalitelja, sud prvog stupnja je trebao prihvatiti prijedlog obrane i iz spisa predmeta izdvojiti zapisnik i potvrde sačinjene povodom pretrage optuženika, odnosno izvješće PU z. od 7. svibnja 1998. (l. 10) i potvrde o privremenom oduzimanju predmeta od 7. svibnja 1998. (l. 11-13), dok bitnu postupovnu povredu iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97 obrazlaže tvrdnjom da prvostupanjski sud nije dao razloge za krivnju optuženika, a jer nije naveo u čemu se očituje njegova volja i svijest da prodaje heroin. Međutim, sud prvog stupnja je pravilno i zakonito postupio kada je odbio prijedlog obrane da se iz spisa predmeta izdvoje citirana dokumenta, jer se ne radi o dokazima pribavljenim povredom odredaba kaznenog postupka izričito predviđenim u ZKP/97, pa da bi se moglo govoriti o nezakonitim dokazima u smislu čl. 9. ZKP/97, a onda ni pobijanom presudom nije ostvarena bitna postupovna povreda iz čl. 367. st. 2. ZKP/97.

Naime, prema izvješću PU z. Policijske postaje od 7. svibnja 1998. godine, izvršeno je legitimiranje i osobni pregled osobe optuženika, kojom prilikom je kod njega pronađena droga (l. 10), a razlog tome je vidljiv iz rješenja Prekršajnog suda u Zagrebu, u koji je sud prvog stupnja izvršio uvid (l. 35-36). Radilo se o obavijesti PP D. o tome da su neke osobe tamo izjavile kako su drogu heroin nabavile od optuženika. U pitanju je bilo poduzimanje hitne radnje obavljene u smislu čl. 177. st. 1. i 2. ZKP/97, a privremeno oduzeta droga pronađena pregledom optuženika utemeljena je na odredbi čl. 184. st. 1. ZKP/97, iz čega slijedi da su redarstvene vlasti postupale sukladno odredbi čl. 218. st. 5. i 6. ZKP/97, kako je to i naznačeno u potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta od 7. svibnja 1998. godine (l. 11). Optuženik je kritične prigode i uhićen (doveden u policijsku postaju, a potom Prekršajnom sudu u Zagrebu) pa su onda redarstvene vlasti postupale i sukladno odredbi čl. 216. st. 3. ZKP/97 kada su obavile pretragu osobe - optuženika - bez naloga o pretrazi i bez nazočnosti svjedoka.

Konačno, u odredbi čl. 217. ZKP/97 je točno određeno kada se sudska odluka ne smije temeljiti na zapisnicima o pretrazi niti ostalim dokazima pribavljenim pretragom, o čemu se u konkretnom slučaju ne radi, pa stoga ne opstoji bitna postupovna povreda iz čl. 367. st. 2. ZKP/97.

Ne postoji ni bitna postupovna povreda iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97, koju žalitelj obrazlaže tvrdnjom da prvostupanjski sud nije dao razloge za jednu odlučnu činjenicu - krivnju optuženika, tj. u čemu se očituje njegova volja i svijest za prodaju heroina.

Izložena tvrdnja je neosnovana, jer se najveći dio obrazloženja pobijane presude, s tim u svezi i najveći dio činjeničnih zaključaka odnosi upravo na zaključke o krivnji optuženika za izvršenje inkriminiranog mu djela, a sadrži i činjenični zaključak o kaznenoj odgovornosti optuženika (sve napose na str. 5-7 presude). Opširniji razlozi nisu bili ni nužni, jer se predmetno djelo i može izvršiti samo direktnom namjerom, a ne valda iz nehaja, ne bez htijenja i volje. Druga je stvar što je prema nalazu i mišljenju vještaka psihijatra dr. M.B., koji je sud prvog stupnja u cijelosti prihvatio, optuženikova mogućnost da vlada svojom voljom u vrijeme počinjenja djela bila smanjena, ne znatnije (l. 92-108, 148-149).

