I Kž-157/2013-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 157/13-5

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Dražena Tripala i Žarka Dundovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv izručenika V. K. zbog kaznenog djela iz članka 368. Kaznenog zakonika Republike Ukrajine, odlučujući o žalbi izručenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu od 15. veljače 2013. broj Kr-54/12-31 (Kv I-55/13-3), u sjednici održanoj 13. ožujka 2013.,

r i j e š i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba izručenika V. K..

Obrazloženje

Rješenjem prvostupanjskog suda je na temelju članka 56. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima („Narodne novine“ broj 178/04.; nastavno: ZOMPO) utvrđeno da je udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje Republici Ukrajini izručenika V. K., radi vođenja kaznenog postupka protiv izručenika zbog kaznenog djela primanja mita u pokušaju iz članka 386. stavka 3. u vezi s člankom 15. stavkom 3. Kaznenog zakonika Republike Ukrajine.

Protiv ovog rješenja žalbu je podnio izručenik V. K. putem branitelja, odvjetnika Ž. P., s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „preinači pobijano rješenje na način da odbije zamolbu za izručenje države Ukraine kao neosnovanu i izda nalog da se izručenik odmah pusti na slobodu“.

Spis je, u skladu s odredbom članka 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 143/12.; nastavno: ZKP/08) koji se na odgovarajući način primjenjuje i u ovom postupku u skladu s odredbom članka 81. ZOMPO, dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje se podneskom očitovalo o žalbi na način da je smatra neosnovanom te je predložilo njeno odbijanje.

I Kž 157/13-5

Žalba nije osnovana.

Pobijajući prvostupanjsko rješenje, izručenik tvrdi da je prvostupanjski sud „prilikom donošenja odluke o izručenju imao zakonsku dužnost donijeti i odluku o pritvoru izručenika koja bi bila preispitana pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske“.

Suprotno ovim tvrdnjama, obveza donošenja odluke o pritvoru prema izručeniku prilikom odlučivanja o tome je li udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje nije propisana niti jednom odredbom ZOMPO, posebno ne onima iz članaka 47. do 49. ZOMPO koje se odnose na određivanje, ukidanje te produljenje i obnovu pritvora protiv izručenika u postupku izručenja.

Izručenik također navodi da je „Županijski sud u Varaždinu u prvostupanjskom postupku bio dužan o ovom predmetu upoznati nadležno državno odvjetništvo, te zatražiti njegovo očitovanje“, pa smatra da je „počinjena bitna povreda odredaba Zakona o kaznenom postupku kada nije od strane Županijskog suda u Varaždinu omogućeno nadležnom državnom odvjetništvu da preispita osnovanosti i zakonitost zahtjeva za izručenje države Ukraine, te da o tome izrazi svoje mišljenje“.

Međutim, ZOMPO ne predviđa niti sudjelovanje državnog odvjetnika u postupku izručenja pred prvostupanjskim sudom, već jedino propisuje obvezu Vrhovnog suda Republike Hrvatske da, kada po službenoj dužnosti preispituje zakonitost prvostupanjskog rješenja o odbijanju zamolbe za izručenje, prije donošenja odluke u smislu članka 55. ZOMPO, sasluša nadležnog državnog odvjetnika. Dakako, odgovarajuća primjena odredaba ZKP/08 sukladno članku 81. ZOMPO nalaže, prema odredbi članka 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08, dostavljanje u žalbenom postupku spisa nadležnom državnom odvjetniku radi njegovog razgledanja i mogućeg očitovanja o osnovanosti žalbe, ali iz tih odredaba nije moguće izvoditi zaključak o obvezi sudjelovanja državnog odvjetnika i u prvostupanjskom postupku, kako to čini žalitelj.

Izručenik „bitnu povredu odredaba (…) kaznenog postupka (…) nalazi i u činjenici da prvostupanjski sud u izreci svoje odluke o izručenju nije naveo Zakon o potvrđivanju Europske konvencije o izručenju od 13. prosinca 1957. g. i od 17. ožujka 1978. g.“ pa smatra da se „na osnovu toga može (…) zaključiti da prvostupanjski sud pravnu osnovu za svoju odluku nije zasnovao na Europskoj konvenciji o izručenju koja je (…) postala dio pravnog sustava Republike Hrvatske“.

Međutim, navedena Konvencija, koja je potvrđena Zakonom o potvrđivanju Europske konvencije o izručenju od 13. prosinca 1957., Dopunskog protokola Europske konvencije o izručenju od 15. listopada 1975. i Drugog dopunskog protokola Europske konvencije o izručenju od 17. ožujka 1978. („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj 14/94.), ne regulira uvjete i postupak izručenja drugačije nego što to čini ZOMPO koji je u cijelosti usklađen s tom Konvencijom, pa nije bilo zapreke pobijanu odluku utemeljiti na odredbama tog Zakona, niti je prvostupanjski sud bio dužan pozvati se na odgovarajuće odredbe te Konvencije.

Stoga nisu počinjene povrede odredaba kaznenog postupka koje ističe žalitelj.

I Kž 157/13-5

Konačno, izručenik tvrdi i da je prvostupanjski sud „propustio utvrditi da li postoji osnovana sumnja da je počinjeno kazneno djelo za koje se traži izručenje državi Ukraini“.

Suprotno ovoj tvrdnji, pravilno je prvostupanjski sud zaključak o osnovanoj sumnju u počinjenje kaznenog djela stavljenog izručeniku na teret u postupku radi čijeg vođenja je zatraženo njegovo izručenje utemeljio na dokumentaciji dostavljenoj uz zahtjev za izručenje. Ta osnovana sumnja proizlazi ne samo iz odluke Tužilaštva I.-F. oblasti o pozivanju izručenika na odgovornost kao optuženika od 1. studenog 2012. (prijevod na listovima 74-75 spisa) i u njoj analiziranih dokaza pribavljenih u dotadašnjem postupku, nego i iz odluke I.-F. gradskog suda I.-F. oblasti od 1. studenog 2012. broja predmeta 0907/16869/2012., broja postupka 4/0907/1939/12 (prijevod na listovima 76-78 spisa) kojom je, nakon što je konstatirano da je „moguće učešće K. V.. Z. u radnjama, koje se njemu inkriminiraju, potvrđeno (…) materijalnima kaznenog postupka“, određen pritvor protiv izručenika. Dakle, rezultati provedene istrage podvrgnuti su kontroli nadležnog suda u Republici Ukrajini, a taj sud je ocijenio da postoje uvjeti za vođenje kaznenog postupka i određivanje protiv njega pritvora u tom postupku. Konačno, niti dokaz pribavljen od strane istražnog suca u postupku izručenja (iskaz ispitanog svjedoka P. S.) sadržajno ne osporava navode optužbe, već, upravo suprotno, potvrđuje te tvrdnje o primopredaji određenog novčanog iznosa među osobama navedenima u naznačenim odlukama.

Zbog svega iznesenog, žalbenim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost pobijanog rješenja.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je, kao drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 494. stavka 4. ZKP/08 u vezi s člankom 81. ZOMPO ispitao i po službenoj dužnosti pobijano rješenje te je našao da je rješenje donijelo ovlašteno tijelo i da na štetu izručenika nije povrijeđen kazneni zakon.

Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08 u vezi s člankom 81. ZOMPO odbiti žalbu izručenika kao neosnovanu, kako je i odlučeno u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu 13. ožujka 2013.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Marijana Kutnjak Ćaleta, v.r.

Vesna Vrbetić, v. r.