Rev-2674/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2674/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja A. K. iz S. i drugotužiteljice A. N. iz K. D., oboje zastupani po punomoćniku M. V., odvjetniku iz S., protiv tuženika H. a. d.o.o. Z., zastupane po punomoćniku O. S., odvjetniku u S., radi činidbe i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja i tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžst-165/10 od 8. rujna 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj IP-1672/07 od 27. studenoga 2009., u sjednici održanoj 16. ožujka 2016.

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

r i j e š i o j e :

I. Odbacuje se revizija tuženika kao nedopuštena.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova nastalih u povodu sastava odgovora na reviziju kao neosnovan.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

»I. Odbija se u cijelosti kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti.

II. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, a koji glasi: „Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe izgraditi pristupni put do zemljišta vlasnosti tužitelja označeno kao čest. zem. 997/7 i 997/4 K.O. K. u širini od 3 m te ograditi suhozidom navedene nekretnine po međama navedenih nekretnina i to visine 1,20 m, sve pod prijetnjom ovrhe ili će u protivnom te radove po ovlaštenim izvođačima obaviti tužitelji na teret i trošak tuženika."

Tuženik se može osloboditi obveze glavnog zahtjeva ukoliko u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužiteljima naknadu u iznosu od 1,089.720,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana podnošenja tužbe pa do isplate.

Dužan je tuženik naknaditi tužiteljima ovom parnicom prouzročeni parnični trošak.“

III. Nalaže se tužiteljima da u roku od 15 dana naknade tuženiku troškove parbenog postupka u iznosu od 6.150,00 kn.«

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i tuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju su izjavili tužitelji i tuženik. Tužitelji pobijaju drugostupanjsku presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava te predlažu da revizijski sud prihvati reviziju tužitelja te ukine prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tuženik je izjavio reviziju protiv odluke o troškovima parničnog postupka i to u dijelu u kojem mu nisu dosuđeni troškovi postupka. Reviziju je izjavio pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP). Predlaže da revizijski sud preinači pobijano rješenje drugostupanjskog suda na način da tuženiku prizna cjelokupni trošak parničnog postupka, podredno da isto ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Tuženik je podnio odgovor na reviziju tužitelja te u istom predlaže da se revizija tužitelja odbije kao neosnovana te predlaže da se tužitelji obvežu na naknadu troškova nastalih u povodu sastava odgovora na reviziju.

Odgovor na reviziju tuženika nije podnesen.

Revizija tužitelja nije osnovana, a revizija tuženika je nedopuštena.

U odnosu na reviziju prvo i drugotužitelja, revizijski sud je sukladno odredbi čl. 392.a ZPP ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se tuženiku naloži ispunjenje činidbe (izgradnja pristupnog puta do čest. zem. 997/7 i 997/4 k.o. K., kao i izgradnja suhozida u visini od 1,20 m), uz mogućnost oslobađanja obveze ukoliko tuženik tužiteljima isplati 1,089.720,00 kn (facultas alternativa). U tijeku postupka tužitelji su proširili činjeničnu osnovu tužbe, navodeći kako im je tuženik izgradnjom auto-ceste prouzročio štetu.

U tijeku postupka pred sudovima prvog i drugog stupnja utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

- da su 20. prosinca 2006. i 27. ožujka 2006. stranke sklopile nagodbu o naknadi, kojom se tuženik kao korisnik izvlaštenja obvezao isplatiti naknadu tužiteljima za nekretnine označene kao čest. zem. 997/12 i čest. zem. 997/15 k.o. K., koji su nastali cijepanjem osnovne čestice zem. 997/4 k.o. K.;

- da je tužiteljima u cijelosti isplaćena naknada 4. svibnja 2007. i 22. siječnja 2007.;

- da su tužitelji stvarni vlasnici i posjednici nekretnina označenih kao čest. zem. 997/7 i 997/4 k.o. K., koje čestice su ostale nakon cijepanja osnovne čest. zem. 997/4 i u novoformirane čest. zem. 997/12 i 997/15, sa čime je tuženik bio upoznat tijekom sklapanja nagodbe o naknadi;

- da je predmetnom nagodbom tuženik preuzeo obvezu za oduzeto zemljište isplatiti tužiteljima naknadu i da je tu svoju obvezu u potpunosti ispunio.

Sudovi prvog i drugog stupnja su na temelju tako utvrđenih činjenica odbili tužbeni zahtjev smatrajući da ne postoji obveza tuženika za izgradnju pristupnog puta i suhozida koja bi bila predviđena ugovorom sklopljenim između stranaka.

Nadalje, sudovi su utvrđivali činjenice vezane uz eventualnu obvezu tuženika na naknadu štete (na temelju odredbe čl. 154. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 45/05, 41/08 i 78/15 - dalje: ZOO).

Zaključili su kako tužitelji nisu dokazali da im je tuženik uzrokovao štetu na način kako je to opisano u tužbi, tj. da nisu dokazali činjenice na kojima temelje tužbeni zahtjev, a to je da su prije izvlaštenja i izgradnje auto-ceste imali pristupni put do svojih nekretnina i ograđen suhozid kojeg je tuženik u tijeku postupka izgradnje auto-ceste srušio. Prema odredbi čl. 154. st. 1. ZOO onaj tko drugom uzrokuje štetu dužan ju je naknaditi, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

Zakonom o obveznim odnosima, koji je opći propis kojim se uređuje materija odgovornosti za štetu, nisu nabrojane opće pretpostavke odgovornosti za štetu, no iz tih odredbi jasno proizlazi da su opće pretpostavke: 1. subjekti odgovornosti za štetu, 2. štetna radnja štetnika, 3. šteta, i 4. uzročna veza i protupravnost.

To znači da bi odgovornost za štetu postojala samo u slučaju da je tužiteljima nastala šteta te da postoji štetna radnja štetnika.

Pojam štete određen je odredbom čl. 155. ZOO, a ona glasi da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist), i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Postojanje štete treba dokazati tužitelj. S obzirom da u konkretnom sporu tužitelji nisu dokazali da im je nastala šteta, pravilno su sudovi odbili tužbeni zahtjev.

Navodi revizije kojima revidenti obrazlažu revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava u sebi sadrže ocjenu dokaza provedenih u postupku i u stvari predstavljaju razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog kojeg se revizija ne može podnijeti (čl. 385. ZPP).

S obzirom da se nije ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužitelja i presuditi kao u izreci presude.

U odnosu na reviziju tuženika koja je podnesena protiv odluke o parničnim troškovima, valja istaći da je ista nedopuštena.

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenje kojim prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u odluci broj Rev-1353/11-2).

Na osnovi izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tuženika odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci rješenja.

Odluka o troškovima postupka nastalim u povodu sastava odgovora na reviziju temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP budući taj trošak nije bio potreban.

Zagreb, 16. ožujka 2016.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v. r.