Stoga, pobijanom presudom nisu ostvarene bitne postupovne povrede na koje se ukazuje u žalbi optuženika, a njenim ispitivanjem, na temelju čl. 379. st. 1. ZKP/97, nisu nađene ni druge povrede zakona, na čije postojanje pazi drugostupanjski sud po službenoj dužnosti.

Žalba optuženika nije osnovana ni zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Obrazlažući ovu žalbenu osnovu, žalitelj prigovara ocjeni izvedenih dokaza, posebno iskaza svjedokinje K.B. i pronađene tiskovine u stanu optuženika, u kojima su bili izrezani pojedini dijelovi, vezano za činjenicu da su i pronađeni paketići heroinske smjese bili upakirani u dijelove izrezane iz ilustriranih tiskovina, jer da "sud nije izvršio uvid i usporedbu izrezanih dijelova tiskovina i samih tiskovina", te tvrdi da za zaključak o postojanju zatvorenog kruga indicija (u pogledu krivnje optuženika za počinjene terećenog djela) nema uporišta u izvedenim dokazima.

Suprotno tome, sud prvog stupnja je na temelju provedenog postupka, pravilnom analizom i krajnje savjesnom ocjenom kako optuženikove obrane, tako i svih izvedenih dokaza, sve odlučne činjenice sasvim pouzdano utvrdio i za svoje činjenične zaključke izložio iznimno uvjerljive i logične razloge, prema kojima je optuženik počinio kazneno djelo iz izreke pobijane presude. Tim razlozima, koje u cijelosti prihvaća ovaj drugostupanjski sud, i nema se što dodati bez njihovog ponavljanja, ali unatoč toga, s obzirom na optuženikovu žalbu, treba reći tek slijedeće:

Bez ikakvog su osnova prigovori ocjeni izvedenih dokaza, konkretno ocjeni iskaza svjedokinje K.B., koja je svojim iskazom, napose onim datim tijekom glavne rasprave, očito nastojala pomoći optuženiku, svom dobrom poznaniku, a ranije i mladiću sa kojim se zabavljala. Tako je ona u istrazi iskazala da je od optuženika dobila "manju količinu heroina" zamotanog u komad papira - novina, za koji mu je obećala donijeti narednoga dana 100 kn, što je i pokušala, no narednog dana on je bio uhićen (l. 71). Da se nije radilo o poklonu, već o prodaji, vidljivo je iz činjenice što je optuženik njeno dugovanje zapisao ("K. 100", među priloženom dokumentacijom), kako je to ispravno zaključio prvostupanjski sud. Kada se objektivno analiziraju i cijene iskazi ove svjedokinje, onda je upravo njen iskaz dat tijekom glavne rasprave (l. 146) neuvjerljiv i neistinit, jer ona jest dobila, a zapravo kupila od optuženika izvjesnu količinu heroina za 100 kn, o čemu je iskazivala pred istražnim sucem, a njena tvrdnja "taj tekst istražnom sucu nisam govorila" jest proizvoljan.

Logičan je zaključak prvostupanjskog suda, utemeljen na izvršenom uvidu u fotodokumentaciju koja se odnosi na četiri paketića heroinske smjese sa ispisanim cijenama (što su, svakako, naznake "100 DM" ili "200"), koji su oduzeti od optuženika (l. 11), da je on heroinsku smjesu, koju je sam pravio, pri čemu je za punilo koristio saharozu, pakirao u papiriće izrezane iz ilustriranih tiskovina, od kojih su dvije priložene spisu i pregledom kojih je očito da nedostaju pojedini dijelovi (jer su izrezani). Da je taj zaključak prvostupanjskog suda i potpuno pravilan, vidljivo je iz naknadno dostavljenog nalaza i mišljenja vještaka ing. Z.Ć., prema kojemu je heroinska smjesa oduzeta od optuženika bila zamotana upravo u papiriće izrezane iz ilustriranih časopisa, također oduzeti od optuženika (l. 180-181).

