Rev-877/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-877/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jakoba Miletića, kao predsjednika vijeća, te Vjere Delić, dr. Ivana Kaladića, mr. Andrije Erakovića i Tome Gložinića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Lj. R. iz S., koga zastupa M. B., odvjetnik iz Z., protiv tuženika G. d.d. S., radi poništenja odluke u izricanju mjere prestanka radnog odnosa, odlučujući o reviziji tuženoga protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 28. listopada 1999. godine broj Gž-1775/99-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slatini od 24. kolovoza 1999. godine broj P-279/96-58, na sjednici održanoj dana 23. listopada 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud je svojom presudom od 28. listopada 1999. godine broj Gž-1775/99-2 potvrdio presudu Općinskog suda u Slatini od 24. kolovoza 1999. godine broj P-279/96-58, kojom je poništena odluka tuženikove Disciplinske komisije od 3. kolovoza 1993. godine i odluka Komisije za prigovore i žalbe tuženika od 3. rujna 1993. godine, te je naloženo tuženiku da tužitelja vrati u radni odnos na poslove krojača ploča i prizna mu sva prava po osnovi rada počevši od 4. rujna 1993. godine. Ujedno je naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u svoti od 2.623,00 kn. Protiv te presude tuženik je izjavio reviziju zbog pogrješne primjene materijalnog prava. Revident smatra da je pogrješno pravno stajalište nižestupanjskih sudova, koji se sastoji u tome da na nezakonitost odluke Disciplinske komisije upućuje okolnost da za tuženog nije nastupila teža posljedica niti poremećaj u proizvodnji. Do toga nije došlo zahvaljujući savjesnom radu osnovnog radnika S.K. unatoč više povreda obveza iz radnog odnosa tužitelja u smislu čl. 58. st. 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu na način da tužbeni zahtjev bude odbijen.

Protivna strana dala je odgovor na reviziju, koju smatra neosnovanom i predlaže da je ovaj sud odbije. Ističe da je u radu bila ostvarena, odnosno prebačena norma, a to je bilo moguće samo uz zalaganje oba radnika odnosno i tužitelja.

Državni odvjetnik, kojem je revizija također dostavljena u smislu čl. 390. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP) radi očitovanja nije se očitovao na sadržaj revizije.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 386. ZPP ovaj sud je utvrdio da u provedenom postupku nije ostvarena bitna povreda odredbe ZPP iz čl. 354. st. 2. toč. 10., dakle nije ostvaren taj razlog za reviziju u bitnoj povredi odredbi ZPP na čije ostvarenje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Ostvarenje drugih bitnih povreda odredaba ZPP iz čl. 354. u svezi sa čl. 385. st. 1. toč. 1. i 2. ZPP ovaj sud nije ispitivao, budući da bitne povrede odredbi ZPP nisu bile razlog za izjavljivanje revizije, kako se to nedvojbeno može zaključiti iz sadržaja revizije.

Revizijski razlog u pogrješnoj primjeni materijalnog prava iz čl. 356. u svezi sa čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP također nije ostvaren. Na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo.

U provedenom postupku je utvrđeno da je tužitelju izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa zbog teže povrede radne obveze neizvršavanjem i nesavjesnim te nemarnim izvršavanjem radnih i drugih zadataka, odnosno obveza, na temelju čl. 90. st. 1. toč. 1. tuženikovog Pravilnika o radnim odnosima. Tu odluku tuženik je obrazložio time, da se tužitelj neodgovorno ponašao na radnom mjestu čestim napuštanjem radnog mjesta bez odobrenja, slabim zalaganjem u radu, maltretiranjem radnika, stvaranjem loših međuljudskih odnosa, te arogantnim i omalovažavajućim odnosom prema rukovoditeljima. Utvrđeno je također da je tužitelj radio kao pomoćni radnik sa S.K., koji je bio osnovni radnik – krojač ploča, te su imali zajedničku normu, koju su ispunjavali i prebacivali. Nije bilo nikakovih zastoja u proizvodnji, a prema tvrdnji upravitelja tvornice finalnog namještaja nije bilo materijalnih dokaza za pokretanje disciplinskog postupka, već je jedino bilo pitanje odnosa između tužitelja i S.K..

Prema odredbi čl. 90. toč. 1. Pravilnika o radnim odnosima težu povredu radnih obveza čini neizvršavanje i nesavjesno, nepravovremeno i nemarno izvršavanje radnih i drugih obveza, a u smislu čl. 95. st. 1. mjera prestanka radnog odnosa obvezatno se izriče zbog teže povrede radne obveze utvrđene u čl. 90. toč. 1. Pravilnika o radnim odnosima.

U smislu čl. 96. Pravilnika o radnim odnosima kojim su prema odredbi čl. 58. st. 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (“Narodne novine”, broj 34/91) pobliže određene okolnosti i uvjeti uz koje će se povrede kao teže povrede radnih obveza moći izreći mjera prestanka radnog odnosa stoji da se ta mjera izriče obvezatno, ako je namjerno ili zbog nepažnje činjenjem ili propuštanjem radnji uzrokovana ili mogla biti uzrokovana znatna šteta tvrtci, ugrožen ili je mogao biti ugrožen život ili zdravlje radnika ili drugih radnih ljudi, ako je vršenjem povrjede prouzrokovan poremećaj odnosa u vršenju poslova, onemogućen ili otežavan rad drugih radnika, odnosno na drugi način izazvan poremećaj u postupku rada u tvrtci ili organizacionom dijelu u kojemu radnik radi ili je na drugi način bitno otežano poslovanje tvrtke odnosno organizacionog dijela postupka rada u kojima radnik radi ili ukoliko povrjeda radne obveze utječe negativno na ostale radnike, tako da se to odražava u poremećaju radnog postupka.

Ako se ima u vidu odredba čl. 90. Pravilnika o radnim odnosima onda se nedvojbeno dolazi do zaključka da djelo koje se tužitelju stavlja na teret i za koje mu je kao za težu povrjedu radne obveze izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa nije takovo djelo odnosno takova povrjeda radne dužnosti i radne obveze za koje bi mogla biti izrečena mjera prestanka radnog odnosa, odnosno najteža disciplinska mjera.

Djelo tužitelju stavljeno na teret nije imalo za posljedicu štetu, jer je norma bila ispunjena i prebačena, nije došlo do poremećaja u proizvodnji, niti je mogao biti okrnjen poslovni ugled tuženoga. Prema tome, utvrđeno činjenično stanje nedvojbeno upućuje na zaključak, da nije bilo temelja za izricanje disciplinske mjere prestanka radnog odnosa, pa su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, kada su prihvatili postavljeni tužbeni zahtjev.

Prema tome, nisu ostvareni razlozi za reviziju, kako oni na koje upućuje revizija, tako ni oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Zbog toga je ovaj sud na temelju čl. 393. ZPP reviziju odbio kao neosnovanu.

U Zagrebu, 23. listopada 2002. godine.

Predsjednik vijeća:

Jakob Miletić, v.r.