Kada se međusobno povežu sve utvrđene činjenice - da su kod optuženika pronađena 4 paketića heroinske smjese, pri čemu je heroin miješan sa saharozom, da je na njima stajala i cijena koštanja, da je ta opojna droga bila zamotana u papiriće izrezane iz časopisa pronađenih u kući optuženika, da je vještačenjem utvrđeno da su u tri plastične kutije tzv. "kinder-jaja" nađeni tragovi heroina, a u električnom mlincu tragovi saharoze i heroina, koji predmeti su nesporno pronađeni u kući optuženika, da je optuženik prodao K.B. dozu iste opojne droge, onda je sud prvog stupnja ispravno zaključio da je optuženik neovlašteno nabavio opojnu drogu heroin, držao je u plastičnim kutijama za "kinder-jaja", sam pravio heroinsku smjesu i vršio pakiranje radi prodaje, pa je i prodavao.

Stoga je neosnovana žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Na žalbe stranaka zbog odluke o kaznenim sankcijama, a državnog odvjetnika još zbog odluke o troškovima kaznenog postupka.

Nisu u pravu ni državni odvjetnik ni optuženik kada se žale zbog odluke o kazni, pri čemu se državni odvjetnik zalaže za izricanje strože kazne optuženiku, a optuženik izrečenu kaznu smatra prestrogom, jer je sud prvog stupnja ispravno vrednovao sve okolnosti koje su bile od utjecaja na odmjeravanje kazne.

Naime, bez obzira što su ovakva kaznena djela učestala, pa onda i dodatno društveno opasna, kazna zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca je u svemu primjerena, pa i činjenici da je optuženik već bio u sukobu sa zakonom (l. 39), jer će se tom kaznom, u konkretnom slučaju, ostvariti svi vidovi svrhe kažnjavanja predviđeni u čl. 50. u svezi sa čl. 6. KZ.

Ispitujući odluku o izrečenoj sigurnosnoj mjeri obveznog liječenja od ovisnosti iz čl. 76. KZ (čl. 382. ZKP/97) ovaj sud je našao da je sud prvog stupnja pravilno i zakonito postupio kada je optuženiku, kao ovisniku, izrekao tu mjeru, a za istu je dao i valjane razloge.

Stoga su žalbe stranaka zbog odluke o kazni, a optuženika još zbog odluke o sigurnosnoj mjeri ocijenjene kao neosnovane.

Međutim, osnovana je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o troškovima kaznenog postupka.

Sud prvog stupnja je oslobodio dužnosti optuženika da naknadi troškove kaznenog postupka, jer je zaključio da je on lošeg imovnog stanja.

Izloženi zaključak, koji pobliže i nije obrazložen, za sada se ne može prihvatiti.

Naime, optuženik je bio zaposlen, mlad je i zdrav, nema na uzdržavanju članova obitelji (nije oženjen, nema djece), a pri njegovom uhićenju, kod njega je pronađeno 1.860,00 kn i 180 DEM, l. 13), a potom još 3.400,00 kn i 100 DEM (l. 21), pa nije jasno zbog čega je on tako lošeg materijalnog stanja da ne bi mogao platiti troškove kaznenog postupka, pogotovo što iz pobijane presude nije vidljivo koliki su ti troškovi.

Stoga će biti potebno da predsjednik vijeća prvostupanjskog suda (čl. 120. ZKP/97) utvrdi točno visinu troškova kaznenog postupka, a potom ponovno odluči je li optuženik u mogućnosti da iste naknadi, imajući u vidu gore izloženo, a po potrebi i uz dodatno provjeravanje, tako pribavljanjem izvješća od nadležnog Centra za socijalnu skrb.

Iz izloženih razloga je presuđeno i riješeno kao u izreci na temelju čl. 387. i 388. ZKP/97.

U Zagrebu, 1. travnja 1999. godine,

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.